Aleksandar Obrenović

Kratke informacije

Ime i prezimeAleksandar Obrenović
Datum rođenja14. avgust 1876.
Mesto rođenjaBeograd
Datum smrti29. maja 1903.
Mesto smrtiBeograd
DržavaSrbija
ZanimanjeKralj, vladar

Biografija

Aleksandar Obrenović je bio srpski kralj koji je vladao u periodu od 1889. do 1903. godine. Rođen 14. avgusta 1876. godine u Beogradu, a ubijen je 29. maja 1903. godine u državnom udaru koji je poznat pod nazivom Majski prevrat. On je bio poslednji kralj iz loze Obrenovića, a nakon njegove smrti na vlast je došla dinastija Karađorđević.

Porodica i detinjstvo

Aleksandrov otac je bio Milan Obrenović koji je 29. maja 1868. godine postao knez Srbije. 5. oktobra 1875. godine Milan se oženio Natalijom (devojački Keško) čiji je otac bio ruski pukovnik Petar Keško, a majka princeza Pulherija Sturdza od Moldavije. 14. avgusta 1876. godine Aleksandar je rođen u porodilištu koje je Milan finansirao.

Školovao se u pariskom liceju gde je stekao dobro obrazovanje. Od stranih jezika naučio je francuski i ruski.

Njegovi roditelji su se često svađali jer je Milan tražio podršku Austrougarske, dok je Natalija bila proruski raspoložena. Najveći sukob među njima se dogodio zato što je kralj bio u ljubavnoj vezi sa gospođom Nasos. 1886. godine Natalija je napustila Srbiju i sa sobom je povela sina Aleksandra. Živeli su u vili „Klementina“ koja se nalazila u nemačkom gradu Vizbaden, ali kada je kralj Milan saznao gde su, primorao ju je da vrati Aleksandra na njegov dvor. Kraljica je otišla iz Nemačke i preselila se u francuski grad Bijaric gde je kupila dvorac koji je po sinu nazvala „Sašino“. Društvo joj je pravila dvorska dama koja će postati supruga njenog sina.

Po povratku na očev dvor, o Aleksandrovom obrazovanju su brinule guvernante. Naučio je da svira klavir, da piše poeziju, i sl. Naredne godine njegovi roditelji su se razveli, ali zbog neregularnosti, razvod je bio poništen.

6. marta 1889. godine u Sabornoj crkvi kralj Milan je abdicirao i vlast je prepustio Aleksandru pod uslovom da državom upravlja Namesništvo dok on ne postane punoletan. Namesnici su bili političar Jovan Ristić i generali Kosta Protić i Jovan Belimarković.

Povratak mitropolita Mihaila

1881. godine mitropolit Mihailo, koji je bio rusofil, sukobio se sa knezom Milanom i članovima Srpske napredne stranke zbog čega je zbačen sa svog položaja. 1889. godine Aleksandar je predložio da se mitropolit vrati, a Vlada i namesnici su to omogućili. 28. juna mitropolit ga je miropomazao u crkvi manastira Žiče. Ovom činu su prisustvovali kraljevski namesnici, ruski poslanik Persijanija i ministri Vlade. Tom prilikom kraljević je posetio manastir Ljuboviju, a u Lazarevoj crkvi u Kruševcu je položio temeljac za spomenik kosovskim junacima.

Poseta Rusiji i borba za mesto namesnika

Radikali koji su 1883. godine podigli Timočku bunu su pomilovani i ponovo su se politički aktivirali. Zahvaljujući tome, odnosi između Srbije i Rusije su se popravili pa su 1891. godine Aleksandar i tadašnji predsednik Vlade, Nikola Pašić, otišli u Petrograd (današnji Sankt Peterburg) da posete ruskog imperatora Aleksandra Romanova koji je vladao od 1881. do 1894. godine. Oni su lepo dočekani, a car Aleksandar im je obećao da neće dozvoliti da Austrougarska aneksira Bosnu i Hercegovinu.

U maju 1891. godine Aleksandrov otac Milan je proterao njegovu majku Nataliju iz Srbije. Pomirili su se dve godine kasnije kada joj je kralj tražio novac.

U junu 1892. godine, nakon smrti namesnika Koste Protića, radikal Nikola Pašić je hteo da zauzme njegovo mesto. To nije dozvolio prvi namesnik Jovan Ristić koji je bio liberal ali je, u periodu od 1889. do 1892. godine, zamrzao svoj status u toj stranci. U avgustu iste godine, namesništvo je oborilo radikalsku vladu pa je liberal i vođa opozicije Jovan Đ. Avakumović postao predsednik vlade i ministar inostranih dela.

Kraljeva vladavina

U februaru 1893. godine održani su parlamentarni izbori na kojima su radikali i liberali dobili isti broj glasova. Došlo je do teške političke krize koju je Aleksandar razrešio tako što se proglasio punoletnim i izvršio je državni udar.

1. aprila 1893. godine organizovao je večeru za ministre i članove namesništva nakon koje im je rekao da preuzima kraljevske prerogative, da otpušta vladu Jovana Đ. Avakumovića, da razrešava namesništvo i da daje mandat radikalima. Tokom večere, poslugu su činili oficiri koji su čuvali Aleksandra. Jedan od njih je bio konjički pukovnik Lazar Petrović koji će postati njegov čovek od poverenja i biće unapređen u generala.

Ubrzo je sastavljena nova vlada, a neke članove prethodne vlade, među kojima je bio i Avakumović, čekalo je političko suđenje. Ipak, ono nije održano jer ih je kralj amnestirao.

U januaru 1894. godine Aleksandrov otac Milan se vratio u Beograd i postao je vrhovni komandant vojske. Zbog toga su radikali podneli ostavku i prešli su u opoziciju.

U maju 1894. godine kralj je izvršio drugi državni udar. Ukinuo je ustav koji je donet 1888. godine, a vratio je na snagu Namesnički ustav koji je nastao 1869. godine dok je on bio maloletan.

Pošto je srpsko stanovništvo sve lošije živelo u Osmanskom carstvu, Aleksandar je 1894. godine posetio Carigrad gde je pokušao da se izbori da dobiju neke povlastice. 1896. godine, na putu ka Grčkoj, kralj je posetio Svetu Goru i Hilandar. Pošto je otplatio dugove manastira, od bratstva je na poklon dobio Miroslavljevo jevanđelje.

Kada se vratio, Aleksandar se posvađao sa ocem koji je napustio Srbiju. Sedam dana kasnije, došla je njegova majka i ubedila ga je da početkom maja 1895. godine letuje u Bijaricu. Tu je upoznao dvorsku damu Dragu Mašin u koju se zaljubio. Iako je kraljica Natalija želela da se Aleksandar oženi nekom princezom, nije se protivila ovoj vezi jer je smatrala da nije ozbiljna i da će ga pripremiti za život.

U septembru 1895. godine, kralj Milan se vratio u zemlju i insistirao je da Aleksandar otputuje u Beč. Tamo ga je mađarski i austrougarski političar Benjamin Kalaj odlikovao lentom Belog orla. To je u Srbiji naišlo na osudu jer je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu.

28. juna 1896. godine Aleksandar se sastao sa crnogorskim knezom Nikolom Petrovićem što je značajno unapredilo saradnju Srbije i Crne Gore. Kralj ga je svečano dočekao na železničkoj stanici, a zatim su otišli u Sabornu crkvu gde je služen parastos kosovskim žrtvama.

6. maja 1897. godine Aleksandar je otputovao na Cetinje i bio je gost na kneževoj krsnoj slavi Đurđevdan. Sa ovim postupkom se nije složio njegov otac Milan koji mu je govorio da će ga u Crnoj Gori ubiti.

Nakon Kritskog ustanka koji su 1897. godine Krićani podigli protiv Osmanskog carstva, odnosi između Srbije i Bugarske su se pogoršali. Zbog toga je kralj posetio bugarskog kneza Ferdinanda Koburška i u Sofiji su potpisali srpsko-bugarsku „Ugodbu“ u kojoj su se obavezali da će sarađivati u pitanjima koja su vezana za Srbe i Bugare koji žive u Turskoj.

Usledilo je pomirenje sa ocem koji se u oktobru 1897. godine vratio u Srbiju i ponovo je postao vrhovni komandant vojske. Obrazovana je nova vlada čiji je predsednik bio lekar, političar i književnik Vladan Đorđević. Milan i članovi vlade su planirali da Aleksandra ožene nemačkom princezom Aleksandrom Šamburg Lipe , a nisu znali da on namerava da zaprosi Dragu Mašin.

Veridba i venčanje Aleksandra i Drage

U julu 1899. godine nezaposleni radnik je pokušao da ubije kralja Milana zbog čega se on još jače borio protiv radikala. Aleksandru nije odgovarala njegova politika pa ga je, zajedno sa predsednikom vlade, na prevaru poslao van zemlje. Ocu je rekao da  ode u Karlsbadu i da pregovara o njegovom braku sa nemačkom princezom, dok je predsedniku vlade Vladanu Đorđeviću dao zadatak da potpiše ugovore sa Austrougarskom.

Kralj Aleksandar je iskoristio njihovo odsustvo i 8. jula 1900. godine javno je zaprosio Dragu Mašin, ćerku političara Pantelije Lunjevice i udovicu inženjera Svetozara Mašina, koja je od njega bila starija 12 godina i nije poticala iz kraljevske porodice.

Ovome su se prvenstveno protivili političari, a zatim i vojska. 10. jula 1900. godine na parastosu stradalim žrtvama u ratovima za oslobođenje Srbije koji je održan u Sabornoj crkvi, Aleksandar je potvrdio da će se oženiti Dragom Mašin i rekao je da njegov otac više neće biti komandant vojske.

Kralj Milan mu je u pismu poručio da će ovim činom odvesti dinastiju Obrenović u propast. Aleksandar je naredio da ga uhapse ukoliko se vrati u Srbiju, ali to se nije dogodilo jer je 11. februara 1901. godine Milan preminuo u Beču. Ni njegova majka nije prihvatila odluku koju je doneo i iz Rusije mu je poslala pismo u kome je njegovu buduću ženu nazvala bludnicom i nerotkinjom. U pokušaju da ga nateraju da se predomisli, ministar policije Genčić mu je pokazao spisak Draginih navodnih ljubavnika, ali kralj je ostao nepokolebljiv.

Svi oni koji su se protivili kraljevoj ženidbi su uhapšeni, a zatim su pušteni i bili su primorani da daju ostavke. Beogradski mitropolit Inokentije nije hteo da blagoslovi ovaj brak, ali morao je da popusti jer je Aleksandar zapretio da će se odreći prestola i da će napustiti zemlju.

23. jula 1900. godine Draga i Aleksandar su se venčali u Sabornoj crkvi. Kralj je bio u uniformi na kojoj su se nalazila njegova odlikovanja, a kraljica je nosila venčanicu od bele čipke. Venčali su ih dva mitropolita, episkopi i dvadeset šest arhimandrita. Kum im je bio ruski car Nikolaj Romanov.

Zbog ovog venčanja, kraljica Natalija ga se javno odrekla, a kralj Milan je rekao da nikad više neće doći u domovinu. Odnosi Srbije i drugih zemljama su se pogoršali pa se kralj u spoljnoj politici okrenuo Rusiji i oslobodio je radikale koji su optuženi da su pripremali atentat na njegovog oca. Ovaj potez nije odobrio austrijski ministar spoljnih poslova grof Agenor Goluhovski.

Državni udari, kraljičina lažna trudnoća i problemi u spoljnoj i unutrašnjoj politici

Nakon smrti kralja Milana, Aleksandar je pokušao da zakopa ratne sekire sa političkim osuđenicima. 20. marta 1901. godine sastavio je vladu kojom je predsedavao profesor ekonomije i političar Mihailo Vujić, a činili su je radikali i liberali. Kralj je nametnuo novi ustav pod nazivom Aprilski ili Oktroisani ustav koji je bio na snazi do 1903. godine. Na ovaj način, on je ojačao autokratski vid svog režima. Ukinuo je Veliku narodnu skupštinu i uveo je dvodomski sistem koji su činili Narodna skupština i Senat koji je bio pod njegovim uticajem. Pošto je strahovao da neće imati muškog potomka, uvedena je uredba koja omogućava da žena nasledi presto.

8. maja 1901. godine Aleksandar je objavio da je kraljica trudna. To mu je potvrdio doktor Kole iz Pariza. Kada je čuo ovu vest, kralj je naredio da se iz zatvora puste svi njegovi politički protivnici među kojima su bili Nikola Pašić, Đorđe Genčić, i drugi. Priredio je bal kome je prisustvovalo 800 gostiju, a na kratko se pojavila i kraljica koja je rekla da će trudnoću održavati u letnjikovcu u Smederevu. Njihov venčani kum Nikolaj Romanov poklonio im je zlatnu kolevku za naslednika.

Nekoliko dana kasnije, u Srbiju su došli ruski lekari Snjegirev i Gubarev koje je, po nagovoru kraljeve majke, poslao ruski car. Oni su pregledali Dragu i utvrdili su da nikada nije bila trudna. Aleksandar je bio besan i tražio je pištolj da ih ubije jer je mislio da su oni odgovorni za prekid trudnoće. Kralj je u supruginu čast 4. konjički puk nazvao „Konjički puk kraljice Drage“. Zajedno su se vratili u Beograd i uselili su se u Stari Kraljevski Dvor.

Kraljeva i kraljičina popularnost je još više opala pa nisu primljeni na Carskom dvoru u Petrogradu. Aleksandar je smatrao da su za to odgovorni radikali i ponovo je izvršio državni udar. 6. novembra 1902. godine za predsednika vlade postavio je generala Dimitrija Cincar-Markovića.

Pošto je uvideo da oslonac ne može da traži u Rusiji, kralj je pokušao da se približi Austriji. Početkom 1902. godine njegov lični sekretar Miloš Petronijević je na bečkom dvoru rekao da će Aleksandar odrediti svog naslednika u dogovoru sa Austrougarskom. Krajem 1902. godine kralja je u Nišu posetio ruski ministar inostranih poslova grof Aleksandar Lamzdorf koji je izrazio svoje neslaganje sa tim potezom.

23. marta 1903. godine su počele demonstracije koje su organizovali radnici i studenti. Predvodili su ih Dimitrije Tucović i Ljubomir Jovanović. Planirali su da dođu do Kraljevog dvora, ali sukobili su se sa policijom i vojskom koja je usmrtila šest osoba. Aleksandar je shvatio da neće dobiti nove izbore pa je za ove nerede optužio radikale koji su bili članovi Senata.

25. marta 1903. godine kralj je izvršio dva državna udara. Prvi se sastojao iz ukidanja Oktroisanog ustava koji je donet 1901. godine i raspuštanja Senata i Narodne skupštine. Nakon toga je postavio svoje ljude u Senat, Državni savet i sudove. Drugi puč je izvršio nakon sat vremena i on se zasnivao na vraćanju Oktroisanog ustava. 18. maja 1903. godine su održani izbori u kojima je kralj pobedio.

Postoje navodi da je Aleksandar sa predsednikom vlade Dimitrijem Cincar-Markovićem planirao da protera kraljicu Dragu tako što bi je poslao u banju Francesbad da se leči, a zatim bi joj, kao i svojim roditeljima, zabranio da se vrati u Srbiju. Međutim, drugi izvori kažu da je Draga predložila Aleksandru da se oženi ženom koja će mu roditi naslednika, ali da je on to odbio jer je želeo da bude sa njom.

Zavera

Mladi oficiri su se često sukobili sa kraljičinom braćom koja su se bahato ponašala i bili su nezadovoljni jer se za proslavu njenog rođendana izdvajala velika suma novca, a njima su kasnile plate pa su bili primorani da se zadužuju.

U avgustu 1901. godine nekoliko oficira se dogovorilo da ubije kralja i kraljicu. Zaveru su skovali: konjički poručnik Antonije Antić, kapetani Radomir Aranđelović i Milan Petrović i poručnici Dragutin Dimitrijević Apis i Dragutin Dulić. Ubrzo su im se pridružili poručnik Milan Marinković i potporučnik Nikodije Popović. Planirali su da kraljevski par usmrte 11. septembra na zabavi povodom kraljičinog rođendana, ali u tome nisu uspeli.

Zaveri su se pridružili bivši član vlade Đorđe Genčić koji je dao ostavku jer nije podržao kraljevu veridbu i beogradski trgovac Nikola Hadži Toma koji se u Ženevi sastao sa Petrom Karađorđevićem i ispričao mu je šta planiraju da urade. Pošto se Petar sa tim nije složio, razmišljali su da Aleksandra nateraju da abdicira i da ga sa Dragom proteraju iz zemlje, ali ipak su odlučili da ih ubiju.

Potpisali su zakletvu i dogovorili su se da državni udar izvrše u noći između 28. i 29. maja. Dodatni povod za atentat bio je taj što je Dragin brat Nikola Lunjevica ubio srpskog žandarma u Smederevu. Zaveru je podržao i pukovnik Aleksandar Mašin koji je bio brat kraljičinog prvog supruga.

Majski prevrat

28. maja na dvoru je organizovana večera kojoj su prisustvovali članovi vlade i kraljičina porodica. Veliki broj zaverenika iz Beograda i unutrašnjosti su do ponoći bili u kafani i veselili su se. Prvo je opkoljena kuća predsednika vlade Dimitrija Cincar-Markovića, a u 02:00 h gardijski poručnik Petar Živković je pustio zaverenike u dvor. U prostoriji ađutanta greškom su ubijeni kapetan Miljković i potpukovnik Mihailo Naumović koji je trebao da otključa vrata odaja u kojima su se nalazili kralj i kraljica.

Pošto oficiri kod njega nisu našli ključeve, vrata su otvorili pomoću dinamita. U nekim izveštajima je pisalo da su Miljković i Naumović tada nastradali. Oficiri su ušli u Arapski salon i pucali su u sve za šta su mislili da je ulaz u tajne prostorije. Zatim su prešli u kraljevsku spavaću sobu u kojoj je bilo mračno jer je nestala struja. Nisu mogli da pronađu kralja i kraljicu, a Apis je potrčao za gardistom koga je pomešao sa kraljem. Tada ga je četa gardista ranila, ali je preživeo.

Posle dva sata neuspešne potrage, zaverenici su priveli generala Lazu Petrovića koji je dobro poznavao odaje. Pretili su mu da će ga ubiti ako im ne kaže gde je kraljevski par, ali on je tvrdio da nisu u dvoru. Oko 03:50 su ponovo bili u njihovoj sobi. Oficiri su videli prorez u zidu i naterali su Petrovića da kaže kralju i kraljici da izađu iz skrovišta.

Čim su se vrata otvorila, oficiri Ristić, Vemić, Ilija Radivojević i Petar Marković su pucali na njih. Lazar Petrović je izvadio skriveni revolver kako bi odbranio Aleksandra i Dragu, ali odmah je ubijen. Ostali oficiri su došli u sobu i nastavili su da pucaju u njihova tela iako su bili mrtvi. Nakon toga su ih kasapili sabljama i bacili su ih sa terase.

Nekoliko sati kasnije, obdukciju su izvršili doktori Eduard Mihel i Demosten Nikolajević. Kralj i kraljica su tajno sahranjeni u maloj crkvi Svetog Marka, a sahrani su prisustvovala dvojica zaverenika. 1915. godine nemački feldmaršal August fon Makenzen je naredio da se podigne spomenik nad grobnicom, ali nakon rata je srušen. 1942. godine njihovi kovčezi, koji su se nalazili u grobnici kraljeve babe Anke Obrenović, su preneti u kriptu u Crkvu Svetog Marka.

Uporedo sa dešavanjima u dvorcu, zaverenici su sprovodili planove i u drugim državnim institucijama. Prvenstveno su stradala kraljičina braća Nikodije i Nikola Lunjevica. Streljali su ih vojnici kojima je komandovao potporučnik Vojislav Tankosić koji je bio jedan od osnivača Crne Ruke. Njene sestre su poštedeli i poslali su ih u Minhen. Zatim su ubijeni predsednik vlade Dimitrije Cincar-Marković i vojni ministar Milovan Pavlović. U narednom periodu usmrćeno je oko dvesta ljudi koji su bili pristalice kraljevog režima.

Pošto Aleksandar nije imao potomke, Majski prevrat je predstavljao kraj ove dinastije. Novi kralj je postao Petar I Karađorđević koji je vladao od 1903. do 1921. godine.

Titule

  • 14. avgust 1876. – 22. februar 1882. godine -> Njegovo Svetlo Visočanstvo knez Aleksandar Obrenović;
  • 22. februar 1882. – 22. februar 1889. godine -> Njegovo Kraljevsko Visočanstvo princ Aleksandar od Srbije;
  • 22. februar 1889. – 29. maja 1903. godine -> Njegovo Veličanstvo Aleksandar I Obrenović kralj Srbije.

Odlikovanja

Kralj Aleksandar I Obrenović je bio nosilac svih kraljevskih ordena kao veliki majstor.

Domaća odlikovanja:

  • Orden Svetog kneza Lazara;
  • Orden Miloša Velikog;
  • Orden Takovskog krsta;
  • Orden Takovskog krsta sa mačevima;
  • Orden Svetog Save;
  • Orden Belog Orla;
  • Orden Crvenog krsta;
  • Medalja za vojničke vrline;

Strana odlikovanja:

  • Orden Svetog Stefana (Austrougarska monarhija);
  • Nacionalni orden Legije časti (Republika Francuska);
  • Orden Svetog Andreja (Rusko carstvo);
  • Orden Svetog Stanislava (Rusko carstvo);
  • Orden svetog Aleksandra Nevskog (Rusko carstvo);
  • Orden Medžedije (Otomansko carstvo);
  • Orden Presvete Blagovesti (Kraljevina Italija);
  • Orden svetih Mauricija i Lazara (Kraljevina Italija);
  • Orden krune Italije (Kraljevina Italija);
  • Orden Hrista, Aviza i svetog Džejmsa sa mačevima (Kraljevina Portugal);
  • Orden Spasitelja (Kraljevina Grčka);
  • Orden knjaza Danila I (Kneževina Crna Gora).