Foto: Javno vlasništvo.Borisav Bora Stanković bio je srpski pisac koji pripada realističkoj školi. Rođen je 31. marta 1876. godine u Vranju, a umro je 22. oktobra 1927. godine u Beogradu.
Njegovi romani i pripovijetke prikazuju život ljudi iz Južne Srbije. On pripada iznimnom sastavu pripovjedača koji su se iznenada pojavili na prijelazu iz 20. vijeka, uz Ivu Ćipiku, Petra Kočića, Milutina Uskokovića i ostale. Ti srpski prozni pisci pokazali su mnogo zajedničkih obilježja s ruskim piscima, naročito s Dostojevskim, a do određene mjere i s Maksimom Gorkim.
Biografija
Vranje je do oslobođenja od Turaka bilo orijentalna kasaba izmiješanih klasa, vjera i nacija. Bogataši su bili age i begovi (predstavnici turske vlasti i nosioci feudalno-spahijskog sistema), kao i takozvane čorbadžije (domaći bogataši).
Niži društveni slojevi bili su sitni trgovci, zanatlije, posluga, prosjaci, slobodni seljaci na selu i kmetovi-čivčije koji su radili na imanjima bogataša. Kada su Turci protjerani i moć čorbadžija je nestala. Tada je izmijenjan dotadašnji način života u Vranju.
Borislav Stanković odrastao je u porodici koja je pripadala čorbadžijsko-spahijskom redu, ali materijalno posrnula u vrijeme njegovog odrastanja. Odrastao je sa babom Zlatom zbog toga što su mu roditelji rano umrli.
Oca Stojana koji je po zanimanju bio obućar izgubio je u petoj, a majku Vasku ćerku bogatog vranjskog trgovca Riste Grka u sedmoj godini. Imao je brata Timotija koji je umro u drugoj godini.
Baka ga je prehranjivala tako što je šila tuđe košulje. Dok su se druga djeca igrala, on je morao da sazri prije vremena, da se kao siroče sklanja pred svima, da niže vijence luka kako bi zaradio koru hljeba, kasnije i da se uzmakne od voljene djevojke.
Pisao je molbe urednicima i knjižarima kako bi nešto zaradio od pisanja. Ćutao je kada su ga ponižavali i vrijeđali. U samoći je tražio utjehu. Bila je to teška sudbina puna boli, siromaštva i neuzvraćene ljubavi. Bio je šutljiv, škrt na osmijesima i povučen u sebe.
Često mu je baka pričala o nekadašnjoj slavi čorbadžija. Kroz njene priče upoznao je i zavolio staro Vranje. Zato se odlučio na pisanje o motivima života iz takvog Vranja.
Završio je osnovnu školu u Vranju, gimnaziju u Nišu i diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Kada je upisao studije prava umrla mu je baka Zlata (1896. godine). Nakon dvije godine, u teškoj besparici, prodao je svoju i baka Zlatinu kuću za tadašnjih 1386 dinara lokalnom svešteniku. Kuća je danas Muzej Bore Stankovića i nalazi se u Baba Zlatinoj ulici. Ulica je dobila ime po Stankovićevoj baki, majci od oca.
Kada je diplomirao 1901. godine, Stanković se oženio Angelinom Milutinović, uglednom Beograđankom. Iz tog braka dobili su tri ćerke.
Onda je Stanković stekao književnu slavu i javno priznanje. Otišao je u Pariz 1904. godine da proširi svoje književno obrazovanje. Tamo je ostao godinu dana.
Po povratku iz Pariza radio je kao službenik na carini, a zatim kao poreski službenik, kao kontrolor trošarine u jednoj pivovari, te kao činovnik Crkvenog odjela Ministarstva prosvjete u Beogradu.
Godine 1915. napustio je Beograd, iste godine u oktobru ostavio je porodicu u Kraljevu, a on kao poslanik Ministarstva vera odlazi u Niš, zatim u Crnu Goru gdje je bio zarobljen u Podgorici. Iz Podgorice su ga Austrijanci internirali u Derventu u Bosni, odakle se, kada je pušten na slobodu 1916. godine, vratio u Beograd. Tada je pisao kratke zapise i reportaže o životu u okupiranom Beogradu.
Slavni srpski romansijer i dramatičar Stanković, na poziv hrvatskog književnika Milana Ogrizovića, urednika tadašnjih „Beogradskih novina“ pristaje da bude njegov saradnik.
Zbog saradnje i pisanja za „Beogradske novine“ do svoje smrti nosiće mučni teret moralne osude, jer je otvoreno pisao o ponašanju svojih sugrađana pod austrijskom okupacijom, što mnogima nije odgovaralo.
Knjiga „Pod okupacijom“ Borislava Stankovića ekranizovana je u film „Bora pod okupacijom“. Priča je to o njegovim okupacijskim danima, ali je i priča o odnosu dva čovjeka, Stankovića i Ogrizovića koja prerasta u njihovu intimnu dramu kao dva umjetnika.
Nakon rata od 1920. godine radio je na Odsjeku za umjetnost Ministarstva prosvjete. Umro je razočaran i usamljen u Beogradu 1927. godine u 51. godini. Sahranjen je na Novom groblju.
Karijera pisca
Srpski realizam prolazio je kroz tri faze: romantična faza, klasično-realistična i moderna faza. Modernoj fazi realizma pripada dramski pisac i romansijer Borislav Stanković. Realizam koji se sastoji od realističke tradicije i moderne proze.
Iako je rođen u fazi kada se stvara neki novi mentalitet i vrijeme, poslije oslobađanja od turske vlasti, nostalgično je pisao o starom vremenu i bio okrenut prošlosti. Vranje i njegovi ljudi, način njihovog života, psihološke karakteristike, pjesma i jezik su bili inspiracija njegovim poetski nadahnutim djelima. Volio je da piše vatreno, osjećajno, riječima koje oslikavaju bol i patnju.
Najbolji rad Borislava Stankovića je roman „Nečista krv“ iz 1910. godine o neprilici mlade djevojke koja se nije mogla osloboditi starih običaja i ograničenja. U ovoj priči istražuje kontradikcije čovjekovog duhovnog i senzualnog života. Bio je to prvi roman koji je pohvaljen od strane međunarodnih književnih kritičara i preveden na više svjetskih jezika.
Stankovićeva „Koštana“, napisana 1902. godine. Gorka priča o lijepoj Romkinji koja je osvojila čitav grad, isprepletena su s kvazi filozofskim razmišljanjem o smislu života i prolaženju mladosti.
Stankovićeva druga drama, „Tašana“, napisana 1910. godine. Takođe se odnosi na provincijski život na jugu Srbije, koji je upravo oslobođen od Turaka, ali koji je i dalje bio pod uticajem viševjekovne okupacije.
U gotovo svim svojim djelima Stanković predstavlja snažne likove koji su ujedno i žrtve čudne slabosti proizašle iz spoznaje da je njihovo vrijeme neopozivo prošlo. Misli se da je on najvažniji kasni srpski realist, koji je kompleksno povezivao poetske i narativne postupke.
Uveo je u književnost temperamentne ženske likove. To su nesvakidašnji i originalni likovi: Koštana, Sofka, Anica, Nuška. Prikazao je žensku intimu, što je do tad bila tabu tema. Žene su posmatrane kao supruge i majke koje obavljaju svakidašnje dužnosti.
Stanković ne vidi ženu kao takvu, nego dočarava njenu ljepotu, prikazuje njenu čežnju, osjetljivu čulnost. Pronašao je mjesto za takvo viđenje žene u umjetničkoj prozi i progovorio o ženinim unutrašnjim nemirima i strastima.
Lik Tašane predstavlja njegovanu ženu i udovicu. Ona po svojim patrijarhalnim viđenjima smatra da udovica treba da ostane vjerna pokojniku. Svaki dan guši svoju mladu dušu sjećanjima na pokojnog muža. Onda odlučuje da se pobuni pravilima okoline, kada se okreće radostima u životu. Predaje se muškarcu, prijatelju svog pokojnog muža, koji je poslije ostavlja, a ona trpi osude okoline.
U stvaralaštvu ovog pisca mogu se uočiti tri stvaralačka kruga: životna sreća i radost; žal za mladosti i nesrećne ljubavi; žrtvovanje za patrijarhalni moral.
Po tematici Stanković spada u red najizrazitijih regionalista među realistima, dok po psihologiji likova i stilu pisanja pripada začetnicima moderne proze. Kroz literarni rad oslikava rodni grad Vranje za vrijeme oslobađanja od turske vlasti. To je prikaz jednog vremena kroz unutrašnju psihološku perspektivu.
Zaredom je objavio tri knjige pripovijedaka: „Iz starog jevanđelja“ (1899. godine), „Božji ljudi“ (1902. godine) i dramu „Koštana“ (1902. godine). Romane „Nečista krv“ objavio je 1910. godine i „Gazda Mladen“ 1927. godine.
Presudnu ulogu i veliki uticaj na njegov književni rad imaju njegovi utisci i sjećanja iz djetinjstva. Često se u njegovim djelima javljaju raznovrsni sukobi: između bogatih i siromašnih, starog i novog, pojedinaca i društva i slično.
Centar zbivanja je pojedinac i sama njegova sudbina u kome prikazuje njegove psihičke lomove, kao i prikaz dublje sociološke zasnovanosti tog lika. Često se kod likova suprotstavljaju moral i materijalni interesi sa erotskim nagonom pa se samim tim nameću ograničenja koja rezultiraju individualnom dramom. Ljubavne priče su u znaku mladosti, ljepote, mirisa, ljetnjih večeri.
Zbirka pripovijedaka „Božji ljudi“ govori o odbačenim ljudima od društva. Motiv smrti se često javlja u njegovim pripovijetkama. Neke pripovijetke u sebi sadrže specifičan oblik privremenog umiranja, što se prikazuje prelaskom iz jednog u drugi društveni status.
Pripovijetke „Naš Božić“, „Pokojnikova žena“ i „Tetka Zlata“ povezane su na tematskom planu. Ove tri pripovijetke indirektno su povezane sa motivom smrti. Junakinje su udovice koje samostalno moraju da brinu o sinovima. Smrt njihovih muževa ovim ženama u potpunosti određuje život i utiče na njihove emocije, postupke i psihička stanja.
Motivom odjeće u pripovijetkama postiže se karakterizacija likova kroz njihovu odjeću. U pripovijetki „Na Božič“ majka sinu pravi veće odijelo nego što mu treba i time želi da ubrza dječakovo odrastanje.
Smrt muževa bitno određuje i živote junakinja u pripovijetki „Pokojnikova žena“. Kako bi uštedjela i osigurala egzistenciju porodici u odsustvu muža, lik tetke Zlate odlučuje da ne proslavi slavu. Kada primi vijest o smrti muža, ona je doživljava kao oblik kazne zbog kršenja običaja. Time je krivicu smrti muža prebacila na sebe.
Ljubav u djelima ovog pisca izdvojena je iz svih drugih zakona prirode. Život za Borislava Stankovića postoji samo dok postoji ljubav, a ljubav postoji dok postoji mladost i strast. Kada se ostari, nema više ničeg. Ovakva ideja o životu daje njegovom djelu žestinu, ali i uvjerenje.
Stanković je bio pisac izvanrednih psiholoških opažanja, ali i izvanrednog kolorističkog viđenja stvari i ljudskih osjećanja
Posthumno objavljen nedovršen Stankovićev roman „Gazda Mladen“, priča je to o sudbini čovjeka, žrtve dužnosti. Iskaz je lapidaran, a prikaz romana suštinski. Stanković je ponikao duboko u dubinu ljudskog bića.
Književni rad Bore Stankovića znatno je obogatio srpsku narativnu prozu. U estetskom se segmentu digla do svoje najveće visine, a svojom unutrašnjom strukturom postala je složenija u više pravaca. Zato je njegovo djelo predmet kritičke analize od svoga nastojanja pa sve do danas.
Knjiga „Pod okupacijom“ je djelo Borislava Stankovića koje odudara od svih njegovih pripovijedaka, drama i romana. Prije svega po tome što mesto radnje nije Vranje nego Beograd, u kome je živeo sa svojom porodicom u vrijeme austrougarske okupacije u Prvom svjetskom ratu.
I dok se za ostala njegova djela može reći da posjeduju snažan poetski izraz, knjiga „Pod okupacijom“ izgleda kao obična proza, bez nekih jasnih književnih odlika. Knjiga se prvi put pojavila tek poslije piščeve smrti.
„Koštana“
Od tri drame koje je napisao Stanković „Tašana“, Jovča“ i „Koštana“, najznačajnija je „Koštana“. Čežnja za ljepotom, tuga za prohujanom mladošću su prikazani narodnom pjesmom koje pjeva Koštana.
Jednostavne emocije krase ovaj pozorišni komad od početka, do kraja. Po književnom kritičaru i piscu Jovanu Sekuliću ni jedno drugo djelo ne iznosi tako zanosnu i fatalnu ljubav, te po njegovom mišljenju malo je dijela koja su u stanju da ostave tako dubok i trajan utisak.
Četvrti čin „Koštane“ smatra jednim od najljepših, najdubljih i najpoetičnijih pjesama cijele srpske književnosti.
Lik Koštane ima čistu, ali nemirnu umjetničku dušu. Zaludjela je cijelo Vranje, stare i mlade muškarce, a u svemu tome ostala je poštena i nevina. Ona pjeva i pleše ne samo iz zarade, nego i iz ljubavi. U svakom trenutku je svjesna svog položaja u društvu, te nikad nije očekivala ništa bolje.
Umjetnost joj je najveća ljubav. Život praćen društvenim normama koji podrazumijeva kuću, brak i djecu za nju predstavlja zatvor. To nije život kakav joj treba i zato se na kraju predaje.
„Nečista krv“
U prvi plan romana „Nečista krv“ pisac stavlja moralno, materijalno i biološko propadanje čiji korijeni leže u „nečistoj krvi“ koja je zadesila jednu porodicu i njene potomke.
Ovo djelo u svojoj osnovi je roman drama jer je to: drama društvene sredine Vranja na prijelazu iz 19. u 20. vijek; roman drama ličnih strasti; i psihološko sociološka drama među ličnostima.
Opsesija erosom karakteristična je za roman „Nečista krv“. Prestavlja roman društvene hronike, kao i roman ličnosti. Sklad između psihološke i sociološke motivacije.
Lik ljepotice Sofke psihoanalitički osvijetljen iznutra, međutim sve što se njoj ili drugim likovima događa motivisano je sociološkim faktorima: različiti staleži, sukob između starog i novog, između starih i novih bogataša, između neistrošene energije i rušilačke agresivnosti.
Roman je izgrađen u tri sloja: patrijarhalna porodica, društveno-ekonomska dešavanja i osjećaj žene zarobljene u takvim odnosima. Predstavlja snažnu sliku jednog vremena i jednog društva.
Posebno su građeni likovi efendi Mite, gazda-Marka, Sofke, Tomče, čiji opisi govore o snazi napisanog. Redakcijski odbor Njemačke akademije nauka i umjetnosti u predgovoru u njemačkom izdanju „Nečiste krvi“ piše pohvalu na ovo djelo kao najbolji srpski moderni roman i roman od svjetske vrijednosti.
Roman je objavljen 1910. godine. Mjesto radnje je Vranje. Radnja romana se isprepliće oko prelijepe Sofke. Njena porodica je, iako nekad bogata, svakim danom sve siromašnija. Roman pripada realizmu, iako se primjećuju pojedine modernističke odlike. Pisac koristi srpski jezik i brojne turcizme, karakteristične za to mjesto.
Prerasta u psihološki roman na osnovi opisa karakternih crta likova. Psihološka i sociološka motivacija doživljavaju sklad. Odnos između mladih i starih, bogatih i siromašnih jasno su prikazani u ovom romanu.
Sofka je djevojka koja je imala ljepotu, ponos i pamet. Bila je i dobre duše. Kao oštroumna djevojka znala je da je čeka posebna sudbina, kao i sudbina njenih predaka. Nije osjećala zavist. Svjesna svojih kvaliteta, znala je da će teško naći muža.
Imala je snove o sreći, maštanja, mučile su je razbuktale strasti koje nije mogla da zadovolji. Kako bi na to sve zaboravljala, bila je vrijedna, pomagala majci, posvećivala se domaćinstvu. Teško su ona i majka živjele zbog stalnog odsustva oca.
Otac je na jednom od povrataka kući prodaje seljaku koji je za nju dao vrijednu ponudu. Odlučila je spasiti porodicu od siromaštva, pa se tako, iako povrijeđena, žrtvuje za nju. Prihvatila je brak koji nije htjela, koji nikada nije bio predmet njenih snova i maštanja. Ljubavni život
Ljubavni život
Pripovijetka „Uvela ruža“ Borislava Stankovića priča je o njegovoj prvoj ljubavi. Bila je to njegova komšinica Pasa. Čuvao je djevojku i nikom nije dao da joj priđe, međutim prva ljubav završila je nesrećno.
Stanković nije odgovarao Pasinoj majci, jer bi on kao činovnik stalno lutao i bio odsutan. Kako je ostarila, Pasa se pretvorila u uvelu ružu i postala inspiracija za jednu od najljepših pripovijetki ovog pisca.
Njegova ljubav, veća od svih prijašnjih, dogodila mu se dok je šetao Ulicom kralja Milana. Tada se kroz izlog fotografske radnje zagledao u jednu fotografiju na kojoj je bila djevojka u mornarskom odjelu.
Opčinjen djevojkom sa fotografije vraćao se često istom ulicom, zastajao pokraj fotografske radnje, kako bi se opet nagledao. Jedne večeri na maskenbalu, sudbonosno je sreo ovu djevojku sa fotografije i upoznao se sa njom.
Djevojka se zvala Angelina Milutinović koja će postati njegova supruga 09. juna 1902. godine. Rodile su im se tri ćerke: Desanka, Stanka i Ružica.
Bibliografija
Knjige pripovijetki:
- „Iz starog jevanđelja“ (1889. godine)
- „Đurđevdan“ (1898. godine)
- „ Stanoje“ (1898. godine)
- „Nuška“ (1899. godine)
- „U noći“ (1899. godine)
- „Uvela ruža“ (1899. godine)
- „U vinogradima“ (1899. godine)
- „Stari dani“ (1900. godine)
- „Bekče“ (1901. godine)
- „Oni“ (1901. godine)
- „Taja“ (1901. godine)
- „Zadušnica“ (1902. godine)
- „Jovan“ (1902. godine)
- „Stari dani“ (1902. godine)
- „Božji ljudi“ (1902. godine)
- „ Biljarica“ (1902. godine)
- „Paraputa“ (1902. godine)
- „Copa“ (1902. godine)
- „Č’a Mihailo“ (1902. godine)
- „Ludi Stevan“ (1902. godine)
- „Ljuba i Naza“ (1902. godine)
- „Mace“ (1902. godine)
- „Manasije“ (1902. godine)
- „Marko“ (1902. godine)
- „Menko“ (1902. godine)
- „Mitka“ (1902. godine)
- „Stanko Čisto brašno“ (1902. godine)
- „Rista krijumčar“ (1905. godine)
- „Stari Vasilije“ (1906. godine)
- „Stevan Čuklja“ (1906. godine)
- „Baba Stana“ (1907. godine)
- „Pokojnikova žena“ (1907. godine)
- „Jovo-to“ (1909. godine)
- „Moj zemljak“ (1909. godine)
- „Tetka Zlata“ (1909. godine)
- „Naš Božić“ (1911. godine)
- „Njegova Belka“ (1920. godine)
- nedovršene pripovetke: „Nastup“ i „Pečal“
Drame:
- „Koštana“ (1902. godine)
- „Jovča“ (1927. godine)
- „Tašana“ (1928. godine)
Romani:
- „Nečista krv“ (1910. godine)
- „Gazda Mladen“ (1927. godine)
Memoari:
- „Pod okupacijom“ (1929. godine)
Ostale djela:
- „Majka na grobu svoga jedinca“, prvi objavljeni rad, pjesma (1894. godine)
- „Sabrana djela“ (1956. godine)
