Ivan Cankar

Kratke informacije

Ime i prezimeIvan Cankar
Datum rođenja10. maj 1876.
Mesto rođenjaVrhnik
Datum smrti11. decembar 1918.
Mesto smrtiLjubljana
DržavaSlovenija
ZanimanjeKnjiževnik, politički aktivist

Biografija

Ivan Cankar je bio slovenački književnik. Rođen je 10. maja 1876. godine u mestu Vrhnika kod Ljubljane (Austrougarska monarhija) , a umro 11. decembra 1918. godine u Ljubljani (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca).

Pisao je romane, drame, kratke priče i eseje, a bavio se i politikom. Pored Otona Župančića, Dragotina Kete (Dragotin Kette) i Jožefa Murna (Josep Murn), smatra se začetnikom modernizma u slovenačkoj književnosti. Proglašen je najvećim slovenačkim piscem, a često ga upoređuju sa književnim velikanima Francom Kafkom (Franz Kafka) i Džejmsom Džojsijem (James Joyce).

Biografija

Ivan Cankar je rođen u mestu Vrhnika jugozapadno od Ljubljane. Otac mu se zvao Jožef Cankar (Josep Cankar), a majka Neža Cankar Pivk (Neža Cankar Pivk). Jožev i Neža su imali osmoro dece. Ubrzo nakon Ivanovog rođenja Jožef se seli u Bosnu, a majka preuzima brigu o deci. Ivan je bio veoma blizak sa majkom, što će pokazati i kroz dela koja je kasnije pisao.

Kada je završio osnovnu školu u rodnom gradu, upisao je tehničku školu (realku) u Ljubljani. Već tada je počeo da piše svoja prva dela, uglavnom poeziju, pod uticajem romantičarskih i post-romantičarskih pesnika poput Franca Prešerena i Hajnriha Hajna (Heinrich Heine). Godine 1893. otkrio je poeziju Antona Aškerca koja je uveliko uticala na razvoj njegovih književnih dela i ideala. Pod njegovim uticajem odbacio je post-romantizam i prihvatio literarni realizam i nacionalni liberalizam.

Tri godine kasnije upisao je Visoku tehničku školu u Beču, ali se ubrzo prebacio na slavistiku. U Beču je počeo da živi boemskim životom. Pao je pod uticaj evropske literature, naročito dekadencije, simbolizma i naturalizma. Sprijateljio se sa Franom Governakom, mladim slovenačkim piscem i intelektualcem koji ga je upoznao sa pozitivizmom i naturalizmom.

Godine 1897. vratio se u rodno mesto, ali se nakon majčine smrti preselio u Pulu. Ni tu se nije dugo zadržao, pa se 1898. vratio u Beč gde je živeo do 1909. godine. Odbacio je simbolizam i idealizam, te postao veliki kritičar slovenačkog liberalizma. Objavio je nekoliko oštrih kritika na račun poezije Antona Aškerca. Iako je bio veoma blizak sa katoličkim sveštenikom Janezom Evangelistom Krekom, bio je veoma kritičan prema njegovom konzervatizmu. Pridružio se Jugoslovenskoj socijal-demokratskoj partiji. Na prvim opštim izborima za austrijski parlament 1907. godine kanidovao se za upravnika jedne oblasti, ali je izgubio od kanididata Narodne partije Slovenije.

Dve godine kasnije preselio se u Sarajevo gde je njegov brat Karlo bio sveštenik. Pod bratovim uticajem počeo je blagonaklono da gleda na stajališta katoličke crkve, ali se ubrzo ponovo vratio u Ljubljanu. Iako je i dalje bio član Jugoslovenske socijal-demokratske partije, nije se slagao sa mnogim odlukama njenih članova. Stranka se zalagala za prihvatanje srpsko-hrvatskog jezika kao jezika cele tadašnje zemlje, što Cankar nije želeo da prihvati, ističući da Slovenci treba da imaju sopstveni jezik i kulturu. Počeo je da objavjuje brojne eseje u kojima je otvoreno provisao vlastite političke stavove. Krenuo je na putovanje Slovenijom držeći predavanja na ovu temu. Jedno od najpoznatijih predavanja bilo je „Slovenci i slovenačka kultura“ („Slovensko ljudstvo in slovenska kultura“) održano 1913. godine u Ljubljani. Zbog ovog dela osuđen je na jednonedeljni pritvor zbog klevete usmerene protiv Austro-ugarske monarhije.

Po izbijanju Prvog svetskog rata 1914. godine ponovo je zarobljen u Ljubljani zbog navodnih pro-srpskih stavova, ali je ubrzo pušten. Godine 1917. mobilisan je u austro-ugarsku vojsku, ali je zbog lošeg zdravlja pušten.

Posle rata se zalagao za „moralno čišćenje i podmlađivanje slovenačke politike i kulture“. Preselio se iz Rožnika u Ljubljanu gde je u decembru 1918. godine preminuo usled komplikacije prilikom upale pluća. Sahranjen je uz najveće počasti na groblju Žale u Ljubljani, a njegovom sprovodu prisustvovali su brojni slovenački intelektualci. Sahranjen je pored svojih drugova i kolega književnika Dragotina Ketea i Jožefa Murna.

Dela

Ivan Cankar je napisao tridesetak knjiga, te se smatra jednim od začetnika slovenačke savremene književnosti. Njegova dela obiluju socijalnim, nacionalnim i moralnim temama. Među njegovim najpoznatijim delima su roman „Na klancu“ objavljen 1902. godine, drama „Sluge“ iz 1910., te esej „Bela hrizantema“, takođe iz 1910. godine.  Ipak, najveći značaj Ivana Cankara za evropsku književnost ogleda se u njegovim skečevima i kratkim pričama, u kojima se prepliću simbolizam, modernizam, pa čak i ekspresionizam.

Svoju književnu karijeru započeo je vrlo rano. Prvu pesmu je objavio još kao tinejdžer u listu „Ljubljanski zvon“. U Beču je upoznao grupu mladih slovenačkih pisaca među kojima su se izdvojili Oton Župančić, Fran Eler i Fran Governak koji su ga upoznali sa modernizmom u evropskoj literaturi.

Godine 1899. objavio je prvu zbirku poezije pod nazivom „Erotika“, a 1902.godine objavio je svoju prvu dramu pod naslovom „Za blagostanje nacije“ („Za narodov blagorod“). Bila je to svojevrsna parodija na aktivnosti liberalne elite u Sloveniji. Iste godine objavio je kratki roman „Na klancu“, u kome je opisao težak život radničkih porodica u malim mestima. U ovom romanu prepliću se narodni elementi i alegorijski simbolizam, te veoma neobičan stil po kome je Cankar postao prepoznatljiv.

U delima koje je objavio 1904. godine oseća se prelazak na idealizam i spiritualizam. Dve godine kasnije štampan je njegov roman „Martin Kačur“ čiji je podnaslov bio „Životna priča jednog idealiste“. U delima koje je kasnije objavljivao opisivao je dubok jaz između radnika i kapitalista u tradicionalnom društvu, te zakone koje nije mogao da razume. Nakon pobede Slovenačke narodne partije napisao je svoje najuticajnije delo, satiru pod naslovom „Sluge“ („Hlapci“) u kojoj ismeva konformizam bivših liberalnih javnih službenika koji su nakon promene vlasti odlučili da prihvate katoličke ideje. I liberali i konzervativci oštro su reagovali na ovu dramu, pa je njeno izvođenje u pozorištu odloženo sve do raspada Austrougarske 1918. godine. U drami „Skandal u dolini Svetog Florijana“ („Pohujšanje v dolini Šentflorjanski“), pisac je ismejao moralni konzervatizam i kulturološki pad malih polu-urbanih područja u rodnoj Kranjskoj.

Osim romana i drama, Cankar je poznat i po brojnim esejima koje je objavljivao u periodu od 1907. do 1913. godine. Istoričari književnosti ističu da su upravo ovi eseji pokazali stliske majstorije i veliku ironiju koje je slovenački pisac veoma dobro kombinovao.

U poslednjoj zbirci kratkih priča koja je objavljena nakon njegove smrti pod naslovom „Podobe iz sanj“ („Slike iz sna“, prim. prev) je veoma realistično opisao strahote Prvog svetskog rata. U njima se oseća jasan prelaz iz simbolizma u ekspresionizam, te se smatraju najboljim primerom Cankarovog talenta.

Cankarova dela su prevedena na mnoge jezike, a postala su i deo školske lektire ne samo u Sloveniji, nego i širom Balkana.

Bibliografija

Poezija

  • 1899. Erotika
  • 1902. Erotika (II izdanje)

Proza

  • 1899. Vinjete
  • 1901. Knjiga za lakomislene ljude
  • 1901. Stranci
  • 1902. Na klancu (roman)
  • 1903. Ob zori
  • 1903. Život i smrt Petra Novljana
  • 1904. Gospođa Judit
  • 1904. Kuća Marije Pomoćnice
  • 1904. Krst na gori
  • 1905. Potepuh Marko in kralj Matjaž
  • 1905. V mesečini
  • 1906. Martin Kačur (roman)
  • 1906. Nina (roman)
  • 1906. Smrt n pogreb Jakoba Nesreče
  • 1907. Aleš iz Razora
  • 1907. Sluga Jernej i njegovo pravo
  • 1908. Novi život (roman)
  • 1908. Zgodbe iz doline šentflorjenske
  • 1909. Kurent
  • 1909. Komšija Luka
  • 1909. Za križem
  • 1911. Tri drame
  • 1911. Volja i moč
  • 1913. Milan i Milena (roman)
  • 1920. Podobe iz sanj
  • 1920. Mimo življenja
  • 1920. Moj život
  • 1921. Grešnik Lenart

Drame

  • Jakob Ruda (1901)
  • Za dobro naroda (1901)
  • Kralj Betajnove (1902)
  • Pohujšanje v dolini šentflorjenski (1908)
  • Sluge (1910)
  • Lepa Vida (1912)
  • Romantične duše (1922)
  • Eseji
  • Krpanova kobila (1907)
  • Bela hrizantema (1910)