Greta Garbo

Biografija

Greta Garbo (Greta Lovisa Gustafsson) bila je američka filmska glumica švedskog porijekla tokom 1920-ih i 1930-ih. Rođena je 18. septembra 1905. godine u Stokholmu, a umrla 15. aprila 1990. godine u Nju Jorku.

Garbo je četiri puta nominovana za Oskara. Godine 1999. Američki filmski institut uvrstio je Garbo među pet najvećih zvijezda klasične holivudske kinematografije, zajedno sa Katrin Hepburn (Katharine Hepburn), Beti Dejvis (Bette Davis), Adri Hepburn (Audrey Hepburn) i Ingrid Bergman (Ingrid Bergman).

Garbo je svoju karijeru započela sporednom ulogom u švedskom filmu „The Saga of Gosta Berling“ iz 1924. godine. U Holivud je došla 1925. godine. Odmah je izazvala pažnju javnosti s prvim bezvučnim filmom, „Bujica“ („The Torrent“), koji je izašao 1926. godine; godinu dana kasnije, postala je međunarodna zvijezda.

Djetinjstvo

Njeni roditelji su se upoznali u Stokholmu. Otac Karlo Alfred Gustafson (Karlo Alfred Gustafssonase) radio je na raznim  poslovima – uličnom čišćenju, trgovini, fabrikama i mesarama. Oženio se njenom majkom Anom Lovis (Anna Lovise), koja je došla iz manjeg mjesta kako bi pronašla posao. Ona je radila u fabrici za proizvodnju džemova.

Gustafsoni su bili prilično siromašni. Živjeli u malom stanu, bez tople vode, na Blekingegatanu br. 32. Imali su troje djece (Greta, njena sestra i brat). Kada se Garbo prisjećala svog djetinjstva govorila je:

„Duge zimske noći bile su vječno sive. Otac bi sjedio u ćošku i čitao novine. U drugom ćošku, majka bi uzdišući krpila staru odjeću. Mi, djeca, šaputali bismo ili samo sjedili u tišini. Svi smo bili jako anksiozni, kao da se neka opasnost osećala u vazduhu. Takve večeri se osjetljivoj djevojci zauvijek urežu u sjećanje. Svi stanovi u kraju gde smo živjeli, ličili su jedan na drugi-njihova ružnoća uklapala se u sve što je i nas okruživalo“.

Garbo je bio sramežljiva sanjarka kao dijete. Mrzila je školu i voljela se igrati sama. Ipak, ona je bila maštovito dijete, po prirodni vođa. Postala je zainteresovana za pozorište u ranoj mladosti. Upućivala je svoje prijatelje kako da se igraju pozorišta i glume, zamišljala svoje nastupe i sanjala da će postati glumica. Kasnije je sudjelovala u amaterskom pozorištu sa svojim prijateljima.

Kada je imala 13 godina, Garbo je završila osnovnu školu,  i, tipično za švedsku radničku klasu u to doba, nije pohađala srednju školu. Kasnije je priznala da je zbog svega toga dobila kompleks inferiornosti.

Zimi 1919. godine španska gripa proširila se u Stokholmu, a njen se otac, za kojeg je bila jako vezana, razbolio. Počeo je zbog bolesti izostajati sa posla, a za kratko vrijeme više nije ni radio.  Garbo je ostala kod kuće i brinula se za njega. Odvodila ga je u bolnicu za sedmične terapije. Umro je 1920. godine, kada je ona imala 14 godina.

Karijera

Garbo se najprije zaposlila u brijačnici, a onda je, na savjet svojih prijatelja, zatražila i prihvatila posao u robnoj kući „PUB“, gdje je radila u sektoru za proizvodnju.

Reklamirala je šešire za kataloge trgovina, neke je i dizajnirala, što je dovelo do bolje plaćenog posla kao modela. Krajem 1920. godine, režiser reklama za trgovinu, počeo je uključivati Garbo u uloge za reklamiranje ženske odjeće. Njena prva komercijalna premijera bila je 12. decembra 1920. godine, a sljedeće godine bila je angažovana u mnogim drugim reklamama.

Tada je započela njena filmska karijera. Godine 1922. Garbo je dobila ulogu statiste u kratkoj komediji „Lutalica Piter“ („Peter the Tramp“). Na Kraljevskoj školi dramskih umjetnosti u Stokholmu iste 1922. upisala je glumu.

Garbo je dobila ulogu u švedskom filmu „Saga o Gesti Berlingu“ („The Story of Gösta Berling“), 1924. godine. Godine 1925. dobila je prvu glavnu ulogu u filmu njemačkog režisera „Ulica bez radosti“ („The Joyless Street“).

Onda odlazi u Ameriku. Tamo je pomoću filmskog direktora Morika Stilera (Mauritz Stiller) dobila angažman u kući Metro-Goldvin-Mejer. Direktor MGM-a, Luj Mejer (Louis Mayer), bio zadivljen njenom pojavom i tako započinje njena uspješna karijera u Holivudu.

Holivud

Greta Garbo je u Holivud stigla u julu 1925. godine. Dobila je prvu holivudsku ulogu Leonore u filmu „Bujica“ (The Torrent“), sa glumcem Rikardom Kortez (Ricardo Cortez). Greta je dobila velike pohvale za svoju glumu u ovom filmu, a i sam film je postigao priličan uspjeh.

Sljedeća uloga Grete Garbo bila je u drami „Zavodnica“ („Love“), režisera Irvina Talberga (Irving Thalberg). Iako nije bila zadovoljna scenariom, gdje je igrala ulogu žene sumnjivog morala, ipak je pristala na ovu ulogu. Kasnije je priznala da se ne voli sjećati ovog filma i njegovog snimanja. U toku snimanja filma javili su joj da je njena sestra umrla. Nisu je pustili da ode sestri na sahranu, jer su se uplašili za ishod projekta. I za ovaj film, Greta je dobila pohvalne kritike.

Plijenila je pažnju okoline. Snimila je još ukupno osam nijemih filmova i postala poznata širom svijeta. Producenti su se plašili da joj daju ulogu u zvučnom filmu, zbog njenog švedskog naglaska.

Prva zvučna uloga bila je uloga prostitutke u filmu „Ana Kristi“ („Anna Christie“). Ovaj film su izreklamirali pod sloganom Garbo govori!. Uloga Ane Kristi, iz istoimenog filma, joj je donijela prvu nominaciju za Oskar (za najbolju glavnu glumicu). Film je u 1930. godini bio komercijalno najuspješniji, do te mjere da je snimljena i njemačka verzija ovog filma, opet sa Garbo u glavnoj ulozi.

Sljedeći film u kome je glumila bio je „Romansa“ („Romance“). Ovo je još jedan film u nizu koji je Greti Garbo donio nominaciju za Oskara.

Njen uticaj u Holivudu je porastao. Godine 1931. dobila je ulogu popularne špijunke u filmu „Mata Hari“ („Mata Hari“). Rusku balerinu igrala je u filmu „Grand hotel“ („Grand Hotel“) 1932. godine. Oba filma su postala blokbasteri, koji su ostvarili ogromnu zaradu. Greta Garbo je tada bila na vrhuncu popularnosti, a producenti su interesovanje za filmove koje snima i njen privatan život nazvali garbomanijom.

Godine 1932. istekao joj je ugovor sa MGM, ali ga je obnovila uz ultimatum da ima slobodu oko biranja filmova i svojih kolega.

Godine 1933. Greta je snimala film „Kraljica Kristina“ („Queen Christina“)-biografsku dramu o Kristini od Švedske. Garbo je insistirala da joj partner u filmu bude Džon Gilbert (John Gilbert) i uspjela u tome. U pripremi je bio film „Ana Karenjina“ („Anna Karenina“), u kome je Greta bila glavna protagonistkinja.

Godine 1936. imala je ulogu glavne junakinje u filmu „Dama sa kamelijama“ („Camille“). Za ovu ulogu, treći put je bila nominovana za Oskara.

Sljedeće godine igrala je u filmu „Marija Velevska“ („Conquest“). Iako se ovaj film finansijski nije isplatio, a i kritike nisu bile pozitivne, ime Grete Garbo izašlo je na objavljenoj listi pet najtraženijih glumica.

Godine 1939. glumila je u prvoj komediji svoje karijere i za nju nominovana četvrti put za Oskara. Film se zvao „Ninočka“ („Ninotchka“). Mnogima je bilo nepojmljivo da Greta glumi u komediji. Ovaj film je reklamiran pod sloganom Garbo se smeje!, kao aluzija na slogan kojim se reklamirao film „Ana Kristi“, Garbo govori!.

Zadnji film koji je snimila bila je isto komedija „Žena sa dva lica“ („Two-Faced Woman“), režisera Džordža Kjukora (George Cukor). Film je bio finansijski isplativ, ali mu kritike nisu bile naklonjene. Ovo je Greta Garbo shvatila kao lični neuspjeh, te donijela odluku o povlačenju iz filmske industrije.

Snimila je 27 dugometražnih filmova, u karijeri koja je trajala 20 godina. Radila je neumorno, bez predaha, snimajući filmove jedan za drugim. Godine 1955. dobila je počasnog Oskara za životno djelo.

Ostalo je zapamćeno da je dala jedan od najkraćih intervjua ikad. Novinar je započeo svoje pitanje: Znate, pitam se…“, a Greta Garbo ga brzo prekinula riječima: „A zašto se pitate?“, nakon toga, okrenula se i otišla.

U dva navrata pokušala je da se vrati svojoj profesiji. Prvi put 1948. godine, kada je sklopila ugovor od 200.000 dolara za glavnu ulogu u filmu „Vojvotkinja od Lanžea“, po romanu Onore de Balzaka (Honore de Balzac). Projekat je propao zbog nedostatka finansijskih sredstava. Osamdesetih godina prošlog vijeka pronađeni su probni snimci za ovaj film i iskorišćeni su 2005. godine, za snimanje dokumentarnog filma „Garbo“.

Drugi pokušaj povratka desio se 1969. godine na insistiranje italijanskog režisera Lukina Viskontija (Luchino Visconti). Tada je pristala da odigra glavnu ulogu u filmu „U potrazi za izgubljenim vremenom“, po istoimenom djelu Marsela Prusta (Marcel Proust). Pored Grete Garbo, angažovao je još dvije filmske zvijezde, Alena Delona (Alain Delon) i Lorensa Olivijea (Laurence Olivier). Film takođe nikada nije završen, zbog nedostatka finansijskih sredstava.

Ljubavni život

Greta Garbo nikad se nije udavala i nije imala djecu. Bila je u mnogim ljubavnim vezama sa muškarcima, ali je takođe ostvarila i brojne sentimentalne veze sa ženama.

U ljubavnoj homoseksualnoj vezi bila je sa glumicom Monom Martens (Mona Martenson). Dok je prvi muškarac u kojeg se zaljubila bio glumac Džon Gilbert. Upoznali su se na snimanju filma. Bio je Gretin partner u nekoliko filmova. Bila je to velika ljubav, čak su trebali da se vjenčaju. Greta je odustala od vjenčanja, što je kasnije obrazložila riječima: „Plašila sam se da će mi on komandovati i naređivati šta da radim. Oduvijek sam željela da ja budem ta koja se pita“.

Novine su pisale o Gretinim vezama sa glumicama Lilijan Tašman (Lilian Tasman) i Fifi D’Orsej (Fifi D Orsay), te o njenom odnosu sa književnicom, španskom vojvotkinjom, Mercedes de Akostom (Mercedes de Acosta).

U svojim memoarima, de Akosta je napisala da su Greta i ona zajedno išle na odmor na Srebrno jezero u planinama Sijera Navade. Ova veza trajala je trideset godina. Kada je Akosta objavila memoare 1961. godine, u kojima je javnosti iznijela detalje njihovog odnosa, Greta je prekinula kontakt sa njom.

Greta je bila i u kraćim ljubavnim avanturama sa dirigentom Leopoldom Stokovskim (Leopold Stokowski), te sa ruskom modnom  kreatorkom Valentinom (Valentina Nicholaevna Sanina Schlee) i njenim suprugom, Džordžom Šlijem (George Schlee).

U javnosti se govorilo da je posljednju dugogodišnju ljubavnu vezu Greta Garbo imala sa fotografom Sesil Bitonom (Cecil Beaton). Biton je, isto kao Garbo, imao intimne odnose sa oba pola. On je takođe imao namjeru da oženi Gretu, ali morao je da odustane od te ideje. Greta nikada nije potvrdila da je između njih ikad bilo išta više od prijateljstva.

Mnogi su poslije glumičine smrti počeli objelodanjivati svoje nekadašnje ljubavne veze sa njom. To su na primjer bili: Ža Ža Gabor (Zsa Zsa Gabor), Džoni Vajsmiler (Johnny Weissmuller), Mimi Polak (Mimi Pollak).

Kraj života i smrt

Često se za Gretu Garbo mislilo da živi u apsolutnoj samoći. Međutim, to nije bilo tako. Imala je dosta prijatelja, voljela je putovanja, pa je često putovala sa prijateljima po Evropi. Nije voljela da daje intervjue, pa je tako stvorila samozatajan imidž. Na hiljade pisama sedmično stizalo je na njenu adresu iz svih dijelova svijeta, a niti na jedno nije odgovorila. Bila je izrazito anksiozna, a uz to i melanholična.

Voljela je umjetnine. U svom stanu imala je slike Ogista Renoara (Pierre-Auguste Renoir) i Pjera Bonara (Pierre Bonnard). Kada je 1951. godine dobila državljanstvo SAD-a, kupila je veliki stan na Menhetnu. Trideset godina poslije, izliječila je rak dojke, od koga je dugo bolovala.

Umrla je od srčanih problema i upale pluća u 84. godini. Greta Garbo je sahranjena u rodnoj Švedskoj. Bogatstvo koje je stekla, a koje se procjenjuje na 32.000.000 dolara, pripalo je po testamentu njenoj nećakinji.

Filmografija

• „Mr and Mrs. Stockholm“ (1920. godine)
• „A Happy Knight“ (1921. godine)
• „How Not to Dress“ (1921. godine)
• „Peter the Tramp“ (1922. godine)
•  „A Scarlett Angel“ (1922. godine)
•  „The Story of Gösta Berling“ (1924. godine)
•  „The Joyless Street“ (1925. godine)
•  „Flesh and the Devil“ (1926. godine)
•  „The Temptress“ (1926. godine)
•  „The Torrent“ (1926. godine)
•  „Love“ (1927. godine)
•  „A Woman of Affairs“ (1928. godine)
•  „The Mysterious Lady“ (1928. godine)
•  „The Divine Woman“ (1928. godine)
•  „The Kiss“ (1929. godine)
•  „The Single Standard“ (1929. godine)
•  „Wild Orchids“ (1929. godine)
•  „Romance“ (1930. godine)
•  „Anna Christie“ (1930. godine)
•  „Mata Hari“ (1931. godine)
•  „Susan Lenox (Her Fall and Rise)“ (1931. godine)
•  „Anna Christie“ (1931. godine)
•  „Inspiration“ (1931. godine)
•  „As You Desire Me“ (1932. godine)
•  „Grand Hotel“ (1932. godine)
•  „Queen Christina“ (1933. godine)
•  „The Painted Veil“ (1934. godine)
•  „Anna Karenina“ (1935. godine)
•  „Camille“ (1936. godine)
•  „Conquest“ (1937. godine)
•  „Ninotchka“ (1939. godine)
•  „Two-Faced Woman“ (1941. godine)