Pol Verlen (Paul-Marie Verlaine)

Biografija

Pol Verlen (Paul-Marie Verlaine) je bio francuski pjesnik. Rođen je u Mecu u Francuskoj, 30. marta 1844. godine, a umro je u Parizu, 08. januara 1896. godine. Njegova pjesma „Pjesničko umijeće“ je opšteprihvaćena kao manifest simbolizma. Pripadao je grupi „ukletih pjesnika“ čiji je naziv sam osmislio kao svojevrstan opis simbolizma, književnog pravca koji je nastao u Francuskoj, a koji se najčešće povezuje za nekadašnjom pariskom elitom.

Verlen je bio poročan čovjek, kome je alkohol bio jedna od njegovih slabosti. Nagrađen je prirodnim darom za pisanje, pa je stvarao iskrene, duboke i osjećajne pjesme. Mnogi kritičari su poeziju Verlena ocijenili kao muzikalnu po zvučnosti, a savršenu po obliku. Svoje životne slabosti pretakao je u stihove, oslikane vječnim sukobom dobrog i zlog, lijepog i ružnog, razuma i ludila, pobožnosti i bogohuljenja.

Djetinjstvo i odrastanje

Verlen je potekao iz francuske oficirske porodice. Nakon završenog fundamentalnog obrazovanja u rodnom mjestu, sa deset godina upisan je u Licej, a sve po želji njegovog oca. Nije bio dobro prihvaćen u školi od strane svojih vršnjaka. Izbjegavali su ga zbog njegovog neprivlačnog fizičkog izgleda.

Imao je oči nedefinisane boje, lobanju nesimetričnog oblika sa izbočinama na čelnim stranama, dok je nos bio spljošten i poprilično širok, a najviše su se isticale njegove guste obrve. Bio je niskog samopouzdanja, nespretan i stidljiv.

Jedan od njegovih bliskih prijatelja u periodu školovanja je jednom prilikom rekao: „Njegova duša najdivniji je poklon koji se  poželjeti može“. Koliko god su ljudi primjećivali njegove spoljašnje mane, isto toliko im je bila uočljiva njegova unutrašnja dobrota.

Sa nepunih petnaest godina je počeo da stvara prve pjesme. Najveći uzori u početku njegove književne karijere bili su Viktor Igo (Victor Hugo) i Šarl Bodler (Charles Baudelaire). U ovom periodu njegovog života počeo je da osjeća strast i želju prema suprotnom polu. Njegova strast nije bila platonska i idealizovana, kao kod većine vršnjaka, nego fizička i pohotna u odnosima sa prostitutkama.

Zrele godine

Verlen je diplomu stekao na pravnom fakultet. Zaposlio se u službi opštinskog zvaničnika u glavnom gradu. Iako zaokupljen poslovnim obavezama, pronašao je vremena za pisanje poezije. Pjesnička karijera tekla je uzlaznom putanjom, te se za Verlena kao pjesnika nadaleko pročulo. U isto vrijeme, rasla je i njegova strast prema alkoholu.

Prva Verlenova objavljena zbirka pjesama „Saturnske poeme“ vinula ga je u sam pjesnički vrh. Pozitivno je prihvaćena od kritike i čitalačke publike. Govorilo se o tome kako dugo vremena niko nije stvorio bolju poeziju. Svoju prvu zbirku napisao je po ugledu na Bodlera, a ovo nadahnuće i poveznica najviše se ogledaju kroz lirizam u „Jesenjoj pjesmi“, kao i u pjesmi „Moj porodični san“ koja je prožeta čežnjom i frojdovskim značenjem.

Potaknut prvobitnim uspjehom, njegovo pjesničko samopouzdanje je raslo, a samim tim nametnula se motivacija za daljim stvaranjem. Zbog toga je ponovo objedinio svoje pjesme i objavio drugu pjesničku zbirku naslova „Galantne svečanosti“.

U vremenu koje je proticalo u pripremi i objavi druge zbirke preko svog bliskog prijatelja, jednog muzičara, upoznao je djevojku koja se zvala Matilda. Ona je uživala u muzici, a posjedovala je dar za pjevanjem. U trenutku njihovog upoznavanja, imala je svega šesnaest godina. Ubrzo je Verlen djevojci izjavio ljubav, a na njegovu sreću, ljubav mu je bila uzvraćena.

U Matildi je pronašao ono o čemu je sanjao. Ona je bila opčinjena njegovom poezijom. Govorila mu je da on riječima piše muziku, što je svakako bio jedan od najvećih komplimenata koje je Verlen dobijao, ako se uzme u obzir da je djevojka živjela za muziku.

Poslije kratkog vremena od upoznavanja, najprije su se zaručili, a zaruke su protekle u tradicionalnom tonu, ponajviše zbog njenih konzervativnih roditelja. Potom je obavljen čin vjenčanja i to na samom početku Francusko-pruskog rata. Verlen nije bio jedan od mobilisanih vojnika u ratu.

Svoju treću zbirku „Dobra pjesma“ objavio je u periodu oko svog vjenčanja. Budući da je objavljena u periodu ratnih strahota, s tim u vezi, Viktor Igo je izjavio: „Prava kita cvijeća usred pakla kanonade“.

Brak je pozitivno uticao na Verlena. Volio je vrijeme provedeno sa voljenom ženom. Kafane i alkohol je zanemario, jer se u njenom društvu osjećao dovoljno ispunjeno. Ali poslije samo tri mjeseca skladnog bračnog života, Verlenova osjećanja prema supruzi postepeno jenjavaju, pa se uz suprugu više nije osjećao ispunjeno, te se vratio boemskom životu.

Vrijeme je provodio u kafani. Opijao se po cijelu noć, a kući je dolazio u samu zoru. Svađe sa suprugom su postajale sve učestalije i sve glasnije. Kao da sve ovo nije bilo dovoljno, tukao je svoju suprugu, te je ona utjehu tražila u svojim roditeljima, kada je dva puta, u trenucima beznađa, pobjegla kod njih.

Njegovi neuračunljivi ispadi svaki put su rezultirali pokajanjem i obećanjem da će se popraviti. Kada je nastupila Pariska komuna, njihove svađe su kulminirale do te mjere, da je Verlen stupio u službu Komune, dok je Matilda bila odlučan protivnik iste.

Nakon pada Komune svi Parižani su se postepeno vraćali svom prijašnjem načinu života, ali Verlen nije bio među njima. On se nije vratio na svoje nekadašnje radno mjesto, a sve zbog gubitka volje. Tada je primarno mjesto u njegovom životu zauzela poezija, ali i poročan noćni život.

Još jedna bitna prekretnica u njegovom životu nastupila je dana kada je Verlen dobio pismo od pjesnika Artura Remboa (Arthur Rimbaud). Rembo je tada imao sedamnaest godina i živio je u malom gradu Šarlvilu u Ardenima. Verlen je Rembou bio najveći uzor, bio je zaljubljenik u njegovu poeziju. Svoje oduševljenje Verlenovom poezijom detaljno je obrazložio u pismu, a isto tako, u prilogu pisma, dodao je svoje prve napisane pjesme.

Kada je Verlen pročitao pismo i pjesme mladog Remboa, znao da se ovdje radi o pjesničkom geniju. Rembo je u pismu istakao da ima jaku želju da dođe u Pariz, ali za ostvarenje ove želje mu je trebao novac, koga nije imao. Bez razmišljanja, Verlen mu je poslao novac i pismo, u kome je između ostalog napisao: „Dođi, lijepa, velika dušo, zovu te, svi te čekaju!“

Matilda i Verlen su već dugo živjeli kod njenih roditelja. Dva dana od Verlenovog slanja novca, Rembo im je pokucao na vrata. Matilda i njeni roditelji bili su negativno iznenađeni gostom. Konzervativni po prirodi, jedva su pronalazili snage da zadrže Remboa u svom domu.

U prvom planu isticao se Remboov džinovski rast, raščupana kosa i neuredna spoljašnjost. Od stvari nije imao ništa, osim njegove zbirke pjesama „Pijani brod“. Priređena je večera na kojoj je vladala nesnošljiva tišina. Tišinu je povremeno razbijao samo Verlen koji je namjerno isprovocirao svoje ukućane zdravicom: „Živeli psi! Psi su jedini pravi liberali!“. Poslije jedne noći provedene u ovoj kući, Rembo je morao da ode. Verlen ga je smjestio u drugi stan.

Verlen i Rembo su se za kratko vrijeme počeli doživljavati kao srodne duše. Noći su provodili u opijanju i čitanju poezije, stvaranju, razvijanju nove teorije u poeziji, gdje su sebe smatrali nenadmašnim pjesnicima. Sudjelovali su i na mnogim večerima pjesnika, kada su slušali i analizirali pjesme drugih autora.

Najčešće su druge pjesnike izrugivali. Rembo je zamoljen da se više ne pojavljuje na ovim večerima pjesnika, jer je prešao granicu u ismijevanju i ponižavanju prisutnih pjesnika. Verlen je stao na Remboovu stranu i odlučno izjavio da se nijedan od njih više ondje neće pojavljivati. Nastavili su svoje druženje i opijanje u kafanama, gdje im niko drugi nije bio potreban. Osim učestalog ispijanja apsinta, koristili su i hašiš.

Verlen se nakratko vratio porodičnom životu, onda kada mu se rodio sin. Zatim se vrlo brzo vratio Rembou i noćnom životu. Po cijelu noć su se opijali u kafani, kući je Verlen i dalje dolazio u zoru. Svađe sa suprugom su se nastavile ili nikad nisu ni prestale. Kada je izgubila strpljenje, supruga je dala Verlenu ultimatum: „Moći ćeš da se vratiš u naš dom samo onda ako Rembo napusti Pariz“. Verlen pritisnut prijetnjama, morao je da popusti. Vratio je Remboa u njegovo rodno mjesto, a on se vratio svojoj porodici.

Nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti Verlena i Remba slijedio je njihov slučajni susret na ulici. Pao je dogovor o njihovom zajedničkom odlasku u Brisel. Tako su i uradili. Verlenova supruga i majka su stigle u Brisel sa namjerom da ga vrate kući. Činilo se da su uspjele u svom naumu, jer je Verlen pošao kući, međutim, u putu se predomislio i vratio se Rembou. Njih dvojica su iz Brisela otišli u London. U Londonu su živjeli u iznajmljenoj, jadnoj sobici gdje su uživali u pjesničkom radu. Njihov odnos se činio idiličan, ali počele su njihove sve učestalije svađe. Nakon jedne veće svađe, Verlen je otputovao u Brisel.

Postao je očajan, psihički skroz razoren. U slabosti donio je odluku o samoubistvu. Kupio je pištolj, ali je na sreću, odustao od ove namjere. Rembo mu je sve više nedostajao, pa ga je pozvao da opet žive skupa. Rembo se složio, ali je zahtijevao da zajednički život nastave u Parizu. Kako Verlenu nije odgovarao pariski život, zbog blizine njegove porodice koja je živjela tamo, nastupila je još jedna u nizu žestokih svađa.

U svađi je Verlen pištoljem ranio Remboa. Verlenovom očajanju nije bilo kraja jer je dobio zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine. Rembo se vratio u Šarlvil, a supruga Matilda je dobila brakorazvodnu parnicu. U potpunosti je izgubio ugled u društvu. Nijedan izdavač nije htio da izda njegovu zbirku pjesama.

Moralni i duševni slom probudio je u njemu pobožnu stranu ličnosti. Nova zbirka pjesama „Mudrost“ sačinjena je od pobožnih, dubokoumnih pjesama. Nakon odslužene zatvorske kazne, počeo je da se raspituje za Remboa. Uspio je da sazna kako se Rembo nastanio u Štutgartu. Verlen je krenuo u potragu za njim, a kada ga je našao, iskazivao je svoje žaljenje i pokajanje za sve što mu je učinio.

Nije dugo potrajalo, a njih dvojica su se opet upustili u žestoku svađu. Jednog jutra je Verlen pronađen na poljani bez svijesti. Shvatio je da je napušten od svih. Morao je da se pribere kako bi nastavio sa svojim životom. Prihvatio je posao nastavnika u mjestu Retelu. Tamo je upoznao mladića od osamnaest godina, kojeg je iskreno zavolio, kao sopstvenog sina. Poslije par susreta sa pjesnikom, dječaku je strogo zabranjeno da se viđaju. Mladić je uskoro umro, što je još više uzdrmalo već odavno slomljenog Verlena. Njegovo učestalo pijanstvo stalo je na put službi, te je ostao bez posla.

Posljednje godine i smrt

Kao i ranije, očajan i rastrojen, izlaz je tražio u pisanju poezije i alkoholu. Sljedeća njegova zbirka pjesama nosila je naslov „Nekada i nedavno“. Povratio je svoj nekadašnji pjesnički ugled. Zbirka je pribrala pozitivne kritike i donijela mu još jedan u nizu uspjeha u pjesničkoj karijeri.

Otišao je u posjetu majci u Aras. Pijan i očajan, tražio je od nje novac. Kako ga nije dobio, pokušao je da je udavi. Zbog ovog nemilog događaja opet je morao u zatvor. Kada je izašao iz zatvora, napušten od porodice i prijatelja, pjesnik se pretvorio u prosjaka.

Lutao je ulicama, prosjačio, a noću je skrovište tražio po šumama, azilima i bolnicama. Pred sam kraj života dobio je veliko priznanje. Imenovan je Princem poezije u Francuskoj. Obezbijeđeno mu je mjesečno izdržavanje od strane pariskog odbora pjesnika.

Verlen je umro 08. januara 1896. godine u svojoj 53. godini života. Smrt je dočekao kao siromah u sobi prostitutke  u Parizu. Upravo je tu ostavio svoju posljednje napisanu pjesmu „Razočarenje“. Godine 2016. pištolj kojim je Verlen ranio Remboa u julu 1873. godine, prodat je na aukciji u Parizu u iznosu od 434.500 evra.

Književni rad

Pol Verlen je pjesničku karijeru počeo kao parnasovac, a nakon nekog perioda smatran je jednim od najuticajnijih simbolista. Melanholija, sentimentalnost i liričnost neka su od glavnih obilježja njegove poezije. U širokom opsegu tema naglašavao je muzikalnost stiha. Verlenova lirika nadaleko je prepoznatljiva po svojoj ritmičnosti i muzikalnosti.

Pjesnik je najčešće bio zarobljen pesimističnim raspoloženjima, pa je u tom tonu teklo i njegovo stvaralaštvo. Lirika takozvanog ukletog pjesnika bila je krcata pejzažima koji je oslikavali pjesničku izmučenu dušu.

Bio je blizak narodnoj poeziji, koju je usmjerio prema lirici, a ne filozofiji kao većina simbolista. Verlen je kroz pjesme ogoljevao svoje unutrašnje stanje zarobljeno gorčinom. Čitalačka publika, a i kritika, sa oduševljenjem je primila mističnost i liričnost njegove poezije. Stihove je dovodio do savršenstva, a u pisanju je nepresušan izvor inspiracije pronalazio u najintimnijim doživljajima svoga bića.

Posljednjih godina stvaranja inspiraciju je pronašao u religiji. Kada je pisao u religijskom tonu, činio je to na njegov jedinstven način, beskrajnom osjetljivošću. Pravu književnu slavu stekao je tek nakon smrti.

Bibliografija

• „Saturnijske poeme“ (1866. godine)
• „Galantne svetkovine“ (1869. godine)
• „Dobra pjesma“ (1970. godine)
• „Romanse bez riječi“ (1874. godine)
• „Razboritost“ (1881. godine)
• „Nekada i nedavno“ (1884. godine)
• „Ljubav“ (1888. godine)
• „Žene“ (1890. godine)
• „Intimne liturgije“ (1892. godine)
• „Elegije i ode u njenu čast“ (1893. godine)
• „Epigrami“ (1894. godine)
• „Moje bolnice“ (1891. godine)
• „Moji zatvori“ (1893. godine)
• „Ispovijesti“ (1895. godine)