Milutin Bojić

Biografija

Milutin Bojić je bio srpski pjesnik, dramski pisac, pozorišni recenzent i književni kritičar. Rođen je u Beogradu 19. maja 1892. godine, a umro je u Solunu 08. novembra 1917. godine. Svrstava se u red najboljih srpskih pjesnika.

Najpoznatiji je po pjesmi „Plava grobnica“ posvećenoj srpskim vojnicima koje je bolesne smrt zadesila nakon iskrcavanja na Krf, 1916. godine, a čija su mrtva tijela bačena u more pokraj grčkog ostrva Vida. Poznat je i po svojoj ljubavnoj lirici i rodoljubivim stihovima baziranih na nacionalnim, biblijskim i klasičnim motivima. Značajan je njegov doprinos srpskom pozorištu i književnoj kritici.

Porodica i obrazovanje

Milutin Bojić je rođen u zanatskoj porodici. Njegova porodica se iz Zemuna preselila u Beograd, dok njegovi dalji preci vode porijeklo iz Bosne. Njegov otac zvao se Jovan, a po zanimanju je bio obućar. Zahvaljujući kvalitetnom radu, za kratko vrijeme je stekao ogroman broj mušterija, što je pogodovalo otvaranju vlastite zanatske radnje. U njegovoj radionici bilo je zaposleno oko dvadesetak momaka, a na spratu je živjela porodica.

Njegova majka zvala se Sofija, porijeklom iz zanatske pančevačke porodice Bogojević. Krsna slava porodice Bojić bila je Sveti Jovan Krstitelj. Milutin je bio najstarije od njihovo petoro djece. Imao je dva brata koji su se zvali Radivoje i Dragoljub i dvije sestre, Jelicu i Danicu. Od malih nogu Milutin je učen predanom radu, što će značajno uticati na njegov život i djelo. Djetinjstvo je proveo u radnoj atmosferi i na tog aspekta formirao je svoju ličnost.

Milutin je pohađao Terazijsku osnovnu školu. Kako je u osnovnoj školi ostvario odličan uspjeh, roditelji odlučuju da ga dalje školuju. Godine 1902. upisan je u realni odsjek Druge beogradske gimnazije. Od 1905. pohađao je beogradsku Realku.

Kako je posao njegovog oca išao uzlaznom putanjom, tako se porodica u novembru 1905. godine preselila u kuću sa boljim životnim uslovima, prostranim dvorištem i velikim voćnjakom. U ovoj kući Milutin je proveo djetinjstvo i mladost.

Milutin je 1907. godine bio prisutan na svečanom postavljanju temelja zgrade Srpske narodne skupštine. U ovom periodu nastale su njegove prve pjesme, kritike i studije, koje je uglavnom objavljivao u školskim listovima. U „Dnevnom listu“ bio je najmlađi saradnik. Svoje prve objavljene radove nije potpisivao pravim imenom, jer je čekao da položi maturski ispit.

Tokom Aneksione krize i periodu nastalom poslije nje, Bojić je uveliko razvijao novinarsku karijeru u „Dnevnom listu“, „Vencu“, „Delu“, „Srpskom književnom glasniku“ i „Pijemontu“. Radio je u novinarstvu i za vrijeme Balkanskih ratova.

Svoje brojne literarne radove čitao je na raznim sastancima đačkih udruženja. Tada je važio za izuzetno talentovanog mladog pisca. Kada je maturirao na Realki, upisao se na Filozofski fakultet, matematičko-pedagoške grupe predmeta.

Budući da je bio slabe tjelesne konstrukcije, oslobodili su ga služenja vojnog roka. Međutim, na studijama je ostvarivao dobre rezultate, a u slobodno vrijeme čitao je i proučavao djela svjetske književnosti, zanimao se za istoriju filozofije, savremene psihoanalize i osnove psihologije, isto tako proučavao je domaću i stranu pozorišnu umjetnost i učio mnoge strane jezike.

U Narodnom pozorištu bio je čest posjetilac, nije propuštao premijere. Objektivno je sagledao istoriju i društvene tokove. Ova njegova svojevrsna psihoanalitička metoda uočava se u njegovim književnim djelima, od samih početaka. Njegova djela oslikavaju potragu za suštinom određenih događaja i pojava koje su iz istih proizašle.

Mnogo je proučavao Bibliju. Književni uzori bili su Niče, Bodler, Viktor Igo, Rišpen, Bodler, Rostan, Čehov, Tolstoj, Mereševski, Oskar Vajld i mnogi drugi koje je detaljno proučavao. Njegovi radovi pozitivno su primljeni od strane kritike i čitalačke publike, što je doprinijelo da ih objavljuje u najuglednijim domaćim listovima i časopisima. Povremeno je prevodio djela stranih pisaca na srpski jezik.

Balkanski ratovi

Kada  je 1911. godine umro Milutinov otac, cijela porodica je oslonac tražila u njemu. U iduće dvije godine bio je učesnik Balkanskih ratova. Pored toga, dosta je putovao u ratom oslobođene krajeve, kako bi pisao pjesme, bilješke, epigrame, putopise, pozorišne i književne recenzije. Tada je napisao istorijsku dramu „Kraljeva jesen“ i dobio pozitivne književne kritike od Jovana Skerlića. Ova njegova drama prvi put je izvođena u beogradskom Narodnom pozorištu, u oktobru 1913. godine.

Njegova naredna drama „Gospođa Olga“ takođe je dobro prihvaćena, te je Bojić kao dvadesetjednogodišnjak stekao veliki uspjeh. Godine 1913. upoznao je Radmilu, djevojku koju je iskreno zavolio.

Pred sami kraj života Jovan Skerlić je uveo Bojića u svoju „Istoriju novije srpske književnosti“. Skerlićeva smrt je jako potresla mladog pjesnika. U isto vrijeme izdavač i knjižničar Svetislav Cvijanović je objavio četrdeset osam pjesama Milutina Bojića. Bojić je uveliko stekao književni ugled.

Na početku Prvog svjetskog rata Bojić je sa vojskom napustio rodni Beograd i više se nikad nije vratio. U jeku rata njegova porodica se preselila najprije u Aranđelovac, a potom u Niš. U Nišu je Bojić obavljao dužnost cenzora. Bio je urednik dnevnog lista „Glasnik“. Redovno je objavljivao aktualne članke. Uz članke je objavio i svoj ep „Kain“. Njegov tiraž je zaplijenjen i uništen od strane bugarske vojske.

U februaru 1915. godine umrla je Bojićeva majka i tada sva briga za braću i sestre pala je na njega. Sestru i najmlađeg brata ostavio je kod rođaka u Kraljevu, a u izgnanstvo je pošao sa mlađim bratom. Sa ostalim izgnanicima krenuli su do Krfa. U članku naslova „Srbija u povlačenju“ opisao je mukotrpan hod izbjeglica i vojske preko Crne Gore i Albanije. Prelazeći preko Albanije, napisao je pjesmu o Beogradu „Singidunim“.

Ljubavni život

Već sa 18 godina, zahvaljujući svom predanom trudu i radu, Milutin Bojić je glasio za uglednog člana društva. Zapamćen je kao vedar, komunikativan mladić, koji je bio uvijek lijepo obučen. Njegova ljubav bila je lijepa Radmila Todorović.

Milutin i Radmila upoznali su se na igranci. Ovako je Radmila govorila o Milutinu: „Bio je sentimentalan, neobično niježan, pažljiv i ponekad djetinjski raspoložen“. Još je govorila kako njeni prijatelji nisu  blagonaklono gledali na njihovu ljubav, obzirom da se Bojić družio sa glumcima. Nije ozbiljno shvatala njihove komentare.

Kada je Radmila otišla u Kragujevac u posjetu svojim roditeljima, Milutin je doputovao u Kragujevac da je kratko vidi. Zamolio ju je da u obližnjoj biblioteci pronađe sve časopise u kojima su objavljivanje njegove pjesme. Ona ih je pronašla, strpljivo prepisala na papir i poslala poštom u Beograd. Na osnovu ovih pjesama Milutin je objavio zbirku pjesama „Pjesme“.

Na početku Prvog svjetskog rata obe porodice preselile su se u Niš. U Nišu su nastavili svoju ljubav, nastojeći što više vremena provesti zajedno. Kako je tekao rat mnogo puta, iako to nikako nisu željeli, su bili razdvojeni. Radmila je izbjegla sa porodicom u Italiju, a Milutin je sa vojskom, pješke preko Albanije, stigao na Krf.

Djevojci sa Krfa Milutin je ovako pisao „Teško sam obolio. Svijet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i tijelo. Da, ja dobro vidim svoj kraj. Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikad neću vidjeti svoju zemlju. Ni tebe. Ostaću ovdje, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini. Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima“.

Poslije ovako teškog psihičkog i fizičkog stanja Bojić se ipak oporavio. Dobio je mjesec dana odsustva, te iskoristio priliku da ponovo vidi svoju zaručnicu. Proveli su divnih mjesec dana u Nici, a onda je Bojić morao nazad u Solun. Sreća nije dugo potrajala, jer ga je tuberkuloza ponovo prikovala za krevet.

Posljednje godine i smrt

Kada je Bojić 1916. godine stigao na Krf radio je u Obavještajnoj službi Vrhovne komande. Za kratko vrijeme je prekomandovan u Solun. Nastavio je da piše pjesme, sonete, prepjeve, pomalo svjestan da se njegovom životu bliži kraj. U „Srpskim novinama“ je u dijelovima objavljivao epopeju „Vječna straža“. U Srpskoj državnoj štampariji, osnovanoj u martu 1916. godine na Krfu, redovno je pisao za „Srpske novine“. U isto vrijeme je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

U Solunu je objavio svoju zbirku pjesama „Pjesme bola i ponosa“. Najpoznatija pjesma iz ove njegove čuvene zbirke je „Plava grobnica“ koju je pjesnik posvetio stradanju srpskih ratnika, te gomili leševa koje su saveznički brodovi uz zvuke vojničkih truba spuštali u more ili „plavu grobnicu“.

Bojić je u jesen 1916. godine svoje jednomjesečno odsustvo iskoristio da otputuje u Fracusku. U Nici je posljednji put vidio zaručnicu i brata. Na putovanju je sreo i neke svoje bliske prijatelje. U velikom požaru koji je izbio u Solunu izgorjela je štamparija „Akvarione“.

Milutin Bojić je bolovao od tuberkuloze, pa je usljed pogoršanog stanja smješten u Vojnu bolnicu u Solunu, u septembru 1917. godine. Za samo nekoliko sedmica umro je od posljedica tuberkuloze u 25. godini života.

Sahranjen je na vojničkom groblju, a oproštajni govor čitao je književnik Ivo Ćipiko. Godine 1922. njegovi su posmrtni ostaci prenijeti u Beograd, gdje je sahranjen na Novom groblju.

Iako je živio jako kratko, značajan je njegov doprinos srpskoj književnosti. Opjevao je patnje i stradanja koje su zadesile srpski narod u povlačenju preko Albanije i pjesmom ovjekovječio „plavu grobnicu“. Nije dočekao slobodu, a umro je u trenutku ličnog pjesničkog uspona.

Bibliografija

Zbirke pjesama:

• „Pjesme“ (1914. godine)
• „Kain“ (spjev, 1915. godine)
• „Pjesme bola i ponosa“ (1917. godine)

Drame:

• „Lanci“ (1910. godine)
• „Kraljeva jesen“ (1913. godine)
• „Gospođa Olga“ (1913., 1914. godine, prvo izvođenje 1979. godine)
• „Despotova kruna“ (trilogija)
• „Pakao“
• „Slijepi despot“
• „Dvanaesti čas“
• „Uroševa ženidba“

Parodije:

• „Poslije večere“ (bez datuma)
• „Stan za samca“ (bez datuma)
• „Molitva B. Radičevića“ (1910. godine)
• „Jutro Jove Ilića“ (1910. godine)
• „Ponoć Đure Jakšića“ (1910. godine)

Epigrami:

• „Predavanje“ (1910. godine)
• „Čudne praske“ (1912. godine)
• „Svakog dana Presa traži“ (1912. godine)
• „Mokar barut“ (1913. godine)
• „Enver-bej u Kirenajci“ (1913. godine)
• „Posljednji čovjek“ (1912. godine)
• „Beogradski pastel“ (1912. godine)
• „Jedna opomena“ (1913. godine)
• „Imitacija“ (1913. godine)
• „Prema svecu i tropar“ (1913. godine)
• „Prorok poslije Hrista“ (1913. godine)
• „Ne služi ga karta“ (1913. godine)
• „Baja-Ganje se pravda“ (1913. godine)
• „Sve je iscrpljeno!“ (1913. godine)
• „Kibicovanje“ (1913. godine)
• „Baja-Ganje pobjeđuje“ (1913. godine)
• „Pred ručak“ (1913. godine)
• „Samo strpljenja!“ (1913. godine)
• „Slaba vajda“ (1913. godine)
• „Spiritus rektor“ (1913. godine)
• „Kolera slovenska“ (1913. godine)
• „Šala, de“ (1913. godine)
• „Kuku, šta ću s Fečom?“ (1913. godine)
• „Svak sudi po sebi“ (1913. godine)
• „Iz zemlje čuda“ (1913. godine)