Bob Marli (Bob Marley)

Kratke informacije

Ime i prezimeBob Marli (Bob Marley)
Datum rođenja6. februar 1945.
Mesto rođenjaNine Mile (Jamajka)
Datum smrti11. maj 1981.
Mesto smrtiMajami
DržavaJamajka
ZanimanjeMuzičar
ŽanrRege, ska

Biografija

Robert Nesta „Bob“ Marli (Robert Nesta „Bob“ Marley) je bio jamajkanski pevač, tekstopisac i gitarista. Rođen je 6. februara 1945. godine na Jamajci, a umro 11. maja 1981. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).

Bio je gitarista i pevač ska, rokstedi i rege benda „Bob Marley & The Wailers“. Marli  je najpoznatiji i najcenjeniji izvođač rege muzike, te ima najveće zasluge za širenje jamajkanske muzike i Rastafari pokreta po svetu.

Detinjstvo

Rođen je na farmi svog dede u selu Devet Milja (Nine Miles) u parohiji Sveta Ana (Saint Anne) na Jamajci. Njegov otac Norval (Norval Sinclair Marley) bio je Jamajčanin engleskog porekla, a majka Sedela (Cedella Booker) Afro-Jamajčanka.

Roditelji Boba Marlija nikada se nisu venčali. Norval je sina video samo jednom, jer je napustio Kingston brzo nakon Bobovog rođenja. Umro je 1955. godine.

Marlijeva majka se udala za Edvarda Bukera (Edward Booker), američkog državnog službenika. Iz tog braka rođena su dva Bobova polubrata – Ričard (Richard) i Antoni (Anthony).

Bob Marli je pohađao osnovnu školu u rodnom mestu. Odrastao je sa majkom, vaspitavan u crnačkom duhu i pod uticajem afričke muzike.

Marli i Nevil Livingston (Neville Livingston), kasnije poznat kao Bani Vejler (Bunny Wailer), bili su prijatelji iz detinjstva u svom selu Devet Milja. Zajedno su počeli svirati u periodu osnovne i srednje škole.

Marli je napustio Devet Milja sa svojom majkom kad je imao 12 godina i preselio se u Trenchtown u Kingstonu, gde je završio srednju školu.

Sedela i otac Banija Vejlera imali su zajedničku ćerku koju su nazvali Kludet Perl (Claudette Pearl), koja je bila mlađa sestra Bobu i Baniju.

Dok su Marli i Livingston zajedno živeli u Trenchtownu, njihova muzička istraživanja uključivala su najnovije R & B hitove i novu ska muziku s američkih radijskih stanica koje su emitovane na Jamajci.

Sa šesnaest godina Bob je počeo da ostvaruje svoj san da postane muzičar. Muzika je predstavljala i svojevrstan beg od siromaštva, kako Bobu, tako i mnogim devojkama i mladićima na Jamajci. Jedan od tih mladića bio je i Džimi Klif (Jimmy Cliff), koji je sa svojih četrnaest godina već imao par hitova.

Džimi je upoznao Boba sa Leslijem Kongom (Leslie Kong), lokalnim producentom. Morao je da prođe audiciju kod Konga, a onda nakon toga, Bob je snimio svoju prvu pesmu pod naslovom „Judge Not“.

Nakon što mu prve pesme nisu dobro prošle kod publike, a i producent Kong je odbio da mu plati, Marli je raskinuo ugovor s ovim producentom.

Marli je izjavio da su na njega i njegovu karijeru najviše uticali Markus Gervej (Marcus Garvey) i Hajle Selasije (Haile Selassie).

Karijera

Marli se uskoro našao u vokalnoj grupi sa Banijem Vejlerom – udaraljke, vokal (1963. – 1974.), Piterom (Peter Tosh) – gitara, klavijature, vokal (1963. – 1974.), Beverlijem  Kelsom (Beverley Kelso) – vokal (1963. – 1965.) i Džuniorom (Junior Braithwait) – vokal (1963. – 1964.).

Novoformirana grupa zvala se „Vejlers“ („The Wailers“) u čijim pesmama se oseća jak prizvuk nostalgije i protesta, koji se povećavao od 1960. godine, kada je Marli pristupio Rastafari pokretu.

Bob je bio sve više pod uticajem muzike koju je voleo, kao što su pevači Fets Domino (Antoine Dominique Fats Domino) i Rej Čarls (Ray Charles). U to vreme je počela popularizacija jamajkanske muzike kroz ska scenu.

Marli i članovi benda upoznali su producenta Klemeta Doda (Clemet Dodd) sa kojim su snimili pesmu „Simmer Down“. Singl je postigao dobar uspeh na Jamajci, a članovi grupe su stekli lokalnu popularnost.

Bob je preuzeo ulogu frontmena grupe, jer je bio glavni pisac muzike i tekstova. Uskoro su snimili još par pesama.

Godine 1966. grupa je napustila diskografsku kuću i osnovala vlastitu pod nazivom „Vejl n soul“ („Wail n Soul“). Pre nego što je njihova diskografska kuća propala, uspeli su da snime par pesama, poput „Bend Down Low“ i „Mellow Mood“.

Bend je bio skoro pred raspadom kada su upoznali Lija Perija (Lee Perry) i onda ponovo kreću sa radom. „Dapei Conquer“, „Soul Rebel“, 400 Years“ i „Small Axe“ su pesme koje su snimili uz Perijevu pomoć.

Godine 1970. u bend dolaze novi članovi Aston (Aston Barrett) – bas (1970. – 1981.) i Karlton (Carlton Barrett) – bubnjevi, udaraljke (1970. -1981.). Bend ubrzo napušta Peri.

Bob je nakon toga otputovao u London, gde je snimio „Reggae on Broadway“ za CBS. Ostali članovi benda su takođe došli u London da pomognu na promociji pesme, ali su vrlo brzo svi ostali bez novca.

Marli  se potom obratio vlasniku „Ajlend rekordsa“ („Island records“) Krisu Blekvelu (Chris Blackwell), sa kojim je sklopio ugovor za album za koji je trebalo da dobiju kaparu od 8 hiljada funti, što bi bilo dovoljno da se vrate kući.

Po prvi put u istoriji je rege bend izdao album, jer su rege muzičari do tada izdavali samo pojedinačne pesme i kompilacijske albume. „Catch the Fire“ je naziv prvog rege albuma koji postiže zadovoljavajući uspeh.

U proljeće 1973. godine bend odlazi na turneju u Englesku. Posle završetka turneje bend je napustio Bani. Na njegovo mesto je došao Džo Higs (Joe Higgs). Nakon toga su krenuli na američku turneju.

Godine 1973. izdaju drugi album „Burning“ sa pesmama „I Shot the Sheriff“  i „Get Up, Stand Up“. Tada njihova popularnost ubrzano raste. Pesmu „I Shot the Sheriff“ obradio je Erik Klepton (Eric Clapton).

Dve godine kasnije su objavili treći album pod naslovom „Natty Dread“. Na toj ploči najuspešnije pesme su bile „No Woman, No Cry“ i „Revolution“.

Ubrzo posle izlaska albuma bend su napustili Bani i Piter zbog samostalne karijere, pa su ostali članovi odlučili da promene ime benda u „Bob Marley & The Wailers“.

Novi članovi benda su postali „Aj-Tris“ (Bobova supruga Rita – vokal (1974. – 1981.), Džudi Mouvat (Judy Mowatt) – vokal (1974. – 1981.) i Marša Grifits (Marcia Griffiths) – vokal (1974. – 1981.).

Bend je u novom sastavu tokom leta započeo evropsku turneju. Ovi koncerti sa turneje su snimani za „Live“ album, na kome se našla verzija pesme „No, Woman, no Cry““, koja tada postaje svetski hit.

Godine 1976. objavljen je album „Rastaman Vibration“, čija je popularnost veća nego ikad. Časopis „Rolling Stone“ proglasio ih je bendom godine.

Dana 3. decembra 1976. naoružani ljudi su upali u kuću Boba Marlija i pucali u Boba, Ritu i njihove prijatelje koji su se tamo zadesili, na sreću, niko nije poginuo.

Dva dana kasnije, bend je nastupio na koncertu „Smile Jamaica“, a sledeći korak im je bio odlazak na turneju u Englesku, gde su snimili album „Exodus“.

Kao priznanje njegovog uspešnog rada, Marli je dobio prsten Lava Judejskog, koji je nekada nosio bivši etiopski car Haile Selasije.

Za vreme turneje igrajući fudbal, povredio je nožni palac. Međutim, kako se povreda širila ubrzo su doktori zaključili da boluje od melanoma. Predložena je amputacija, koja bi mu spasila život,  ali je to Marli odbio smatrajući da takav čin nije  u skladu sa rastafarijanskom verom. Uprkos bolesti, nastavio je da snima.

Godine 1978. objavljen je album „Kaya“, sa mekšim zvukom u poređenju sa svim prethodnim albumima. Iste godine održao je koncert na Jamajci gde je nagovorio tadašnjeg predsednika zemlje i vođu opozicije da se popnu na binu i da se rukuju.

Medalju za mir u Trećem svetu od Ujedinjenih nacija Marli je dobio 15. juna 1978. godine. U to vreme prvi put je posetio Afriku, gde je boravio u Etiopiji i Keniji. Održao je svoje prve koncerte u Africi.

Od vlade Zimbabvea je dobio poziv da nastupi na proslavi Dana nezavisnosti, što je vrlo rado prihvatio, osećajući da mu je to najveća počast u životu.

Bend je i dalje funkcionisao. Snimili su albume „Babylon by Bus“, (živi album), „Survival“ (1978. godine) i „Uprising“ (1980. godine).

Tada su članovi benda bili Šeri Smit (Cherry Smith) – prateći vokal (1963. – 1966.); Konstantin Voker (Constantine Walker) – vokal (1966. – 1967.); Erl Lindo (Earl Lindo) – klavijature (1973., 1978. – 1981.); Tajron Davni (Tyrone Downie) – klavijature, udaraljke, potporni vokali (1974. – 1981.); Al Anderson (Al Anderson) – gitara (1974. – 1975., 1978. – 1981.); Elvin Paterson (Alvin Patterson) – udaraljke (1975. – 1981.); Erl Smit (Earl „Chinna“ Smith) -gitara (1975. – 1976.); Donald Kinzi (Donald Kinsey) – gitara (1975. – 1976.) i Marvin (Junior Marvin) – gitara, vokal (1977. – 1981.).

Na američku turneju krenuli su sa Stivijem Vonderom (Stevie Wonder). Tada se Marlijevo zdravstveno stanje drastično pogoršalo. Posle koncerta u Bostonu osećao se jako loše, pa je sledeći nastup u Njujorku jedva održao.

Kada je jutro poslije koncerta otišao na džogiranje u parku, izgubio je svest i hitno je prevezen u bolnicu. Tamo su mu saopštili da se rak proširio na celo telo, uz prognoze da mu je ostalo još mesec dana života.

Bob je odlučio da nastavi turneju, ne obazirući se na savete da treba da se odmara. Međutim, posle odrađenog koncerta u Pitsburgu, bilo mu je toliko loše da je morao da odustane od turneje. Sm,ešten je u bolnicu u Majamiju.

Marli se 4. novembra 1980. krstio u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi.

Podvrgao se eksperimentalnom lečenju u Nemačkoj. Tamo je proslavio svoj poslednji, 36. rođendan. Lečenje nije uspelo, pa mu je poslednja želja bila da umre na Jamajci, ali je stigao samo do Majamija i tamo je umro.

Poslednje reči koje je kazao svom sinu Zigiju (Ziggy) bile su: „Novac ne može da kupi život“.

Hiljade ljudi je prisustvovalo njegovoj sahrani 21. maja 1981., a celi svet je bio u žalosti. Grob Bob Marlija nalazi se u njegovom rodnom selu Devet Milja. Posthumno je odlikovan jamajkanskim Ordenom časti.

Brak i deca

Bob se 10. februara 1966. godine venčao sa Ritom Anderson (Alpharita Constantia „Rita“ Anderson). Ona je bila prateći vokal u njegovom bendu i uz njega je ostala sve do smrti. Rita se nakon suprugove smrt posvetila humanitarnom radu.

Inspirisan Ritom Anderson, ali najverovatnije i nekim drugim ženama koje je voleo, Marli je ostavio iza sebe i nekoliko mudrih citata o ženama i ljubavi.

„Najveća kukavica je muškarac koji probudi ljubav u ženi, bez namere da joj tu ljubav uzvrati“.

Ako je vredna toga, nećeš odustati. Ako odustaneš, ti nisi vredan nje“.

„Kažeš da voliš kišu, ali koristiš kišobran da bi hodao po kiši. Kažeš da voliš Sunce, ali tražiš hlad kad ono sija. Kažeš da voliš vetar, ali kada duva, zatvaraš prozor. Zato sam i uplašen kada kažeš da me voliš“.

Stvari koje te nikad pre nisu zanimale postaju fascinantne, jer znaš da su toliko važne toj osobi koja ti je posebna“.

Bob Marli je imao veliki broj dece, tri sa suprugom Ritom, dvoje je usvojio, te nekoliko dece sa različitim ženama. Na zvaničnom sajtu priznaje jedanaestoro dece, a to su

  1. Šeron (Sharon), rođena 23. novembra 1964. godine, Ritina ćerka iz prethodne veze koju je Bob Marli usvojio nakon venčanja sa Ritom;
  2. Sedela (Cedella), ćerka rođena 23. avgusta 1967. godine, iz braka sa Ritom;
  3. Dejvid (David „Ziggy“), sin rođen 17. oktobra 1968. godine, iz braka sa Ritom;
  4. Stiven (Stephen), sin rođen 20. aprila 1972. godine, iz braka sa Ritom;
  5. Robert (Robert „Robbie“), sin rođen 16. maja 1972. godine, iz veze sa Pat Vilijams (Pat Williams);
  6. Roan (Rohan), sin rođen 19. maja 1972. godine, iz veze sa Dženet Hant (Janet Hunt);
  7. Keren (Karen), ćerka rođena 1973. godine, iz veze sa Dženet Boven (Janet Bowen);
  8. Stefani (Stephanie), ćerka rođena 17. avgusta 1974. godine, iz braka sa Ritom, priznata kao Bobova ćerka;
  9. Đulijan (Julian), sin rođen 4. juna 1975. godine, iz veze sa Lusi Pander (Lucy Pounder);
  10. Ki- Mani (Ky-Mani), sin rođen 26. februara 1976. godine, iz veze s Anitom Belnavis (Anita Belnavis);
  11. Demijan (Damian), sin rođen 21. Jula 1978. godine, iz veze sa Sindi Brikspir (Cindy Breakspeare).

Nagrade i priznanja

  • Godine 1976: „Rolling Stone“ za bend godine;
  • Godine 1978: Mirovna medalja trećeg sveta („Peace Medal of the Third World“) Ujedinjene nacije;
  • Godine 1981: Nagrada za „jamajkanske zasluge“ („Jamaican Order of Merit“);
  • Godine 1994: Primljen u „Rock and Roll Hall of Fame“;
  • Godine 1999: Album veka za „Exodus“ od „Time Magazine“;
  • Godine 2001: Zvezda na holivudskom „Walk of Fame“;
  • Godine 2001: Nagrada „Grammy“ za životno delo;
  • Godine 2004: „Rolling Stone“ na 11. mestu na listi 100 najvećih umetnika svih vremena;
  • Godine 2004: Među prvim induktivima u „UK Music Hall of Fame“;
  • „One love“, proglašena pesmom milenijuma od strane Televizije BBC;
  • Prema glasanju, jedan od najvećih lirika svih vremena BBC-eve ankete;
  • Godine 2010: „Catch a Fire“ primljena u „Grammy Hall of Fame“ (Rege album).

Diskografija

Studijski albumi:

  • „The Wailing Wailers“ (1965. godine)
  • „Soul Rebels“ (1970. godine)
  • „Soul Revolution“ (1971. godine)
  • „The Best of The Wailers“ (1971. godine)
  • „Catch a Fire“ (1973. godine)
  • „Burnin’“ (1973. godine)
  • „Natty Dread“ (1974. godine)
  • „Rastaman Vibration“ (1976. godine)
  • „Exodus“ (1977. godine)
  • „Kaya“ (1978. godine)
  • „Survival“ (1979. godine)
  • „Uprising“ (1980. godine)
  • „Confrontation“ (1983. godine)

Live albumi:

  • „Live!“ (1975. godine)
  • „Babylon by Bus“ (1978. godine)

Reference