Dragoljub Mihailović Draža

Kratke informacije

Ime i prezimeDragoljub Mihailović Draža
Datum rođenja27. april 1893.
Mesto rođenjaIvanjica
Datum smrti17. jul 1946.
Mesto smrtiBeograd
DržavaSrbija
ZanimanjeVojnik, general, vođa četnika

Biografija

Dragoljub Mihailović Draža je bio armijski general i načelnik Štaba Vrhovne komande Ravnogorskog pokreta koji je osnovao 1941. godine nakon napada Nemačke na Srbiju. Rođen je 26. aprila 1893. godine u Ivanjici, a streljan je 17. jula 1946. godine u Beogradu.

Za vreme balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, bio je oficir Srpske vojske u Kraljevini Srbiji, a tokom Drugog svetskog rata vršio je funkciju ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije.

Poreklo, detinjstvo i obrazovanje

Dragoljub Mihailović je rođen 1893. godine u Ivanjici. Njegovi roditelji su bili Smiljana i Mihailo Mihailović. Osim njega, imali su dve ćerke, Milicu koja je rođena 1894. godine i Jelicu koja je bila godinu dana mlađa od nje. Mihailu je ovo bio drugi brak, a iz prvog je imao dvoje dece.

Draža je dobio ime po ocu njegove majke, Dragoljubu Draži Petroviću, koji je bio poreklom iz sela Tisovica. Deda sa očeve strane bio je zanatlija Milosav.

1895. godine, odmah nakon rođenja najmlađe ćerke, otac Mihailo je dobio tuberkulozu i umro. Pet godina kasnije, upokojila se i majka Smiljana.

Draža i njegove sestre su rano ostali bez roditelja, pa su o njima brinuli stric Vladimir Vlajko Mihailović i baba s očeve strane, Stanica.

Vlajko ih je 1901. godine doveo u Beograd i živeli su zajedno u kući koja se nalazila u Studeničkoj ulici (današnja ulica Svetozara Markovića). Iako su se stric i baba trudili da im ništa ne nedostaje, deca su se suočila sa još jednom tragedijom. 1905. godine njihova sestra Milica je umrla od tuberkuloze.

Draža je 1900. godine upisao osnovnu školu. Četiri godine kasnije, školovanje je nastavio u Trećoj muškoj gimnaziji, gde je završio prva tri razreda. Posle toga se prebacio u Drugu beogradsku gimaziju čiji je učenik bio naredne tri godine.

1. septembra 1910. godine počeo je da pohađa 43. klasu Niže škole Vojne akademije u Beogradu. Nakon šest meseci, unapređen je u čin pitomca-kaplara, a nakon dve godine u čin pitomca-podnarednika.

Balkanski ratovi

Sredinom 1912. godine sve više se govorilo o zločinima Albanaca nad srpskim narodom koji je živeo u Osmanskom carstvu na području Stare Srbije.

Da bi se to sprečilo, u jesen 1912. godine članice Balkanskog saveza koji su činile Srbija, Grčka, Crna Gora i Bugarska napale su tursku imperiju. To je bio početak Prvog balkanskog rata u kome je učestvovala i Dražina klasa.

On je bio u IV prekobojnom pešadijskom puku i borio se na makedonskom frontu.

Prva bitka u kojoj je učestvovao bila je Kumanovska bitka koja se odigrala 23. i 24. oktobra. Bitka je brzo dobijena zahvaljujući hrabrim srpskim vojnicima i oficirima među kojima je bio i Draža. Uručena mu je srebrna medalja za hrabrost i unapređen je u narednika.

Usledio je ulazak Treće armije u Prizren i Đakovicu, a Ibarska vojska se u Novom Pazaru ujedinila sa crnogorskom vojskom.

U novembru 1912. godine zauzet je Bitolj i srpskim snagama su se pridružile grčke trupe. Druga armija, u okviru koje je bila i Dražina divizija, pomogla je bugarskoj vojsci u opsadi Jedrena, tadašnjeg glavnog grada Osmanlijskog carstva. Bitka je trajala do marta 1913. godine, a završena je predajom Turaka.

29. juna 1913. godine bugarske snage su napale srpsku vojsku bez objave rata. Draža je iz Dunavske divizije drugog poziva prebačen u Moravsku diviziju drugog poziva u kojoj je bio vodnik pešadijske čete.

Borio se u bitkama koje su vođene od Zletovske reke do Kočana i tada je prvi put zadobio povrede. Pošto se njegova klasa dobro pokazala, svi su unapređeni u potporučnike.

Srpskoj vojsci su se pridružile rumunske i grčke snage, pa je Bugarska doživela poraz. 10. oktobra u Bukureštu potpisan je mirovni ugovor.

Po završetku Drugog balkanskog rata, Draža je postao vodnik u pešadijskom puku prvog poziva „Stefan Nemanja“.

Prvo su mobilisani u Valjevo, a u septembru su krenuli na Kosovo i Metohiju gde im je zadatak bio da uguše napad naoružanih albanskih pobunjenika koje su obučavali pripadnici Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije poznate po akronimu VMRO.

Srpska vojska je ubrzo ugušila ovaj ustanak, a Draža je ostao na Kosovu i Metohiji do kraja 1913. godine. Bio je vodnik 2. čete 1. bataljona IV pešadijskog puka prvog poziva.

Početkom 1914. godine Dražina klasa je nastavila školovanje koje je prekinuto zbog Prvog balkanskog rata.

Završili su Vojnu akademiju po skraćenom programu i potporučnici su ponovo imali dužnost vodnika pešadijskih četa. Draža je bio među najboljima u klasi i trebalo je da pređe u artiljeriju, ali Prvi svetski rat ga je u tome sprečio.

Prvi svetski rat

28. juna 1914. godine Gavrilo Princip je ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu. Mesec dana kasnije, Austrougarska je objavila rat Srbiji i bombardovala je njenu prestonicu.

Draža je postavljen za vodnika 3. čete 1. bataljona prekobojnog puka prvog poziva Drinske divizije koja je bila u sastavu Treće armije. Bio je jedan od učesnika Cerske bitke u kojoj je srpska vojska porazila neprijatelja.

Usledile su krvave rovovske borbe na reci Drini nakon kojih je Srbija bila primorana na povlačenje. U novembru 1914. godine počela je Kolubarska bitka u kojoj su srpske snage trijumfovale. Draža se dobro pokazao, pa je odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost.

U julu 1915. godine Dražin puk se borio protiv Nemaca kod Šapca, a u septembru borbe su nastavljene kod Požarevca. On je postao komandir 4. čete 3. bataljona koji se u oktobru povukao ka Peći.

Neposredno pre Albanske golgote, postao je vodnik pukovskog Mitraljeskog odeljenja koje je posedovalo svega 4 mitraljeza. Povlačili su se pravcem Peć – Berane – Podgorica – Skadar i došli su u albansku luku Valona.

U februaru 1916. godine njegov puk je krenuo u Vardarsku diviziju, a zatim u logor Ipsos na Krfu. Kada je stigao na ostrvo, Draža je, kao i većina Srba, bio u teškom zdravstvenom stanju.

U februaru 1916. godine postao je član Mitraljeskog odeljenja 2. bataljona XXIII pešadijskog puka Vardarske divizije. Nakon uspešnog oporavka, u aprilu je napustio Krf i zaputio se ka Solunskom frontu.

Bugarska vojska je napala na bitoljsko-lerinskom pravcu, ali srpske snage su uspele da se odbrane. Uprkos velikim gubicima, u septembru Srbi su osvojili Kajmakčalan, a u novembru su oslobodili Bitolj.

Draža se borio u nekoliko bitaka, a 11. septembra je teško ranjen. Iako su lekari ocenili da više ne bi trebao da bude u stroju, Mihailović ih nije poslušao i u aprilu 1917. godine vratio se na prvu liniju fronta.

Sa svojim mitraljeskim odeljenjem postao je deo 1. jugoslovenskog pešadijskog puka Jugoslovenske divizije. Na Solunskom frontu je unapređen u poručnika, dobio je Orden belog orla sa mačevima 4. reda, Engleski vojni krst i zlatnu medalju za hrabrost.

U septembru 1918. godine srpska vojska je probila front nakon čega je nastavila da oslobađa srpske gradove.

Draža je, kao i posle Drugog balkanskog rata, poslat na Kosovo i Metohiju da suzbije Albance. Tu je ostao do kraja marta 1919. godine, a pošto je bio najbolji oficir u puku, postao je član kraljeve garde u Beogradu.

U jesen 1919. godine dobio je čin vodnika 3. čete 1. bataljona pešadijskog puka kraljeve garde. Tu je kratko ostao jer je u kafani izvadio pištolj kako bi zaštitio gardijskog poručnika Stefana Buhonickog koga su pripiti gosti napali jer je pomenuo boljševičku revoluciju u dobrom kontekstu.

Zbog ovog incidenta osuđen je na 15 dana zatvora, a nakon toga se vratio u raniji garnizon. U maju je postao vodnik mitraljeskog odeljenja u 3. podoficirskoj školi u Skoplju. U oktobru je unapređen u kapetana 2. klase, a u decembru je odlikovan ordenom belog orla sa mačevima 5. reda.

1920. godine Draža se oženio Jelenom Lazarević (devojački Branković). Ona je bila sestra njegovog njegovog najboljeg druga Borivoja sa kim je studirao na Vojnoj akademiji.

Pre Draže, Jelena je bila udata za profesora književnosti Radivoja Lazarevića koji je 1915. godine oboleo od tifusa i umro. Sa njim je dobila ćerku Radmilu. Draža i Jelena su imali tri sina, Branka (1921. – 1995.), Ljubivoja (1922. – 1923.) i Vojislava (1924. – 1945.), kao i ćerku Gordanu (1927. – 2014.).

Od jula do septembra 1921. godine sa porodicom je živeo u Sarajevu, gde je radio kao nastavnik u Drugoj podoficirskoj pešadijskoj školi. U Beogradu je upisao Višu školu vojne akademije koju je završio posle dve godine.

U oktobru 1922. godine Draža je dobio čin kapetana 1. klase. Naredne dve godine bio je zaposlen u obaveštajnom i u nastavnom odeljenju.

Krajem 1925. godine unapređen je u majora. U martu 1926. godine postao je pomoćnik načelnika štaba Dunavske divizije u Beogradu. U januaru 1927. godine počeo je da radi generalštabne poslove u štabu kraljevske garde.

Osim toga, predavao je strategiju u Nižoj školi intendantske akademije i bio je član nekoliko ispitnih komisija. 1930. godine dobio je čin potpukovnika i, kao jedan od najboljih jugoslovenskih oficira, poslat je u Pariz na specijalizaciju.

Pošto mu se plata povećala, uzeo je kredit u banci i kupio je kuću u Bregalničkoj ulici. U dvorištu je imao domaće životinje među kojima su bile kobile Koka i Lola koje je često jahao do posla. Kredit je otplaćivao do 6. aprila 1941. godine kada je počeo Aprilski rat.

Od 1935. do 1936. godine Draža je radio kao jugoslovenski vojni ataše u Sofiji. Pošto je stupio u kontakt sa kompromitovanim bugarskim oficirima, prebačen je u Prag gde je bio zadužen za vojna pitanja.

Početkom 1937. godine, vratio se u kraljevinu Jugoslaviju i kupio je svoj prvi automobil koji je bio marke Ford.

U maju je određen za načelnika štaba Dravske divizijske oblasti u Ljubljani. Godinu dana kasnije, postao je komandant 39. pešadijskog puka u Celju.

Tada je nadređenima sugerisao da organizuju nacionalno homogene vojske (srpsku, hrvatsku i slovenačku) jer je smatrao da će na taj način imati bolje rezultate. Zbog ovog predloga Draža je proveo mesec dana u zatvoru.

Od aprila do avgusta 1939. godine bio je načelnik štaba utvrđivanja u Ljubljani, a nakon toga se zaposlio kao nastavnik u Vojnoj akademiji u Beogradu.

Pošto je pred početak rata naglašavao svoj antinacistički stav, ponovo je kažnjen sa 30 dana zatvora. Takođe je prekomandovan u Mostar gde je bio pomoćnik načelnika generalštaba primorske armijske oblasti.

Drugi svetski rat

6. aprila 1941. godine Sile Osovine (Nemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) su na Kraljevinu Jugoslaviju izvršile invaziju koja predstavlja početak Drugog svetskog rata na njenoj teritoriji.

Draža se tada nalazio u blizini Sarajeva gde je bio načelnik Operativnog odeljenja Druge armije Jugoslovenske vojske. Ubrzo je sa svojim vojnicima prešao preko Save bežeći od nemačkih snaga koje su napadale sa severa. Kako bi ih zaustavili, 9. aprila srušili su most na ovoj reci kod Brčkog.

13. aprila Draža je u Gračanici postao komandant Brzog odreda sa kojim je, nakon što je odbio da se preda, pobegao u šumu. 20. aprila promenio je ime odreda u Gorski odred. Planirali su da se dokopaju Zapadne Srbije odakle bi se suprotstavljali nemačkim snagama.

Formiranje Ravnogorskog pokreta

11. maja Mihailović je sa svojim odredom, koji se sastojao od 31 vojnika, došao na Ravnu goru i osnovao je Ravnogorski pokret ili Jugoslovensku vojsku u otadžbini. Svoju grupu je tako nazvao da bi se razlikovala od ostalih četničkih grupa. Cilj mu je bio da Jugoslaviju oslobodi od okupatora tako što će protiv njih podići ustanak kada saveznici dođu.

General Ljubo Novaković je hteo da mu pomogne oko pripreme ustanka, ali Draža ga je odbio. Ubrzo mu se pridružio predsednik političke organizacije Srpski kulturni klub, Slobodan Jovanović, koji je postao vodeći ideolog Ravnogorskog pokreta. Osim njega, pokretu su se priključili i drugi intelektualci koji su bili članovi ove organizacije.

Pošto Dražina žena nije znala ništa o njemu od početka Aprilskog rata, potražila ga je preko Crvenog krsta. U junu 1941. godine kurir joj je preneo da se Mihailović nalazi na Ravnoj Gori.

Tokom leta, regrutovao je nove vojnike i formirao je Centralni nacionalni komitet, političko telo koje su činili srpski političari. U avgustu je poslao svoje ljude u Bosnu kako bi pomogli srpskom narodu koji se borio protiv Nezavisne Države Hrvatske. Narednog meseca je uputio slovenačkog oficira Rudolfa Perineka u Crnu Goru da organizuje odrede.

U tom periodu, Komunistička partija Jugoslavije formirala je prve partizanske odrede koji su se zvali Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Zajedno sa četnicima su se borili protiv okupatora.

31. avgusta odigrala se bitka za Loznicu u kojoj su četnici primorali nemačke vojnike da se predaju. Draža se protivio ovakvim akcijama jer su Nemci kažnjavali nedužne civile. Zbog takvog stava napustilo ga je nekoliko sledbenika koji su se pridružili partizanima.

19. septembra Mihailović se u Struganiku sreo sa Josipom Brozom Titom. Pregovarali su o sklapanju saveza između četnika i partizana, ali nisu postigli dogovor.

Nakon još jednog neuspešnog susreta, Mihailović je odlučio da napadne partizane. Pošto nije imao dovoljno oružja, nemačkom oficiru Jozefu Matlu predložio je da se zajedno bore protiv partizana.

U oktobru kod Draže je došao najstariji sin Branko, a, nekoliko dana kasnije, posetio ga je sin Vojislav. Branko se ubrzo vratio kod majke, dok je Vojislav prošao vojničku obuku i ostao je s ocem.

2. novembra odigrala se bitka na Trešnjici u kojoj su se sukobili četnički i partizanski odredi. Ovo je prva u nizu borbi koji je označila početak građanskog rata u Srbiji. 11. novembra Draža se u selu Divci sastao sa nemačkim oficirima. Tvrdio je da ne želi da se bori protiv njih, već protiv komunista. Nisu postigli dogovor, jer su Nemci tražili da se četnici predaju i hteli su da uhapse Mihailovića.

Nakon poraza koji su četnici doživeli u bitki na Trešnjici, partizani su opkolili Dražin štab na Ravnoj Gori. Tito je ponovo hteo da pregovara sa njim i 20. novembra je došlo do primirja.

Istog dana, zapovednici njegovih odreda priključili su se četnicima koje je predvodio general Nedić. Draža se složio sa njihovom odlukom i, na ovaj način, pokušao je da se infiltrira u Nedićevu administraciju.

Nakon što su 6. decembra zauzeli Užice, Nemci su napali Dražine odrede. Pošto je znao šta ga čeka, Mihailović je isključio radio stanicu i sa svojim vojnicima je napustio Ravnu Goru. 9. decembra se prvi put našao na poternici, a Gestapo je uhapsio njegovu suprugu Jelicu i sina Branka koje su nekoliko dana držali u zatvoru na Obilićevom vencu.

Početkom 1942. godine za predsednika vlade je izabran Slobodan Jovanović, a Draža je unapređen u divizijskog generala. Takođe je postao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva.

Zbog toga su Nemci ponovo uhapsili Jelicu i Branka, a ovoga puta, poveli su i ćerku Gordanu. Dražina žena i deca su do marta 1942. godine bili u logoru na Banjici.

Pošto Britanci nisu slali pomoć, Mihailović do aprila nije bio u kontaktu sa britanskim izaslanikom Hadsonom. 15. maja Nemci su pokrenuli „Operaciju Forstrat“ sa ciljem da zarobe Dražu koji se tada krio na planini Golija. U junu je pobegao u Crnu Goru gde je osnovao svoj štab.

10. juna je postavljen za načelnika štaba vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini, a nedelju dana kasnije je unapređen u armijskog generala. U tom periodu, partizani su ubedili Sovjete da Draža sarađuje sa okupatorima, pa su oni prestali da ga podržavaju.

Mihailović je do maja 1943. godine ostao u crnogorskom selu Gornje Lipovo. Tu je saznao da su četničke vođe Bajo Stanišić i Pavle Đurišić zajedno sa Italijanima ratovali protiv partizana.

Pozivao je narod na neposlušnost Nedićevoj vladi što je rezultiralo sukobima četnika i Nedićevih pristalica. Nedić je tražio pomoć Nemaca koji su krajem 1942. godine ubili oko 1 600 četnika.

Mihailović je verovao da će kontrolisati Jugoslaviju nakon što saveznici pobede okupatore. On se najviše borio protiv partizana koje je smatrao državnim neprijateljima, kao i protiv ustaša iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa.

Nije mogao da kontroliše svoje komandante i nije poznato da li je znao za zločine koje su oni vršili nad civilima. Neki istoričari su tvrdili da je Draža dao instrukcije Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću da sprovode etničko čišćenje, a postoje i oni koji smatraju da ih je Đurišić falsifikovao na Ravnoj gori.

U februaru 1943. godine Đurišić je usmrtio nekoliko hiljada muslimanskih civila. Četnici su se takođe obračunavali sa nemačkim saradnicima, a Draža je osnovao četničke formacije Crne trojke koje su bile zadužene za likvidaciju neprijatelja.

Od 20. januara do 1. aprila 1943. godine vođena je bitka na Neretvi u kojoj su Titove snage porazile Dražine trupe. Iako su četnici bili u teškom stanju, u maju su nastavili da se bore protiv partizana.

Borbe su prekinute jer je oko 65 000 okupatorskih vojnika napalo oba pokreta. Usledila je bitka na Sutjesci ili operacija „Švarc“ čiji je cilj bio razbijanje grupa otpora.

Mihailović je odbio da zajedno sa Nemcima ratuje protiv partizana i u maju je sa svojim snagama pobegao ka Zlataru i Javoru. Tada se našao na poternici sa Titom, a onome ko ih zarobi, sledila je nagrada u iznosu od 500 000 lira.

Pošto su Britanci počeli da šalju pomoć četnicima i partizanima, Draža je naredio sabotaže i napade na bugarsku vojsku. Trudio se da izbegne sukobe sa Nemcima za koje je smatrao da su mnogo jači od njegovih snaga.

Pretpostavlja se da je znao da su Nemci sklapali sporazume sa četnicima i da su se zajedno borili protiv partizana, ali nije se tome protivio.

U septembru 1943. godine, nakon što je Italija kapitulirala, četnike su napali Nemci i partizani koji su preuzeli kontrolu u Crnoj Gori. U oktobru Draža je organizovao dve sabotaže, pa su ga Nemci progonili više nego pre. U novembru, krenuo je sa svojim snagama na marš preko Tare i narednog meseca su stiglu u selo Azbukovica.

Početkom 1944. godine, on je u selu Ba organizovao Svetosavski kongres kome su prisustvovala 272 delegata. Usvojena je Baška revolucija koja se zasnivala na obnovi Jugoslavije kao parlamentarne monarhije unutar koje bi postajale tri federalne jedinice: Srbija, Hrvatska i Slovenija.

Zbog toga, nemački i bugarski vojnici su ubili 80 ljudi i zarobili 913. Draža se sklonio na planinu Ovčar gde je ostao do marta.

U leto 1944. godine, uspeo je da spasi savezničke pilote i ova akcija je poznata kao operacija Vazdušni most.

U novoj jugoslovenskoj vladi, Draža nije bio ministar, već je ostao načelnik štaba Jugoslovenske vojske. Kralj Petar II je poslao poruku putem radija u kojoj je apelovao na narod da se pridruži Narodnooslobodilačkoj vojsci koju je predvodio Tito. Zbog ovoga, Mihailovića je napustio veliki broj sledbenika.

On je ostao veran kralju i to isto je tražio od Jugoslovena. Rekao je da mu je Petar II poručio da ne veruje u ono što je čuo.

Draža je pokušao da organizuje ustanak, ali ispostavilo se da su jedino Srbi hteli da učestvuju u njemu. U septembru njegove snage su se borile protiv Nemaca, Bugara i partizana koji su im naneli težak poraz u bitki na Jelovoj gori. Draža je pobegao u Mačvu, a zatim je preko Drine došao u Semberiju.

Dok je iščekivao pomoć zapadnih saveznika, krenuo je sa vojnicima u Bosnu gde je osnovao muslimanske četničke odrede. U novembru Mihailović je odbio predlog saveznika da pobegne iz Srbije.

U martu 1945. godine Draža je sa svojim trupama, koje su bile znatno oslabljene, došao na planinu Vučijak. 13. aprila se uputio ka Srbiji gde je planirao da osnuje pokret otpora.

U maju su se njegove snage sukobile sa Jugoslovenskom armijom i doživele su težak poraz. Mihailović je pobegao u planine, a uz njega je ostao mali broj ljudi.

13. marta 1946. godine Draža je uhapšen u selu Repušići koje se nalazi u blizini Višegrada. Detalji njegovog hapšenja nisu bili poznati dok „Politika“, 16 godina kasnije, nije objavila feljton „Kako je uhvaćen Draža Mihalović“.

Od 10. do 15. jula Draži i njegovim pristalicama je održano suđenje. Mihailović je optužen za ratne zločine koje su počinili njegovi komandanti. Streljan je 17. jula, a nije poznato gde se nalazi njegov grob.

14. maja 2015. godine Viši sud u Beogradu ga je rehabilitovao.

Draža je nosilac sledećih odlikovanja:

  • Srebrna medalja za hrabrost (1913.);
  • Spomenica za srpsko – bugarski rat (1913.);
  • Engleski vojni krst (1913.);
  • Beli orao sa mačevima četvrtog reda (1918.);
  • Spomenica za rat 1914. – 1918. (1920.);
  • Beli orao sa mačevima petog reda (1920.);
  • Spomenica za srpsko – turski rat (1920.);
  • Zlatna medalja za hrabrost (1920.);
  • Albanska spomenica (1920.);
  • Zlatna medalja za hrabrost (1928.);
  • Orden Svetog Save četvrtog reda (1928.);
  • Orden jugoslovenske krune četvrtog reda (1933.);
  • Bugarski orden Aleksandra Nevskog trećeg stepena (1936.);
  • Čehoslovački orden belog lava trećeg stepena za vojne zasluge (1937.);
  • Orden jugoslovenske krune trećeg reda (1937.);
  • Bugarski komandirski krst Svetog Aleksandra (1939.);
  • Orden Karađorđeve zvezde sa mačevima trećeg reda (1942.);
  • Francuski ratni krst (1943.);
  • Poljski orden za Vojničke vrline (1943.);
  • Američka legija zasluga prvog stepena (1948.).