Pjer Kornej (Pierre Corneille)

Kratke informacije

Ime i prezimePjer Kornej (Pierre Corneille)
Datum rođenja6. jun 1606.
Mesto rođenjaRuan
Datum smrti1. oktobar 1684.
Mesto smrtiPariz
DržavaFrancuska
ZanimanjeKnjiževnik

Biografija

Pjer Kornej (Pierre Corneille) je bio francuski pisac iz 17. vijeka. Rođen je u Ruanu 06. juna 1606. godine, a umro je u Parizu 01. oktobara 1684. godine. Jedan je od tri najveća francuska dramska pisca, zajedno sa Molijerom (Moliere) i Rasinom (Racine). Smatra se začetnikom francuske tragedije.

Najpoznatiji je po svojim djelima: „Sid“, „Sina“, „Polieukt“ i „Horacije“. Ove četiri drame dobile su zajednički naslov „Kornejeva klasična tetralogija“. Na svojim dramama je radio gotovo punih 40 godina.

Poslije završenog studija započeo je advokatsku karijeru. Književni rad je započeo pisanjem stihova, a prva njegova komedija nosi naslov „Melita“. Prva tragedija koju je ovaj pisac napisao je „Medeja“. Postigavši ogroman uspjeh svojim prvim dramskim radovima, nastavio je da piše veliki niz komedija, tragedija i tragikomedija, koje su u francuskim pozorištima ostavile dubok trag. Njegov književni opus sastoji se od oko trideset drama, jednog prevoda, kao i tri studije vezano za dramsku poeziju.

Kroz svoju uspješnu književnu karijeru stekao je ogroman krug ljubomornih neprijatelja. Dodijeljeno mu je zvanje državnog književnika od strane kardinala po imenu Rišelje (Richelie). Kako je uvidjeo da ne može razvijati svoju kreativnost, ako mu neko nameće smjernice na koji način treba da piše i koje teme da obrađuje, odustao je od karijere dvorskog pisca.

Kornej je imao velikih problema vezano za njegovu najpoznatiju dramu „Sid“, tragikomediju izvođenu 1636. godine. Iako je doživjela ogroman uspjeh, kritikovana je od strane Akademije i mnogih pisaca i književnih kritičara koji su smatrali da pisac nije poštovao principe jedinstva radnje. Optuživali su ga za nemoral, zbog moralnih poduka djela.

Kornej je svoj literarni rad prilagođavao klasicizmu, uz otvorenost za interpretaciju. Godine 1641. Pjer se oženio, a u Akademiju je primljen 1647. godine. Kroz svoja djela je isticao književno-filozofske ideje kao što su sudbina, volja i heroizam, moralne vrijednosti i veličinu duše, kao i shvatanje ljubavi kroz moralnu, religijsku i emotivnu analizu.

Lični život

Pjer Kornej je rođen u francuskom gradu Ruanu kao sin Marte Le Pesant (Martha Le Pesant) i Pjera Korneja (Pierre Corneille). Bio je jedno od šestoro djece svojih roditelja. Porodica se tradicionalno bavila administrativnim poslovima. Djed mu je bio advokat, a otac policajac.

U rodnom gradu stekao je osnovno i srednje obrazovanje. Kao student Kornej je pokazao nadarenost za pisanje lijepih stihova na latinskom jeziku, za šta je nagrađivan. U junu 1624. godine stekao je diplomu na pravnom fakultetu, nakon čega je radio kao advokat u Ruanu. Advokatsku karijeru napustio je zbog nedostatka retoričkih sposobnosti, pa mu je otac pomogao u zaposlenju u Ministarstvu šuma i rijeka. Na ovom radnom mjestu radio je dvadeset jednu godinu.

Uprkos svom napornom administrativnom radu, počeo se baviti književnim aktivnostima. Iako je bio povučenog i stidljivog karaktera, mladi Kornej je redovno posjećivao gradske zabave gdje su bile prisutne istaknute porodice i gdje se pisala i čitala poezija, najčešće ljubavnih motiva.

Kornej je bio u ljubavnoj vezi sa djevojkom imena Katrin (Catherine). Veza sa ovom djevojkom počela je u neobičnim okolnostima. Naime, kada se njegov prijatelj zaljubio u dotičnu djevojku, nedostajalo mu je hrabrosti da istoj izjavi ljubav. Pa je Kornej pokazujući prijatelju kako se zavodi, zaveo djevojku i započeo vezu sa njom.

Godine 1641. Kornej se oženio sa Marijom de Lamperijer (Maria de Lampérière). Iz njihovog braka rođeno se sedmoro djece.

Posljednje godine života proveo je razočaran i ogorčen napadima svojih neprijatelja. Kornej je umro 1684. godine u svojoj kući u Parizu.

Period prije drame „Sid“

Ljubavna veza s Katrin inspirisala je Pjera za pisanje velikog broja pjesama i soneta. Tako je obogatio svoj dar za pisanje. Napisao je prvu predstavu, komediju „Melita”,1625. godine. Ova komedija sadrži elemente viteštva, a lišena je teške i komplikovane fabule. Likovi su obični ljudi iz svakodnevnog gradskog života. U Parizu je prikazana 1629. godine, kada je postigla ogroman uspjeh.

Nakon velikog uspjeha komedije „Melita“, Kornej je napisao tragikomediju „Klitandr” (Clitandre). Karakteriše je zabavan sadržaj. Kod publike je ostvarila veliki uspjeh, ali u pozorišnom svijetu nije donijela ništa novo, po kritikama samog Korneja.

Isto tako, ponesen uspjehom napisao je još nekoliko komedija: „Udovica“ (La Veuve) i „Galerija palate“ (La Galerie du Palais) od 1633, „Drugovi“ (La suivante) i „Rodogun“ (Rodogune, 1644. godine)

Ove komedije bile su prožete tradicionalnim stilom, kao i nekim novim elementima: dijalozi su vođeni u svakodnevnim i prirodnim okruženjima, jezik je jasan i jednostavan, tekstovi besprijekorni i sugestivni. U ovim njegovim dramama pojavile su se neki od osnovnih elemenata kasnijeg klasicizma: stilska ujednačenost i jasnoća, moralna analiza ličnosti i slično. Iako je postigao veliki uspjeh s komedijama, ipak nije pronašao lično zadovoljstvo u ovom žanru, te je postepeno prešao na tragediju.

Godine 1633. već je široko bio poznat kao pisac. Kardinal Rišelje je pronašao pet pisaca koji su dobili zadatak napisati nekoliko drama vođeni njegovim smjernicama. Grupu od pet pisaca činili su istaknuti pisci toga vremena, kao i sam Kornej.

Napisao je „La Comédie des Tuileries, 1634. godine, a po uputstvima kardinala. Budući da mu nije odgovarao ovakav način izražavanja, vratio se svom načinu pisanja.

U to vrijeme, Kornej je radio na svojoj prvoj tragediji „Medeja“ (Médée), koja je prikazana 1635. godine. Tragedija je sadržavala upečatljive nove osobine koje su postale njegov zaštitni znak. Hvaljena je od strane kritike i publike, a Kornej je bio jako zadovoljan postignutim uspjehom. Neumorno je nastavio svoj književni rad.

Postao je zainteresovan za špansku književnost i njene tematike. Kao rezultat novih interesa, Kornej je napisao komediju „Pozorište iluzije“ (l’Illusion comique, 1636. godine), nadahnutu španskom književnošću. Nekoliko mjeseci kasnije, krajem 1636. godine, Kornej je napisao tragikomediju „Sid”, koja se također bavi španskom tematikom.

Za vrijeme drame „Sid“

Drama „Sid“ je ostvarila ogroman uspjeh, te je Kornej postao vodeća ličnost francuske dramaturgije. Određena grupa pisaca isticala je da „Sid“ ima nezanemarive nedostatke, pa čak i da nema nikakvu vrijednost.

U početku su svoje neprijateljske namjere provodili tajno i podmuklo, na sastancima u privatnim kućama. U ovom književnom krugu negativno su se kritikovale određene scene, pojedini dijelovi teksta, te karakteristike likova. Razočaran u intrige koje se vode protiv njega, napisao je pismo koje je uputio svom izmišljenom prijatelju, a u kome objašnjava da je slavu stekao zbog svojih kvaliteta. Pismo je posebno pogodilo one pisce, čije su dosadne tragedije propale.

Kritičari su pod svaku cijenu htjeli dokazati da je Kornej prekršio osnovna pravila dramaturgije, da je razvoj fabule bez ikakvog smisla, te da je Kornej stekao nezasluženu čast. Na te napade Kornej je odgovorio  indirektno, u predgovoru njegove komedije, gdje je u ironičnom tonu odbacio navode neprijatelja i branio kvalitete drame „Sid”.

Kornej je pronalazio načine da se suočava sa ovim napadima, međutim, njegovi protivnici, uz podršku kardinala Rišeljea, nisu mirovali, kao posljedica toga, ulice su bile pretrpane brojnim lecima za i protiv Korneja. Izuzetno razočaran i uvrijeđen povukao se iz bilo kakve rasprave o drami „Sid“, ali njegovi prijatelji nastavili su da je brane.

Period nakon  drame „Sid“

Drama „Sid“ nastavila je da privlači pažnju publike, uprkos brojnim napadima, ali Kornej je bio toliko razočaran da je prestao pisati, iako su mu brojni prijatelji i kolege savjetovali suprotno. Ova njegova pauza u pisanju, samo je pogodovala njegovim neprijateljima, koji su ga nazivali neradnikom.

Vratio je u pozorište 1640. godine kada je napisao dvije tragedije „Horacije” (Horace) i „Sina“ (Cinna), koje su bile plod njegovog duševnog stanja u to vrijeme i iskustvo stečeno u sukobu sa neprijateljima u vezi drame „Sid”.

Godine 1642. Kornej je napisao tragediju „Polieukt” (Polyeucte), kojom je izrazio pobožnost, a dvije godine kasnije je napisao još tragedija slična tematike – „Teodora, djevica i mučenica” (Theodore, vierge i martyre). Postigla je veliki uspjeh kod publike, a hvaljena je i od strane brojnih kritičara.

Godine 1643. on je stvorio komediju „Učitelj“ (Le Menteur), koja se smatra njegovom najboljom komedijom, te tragediju „Pompejina smrt“ (La Mort de Pompée). Tokom ovog perioda napisao je i brojne tragedije „Rodogun” (Rodogune), „Iraklije” (Héraclius) i „Pertarit” (Pertharite).

U potrazi za novim ostvarenjima Kornej je 1650. godine uradio predstavu „Andromeda” (Andromède), neku vrstu opere „Don Sančo Aragonski” (Don Sanche d’Aragon), koja je bila „herojska komedija”

Ova djela karakterišu zamršene fabule, brojni događaji i korišćenje elemenata baroknog stila. U njima je pisac uveo nove elemente koji su predstavljali odstupanje od načela klasične drame. Drama „Nikomed” (Nicomède) iz 1651. godine, koja ima jednostavnu radnju,sadrži novi koncept u uvodu igre. Naredne godine je napisao još jednu tragediju s političkim prizvukom, „Pertarit” (Pertharite), u kojoj su neki njegovi savremenici vidjeli odsjaj engleske revolucije.

Kornej je nastavio da stvara djela pod uticajem određenih okolnosti u svom životu. Godine 1647. bio je primljen u Francusku akademiju i od tad je živio u Parizu, gdje se nije osjećao ugodno, tako da se u ovom periodu kod njega pojavljuju određeni znaci depresije i anksioznosti. Zatim je pao pod uticaj talijanske pozorišne mode.

Kornej je tada pisao igre koje kombinuju muzičke i scenske efekte. Prva u nizu bila je predstava „Andromeda” (Andromède) iz 1650. godine,  s motivom preuzetim iz „Metamorfoze” od Ovidija, obogaćena novim detaljima. U sličnom stilu, napisao je djela „Zlatno runo” (La Toison d’or) iz 1660. godine i „Psiha” (Psyché) iz 1671. godine.

Nakon neuspjeha drame „Pertarit” razočarani Kornej odustao je od pozorišta, napustio je Pariz i povukao se u Ruanu , gdje je ostao šest godina. Međutim, on nije odustao od pisanja: preveo je knjigu „Imitacija Isusa Hrista“, na čijem je radu je ostao od 1651. do 1656. godine.

Pripremio je tri sveska izdanja svih njegovih izvedenih radova i napisao djelo u kome je dao odgovor na kritike svojih neprijatelja i dao je objašnjenje primjene aristotelovske poetike u njegovim predstavama, a osim toga, objašnjava razloge za pisanje svojih predstava, objašnjava jezgrovit karaktera i slično. Takođe je iznosio samokritike i opisao nedostatke i slabosti njegovih drama.

Godine 1660. Kornej objavljuje knjigu „Tri osvrta na dramsko pesništvo“ (Trois Discours sur le poème dramatique). Nakon toga je stvorio nekoliko drugih djela, kao što je „Sertorije“ (Sertorius) iz 1662. godine,“Oton (Othon) iz 1664. godine, „Agesila“ (Agésilas) iz 1666. godine, „Atila“ (Attila) iz 1667. godine, „Tit i Berenis“ (Tite et Bérénice) iz 1670. godine i posljednja drama „Surena“ (Suréna) iz 1674. godine. Međutim, ove drame nisu imale kvalitetu prethodnih djela ovog pisca. Ubrzo je definitivno napustio pozorište i napisao je još nekoliko pjesama.

Značaj Korneja

Pjer Kornej zauzima vodeće mjesto u francuskim klasicima iz 17. vijeka. Stvorio je brojne inovacije u klasičnoj drami. Suprotno svojim prethodnicima postavio je načelo da je su unutrašnji duhovni sukobi efektiji od vanjskih. Pošlo mu je za rukom da stvori psihološku dramu koja će biti temelj klasične dramaturgije i dovesti ga na vodeće mjesto evropske pozornice više od 150 godina.

Suptilno je analizirao ljudske osjećaje i nagone. Bio je povezan sa svojim likovima, stvorio je jedinstvo između oblika i sadržaja, što je jedan od osnovnih elemenata klasicizma.

Uvodio je nove teme gdje su njegovi likovi bili nestvarni, a u isto vrijeme, bili su dio stvarnog života, a njihove aktivnosti su upravljane od strane sudbine i božanske moći, kao što je bio slučaj u antičkim i srednjovjekovnim pozorištima i dijelom s renesansom.

Likovi su emancipirani, slobodni junaci, koji svoju sudbinu drže u svojim rukama, a njihova disciplinovana i čvrsta volja nadilazi sve unutrašnje i vanjske prepreke.

Junaštvo je glavna osobina njegovih tragedija. Pisao je ratne teme, o zavjerama i ustancima. Njegova djela su sadržavala i neke autentične istorijske likove. Vješto je portretisao glavne estetske i ideološke struje svog vremena i tako ušao u istoriju francuskog pozorišta.

Bibliografija

Drame:

  • „Melita“ (Mélite, 1629. godine)
  • „Klitandr“ (Clitandre, 1630. godine)
  • „Udovica“ (la Veuve, 1631. godine)
  • „Galerija palate“ (la Galerie du Palais, 1631. godine)
  • „Kraljevski trg“ (la Place royale,1633. godine)
  • „Pozorišne iluzije“ (l’Illusion comique, 1636. godine)
  • „Medeja“ (Médée, 1635. godine)
  • „Sid“ (le Cid, 1637. godine)
  • „Horacije“ (Horace, 1640. godine)
  • „Sina“ (Cinna, 1641. godine)
  • „Polieukt“ (Polyeucte, 1642. godine)
  • „Pompejina smrt“ (la Mort de Pompée, 1643. godine)
  • „Učitelj“ (Le Menteur, 1643. godine)
  • „Rodogun“ (Rodogune, 1644. godine)
  • „Iraklije“ (Héraclius, 1647. godine)
  • „Don Sančo Aragonski“ (Don Sanche d’Aragon, 1650. godine)
  • „Andromeda“ (Andromède, 1650. godine)
  • „Nikomed“ (Nicomède, 1651. godine)
  • „Pertarit“ (Pertharite, 1651. godine)
  • „Imitacija Isusa Hrista“ (l’Imitation de Jésus-Christ, 1656. godine)
  • „Edip“ (Oedipe, 1659. godine)
  • „Tri osvrta na dramsko pjesništvo“ (Trois Discours sur le poème dramatique, 1660. godine)
  • „Zlatno runo“ (La Toison d’or, 1660. godine)
  • „Sertorije“ (Sertorius, 1662. godine)
  • „Oton“ (Othon, 1664. godine)
  • „Agesila“ (Agésilas, 1666. godine)
  • „Atila“ (Attila, 1667. godine)
  • „Tit i Berenis“ (Tite et Bérénice, 1670. godine)
  • „Psiha“ (Psyché, 1671. godine)
  • „Surena“ (Suréna, 1674. godine)