Veljko Petrović (Hajduk)

Kratke informacije

Ime i prezimeVeljko Petrović (Hajduk)
Datum rođenja1780.
Mesto rođenjaLenovac
Datum smrti20. jul 1813.
Mesto smrtiNegotin
DržavaSrbija
ZanimanjeHajduk, vojnik

Biografija

Veljko Petrović poznatiji kao Hajduk Veljko je bio junak za vrijeme Prvog srpskog ustanka. Rođen je u Lenovcu oko 1780. godine, a umro je u Negotinu, 31. jula 1813. godine. Mnoge pjesme su napisane u čast njegovoj nenadmašnoj hrabrosti i junaštvu.

Lični život

Hajduk Veljko Petrović je rođen u selu kog Zaječara koje se zove Lenovac. Njegov otac, Petar Petrović, je bio bogati stočar. Njegova majka je bila domaćica koja se, većinu vremena, brinula o djeci. Veljko je u periodu odrastanja svakodnevno čuvao stoku.

Za vrijeme dječačkih dana bila je uočljiva razlika između njega i njegovih vršnjaka. Zapravo, nije se mnogo igrao sa svojim vršnjacima. Više od igre uživao je u zanimljivim pričama starijih ljudi o njihovim iskustvima i junaštvima.

Obožavao je muziku. Pokazivao je veliku spretnost u lovu na divlje svinje, što je bio jedan od njegovim omiljenih hobija u mlađem uzrastu. Već kao mali imao je želju da jednog dana postane slavan srpski junak. Tada njegovoj mašti nije bilo kraja. Ali jednog dana, mašta postade stvarnost. Kao mladić je ubio dva Turčina, jer su mu napali sestru, a potom je otišao u hajduke.

Bio je miljenik među ženama. Mnoge su se otimale za njegovu naklonost. Ženio se dva puta. Prva njegova supruga je bila Marija, rodica Stanoja Glavaša. Nije dugo opstao ovaj brak, jer njoj nije odgovarao njegov hajdučki život. Ipak, imali su sina Radovana. Današnji njihovi potomci se prezivaju Hajdukveljkovići.

Drugi put se oženio sa Stanom Čučuk. Po naravi, Stana je bila slična Veljku. Zajedno su se borili protiv Turaka, a u tim borbama je Stana bila četiri puta ranjena. Nakon Veljkove smrti udala se za grčkog kapetana.

Vuk Stefanović Karadžić je o Hajduk – Veljku Petroviću, između ostalog, napisao: „Po srcu je i po tjelesnom junaštvu bio prvi ne, samo, u Srbiji, nego se može, slobodno, reći i u cijeloj Evropi svog svud ratnog vremena. U vrijeme Ahila i Miloša Obilića, on bi, zaista, njihov drug bio, a u njegovo vrijeme, bogzna bi li se oni mogli s njim uporediti“.

Junački je učestvovao u bitkama, ne mareći za bogatstvo i novac. Isticao se kao visok i mršav čovjek. Njegova kosa je bila smeđa, a na licu su se najprije uočavali mali brkovi. Imao je široka usta, duguljaste obraze i neravan nos.

Velika ljubav

U istoriji je ostalo poznato da je Hajduk – Veljko bio prijeke naravi, te da je nerijetko dolazio u razne sukobe sa nadređenima. Njegovu teška narav je bila zanemariva, jer se mnogo više isticao po hrabrosti i svojim mnogobrojnim sposobnostima. Srpske su vojvode bile jednoglasne oko toga da je Veljko bio najveći srpski hajduk.

Svojim izgledom i sposobnostima privlačio je, a i imao mnogobrojne žene. Međutim, samo je jedna žena osvojila njegovo srce, a to je bila Stana Čučuk koju je prvi put ugledao dok je uživao u neobaveznom razgovoru i piću. Jahala je konja obučena kao muškarac.

Kada mu je drsko prišla i obratila se pitanjem: „Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego djevojačke darove krasti?“, on je ostao zaprepašten, te se odmah raspitao ko je ona. Saznao je da su njegovi ljudi prilikom sakupljanja poreza uzeli i miraz koji je Stanin otac spremio za svoje ćerke. Miraz je po Veljkovom naređenju morao biti vraćen, a on lično je Stanu zbog toga dodatno darivao.

Tada je počela njihova velika ljubav. Veljko je iskreno zavolio Stanu. Ona je imala petnaest godina kada su se zavoljeli. Zbog njene velike hrabrosti, koja je zasjenila hrabrost mnogih muškarca, dobila je nadimak Čučuk.

Veljko je u trenutku njihovog upoznavanja bio u braku sa prvom suprugom Marijom. Oženio se i Stanom tako što je potplatio sveštenike, a svojoj prvoj supruzi darovao imanje u Jagodini. Osim postelje, Veljko i Stana, dijelili su sedlo i kuburu, zajedno osmišljavali strategije i odlazili u bitke. Odlučno je ostajala uz njega i u najtežim trenucima.

Vijest o Veljkovoj smrti je teško prihvatila. U želji za osvetom ostajala je sa saborcima do kraja. Nakon toga je jedan period živjela u Pančevu. Ponovo se udala za grka, kapetana Jorgića (Georgakis Nikolau Olimpios). Rodila mu je dva sina i ćerku. U Atini je provela ostatak svog života. Živjela je na dvoru radeći zajedno sa mužem, a u slobodno vrijeme je učila strane jezike. U Atini je i umrla, 1849. godine, ali se ne zna gdje je sahranjena.

Hajdučki dani

Odmetnuvši se u hajduke, jedno vrijeme, Veljko Petrović je bio u službi bivšeg janičara Pazvanoglua. Odatle je pobjegao nakon što je ubio dva čovjeka koja su bila u istoj službi. Jedan izvjestan period je bio hajduk u četi Stanoja Glavaša, a kada je pokazao svoje sposobnosti, pridružio se četi vojvode Dušana Vulićevića.

Zajedno sa Glavašem i Vulićevićem učestvovao je u Ustanku, gdje je pokazivao svoju prijeku narav i neposlušnost, međutim iznad svega je pokazivao veliku hrabrost. Isto tako je bio učesnik u borbi za Beograd, 1806. godine.

Naredne godine je, po dozvoli Sovjeta, dizao pobune u odbrani Banje (Sokobanje) od Turaka, 1809. godine. Ordenom za hrabrost je odlikovan 1810. Godine, a sve zbog toga što je bio učesnik u ruskoj vojsci u bitkama koje su se vodile za oslobođenje Plahova, te zbog napada na Varvarin.

U bitkama se isticao nesebično se boreći i davajući cijelog sebe. U svakom trenutku je bio spreman da pokloni svoj život za slobodu. Tokom bitke na Varvarinu ranjen je u ruku, poslije čega je ostao osakaćen.

Na teatralan način je počinjao svaku bitku. Nakon što bi uzjahao konja tražio je muziku koja se svirala pred sam početak juriša, a onda se muzika svirala i po završetku bitke, nakon čega se dugo slavilo i veselilo. Na samom čelu ustanika je bio on, sa komandom koju je u takvoj prilici izgovarao: „Za mnom!“. Svojom hrabrošću i ustrajnošću važio je za jednog od najsposobnijih vojvoda za vrijeme Prvog srpskog ustanka.

Napredovao je u krajinskog vojvodu 1811. godine, a onda je prešao u Negotin. Naime, dekretom je postavljen za vojvodu Negotinske nahije, a sve po osnovu odluke Đorđa Petrovića – Karađorđa i Praviteljstvujuščeg Sovjeta. Ovakav čin je značio priznanje za njegovo junaštvo, ali i veliku vjeru nadređenih da je on sposoban za tako veliku odgovornost.

Kada je 1813. godine napadnut od strane nekoliko konjanika uspio je da ih nadjača. Sve se dogodilo kod sela Bukovča. Nakon ovog događaja Turci su ojačali svoje snage, pa je i Veljko morao da učini isto, kada su dovedeni negotinski šančevi.

U početku su bitke oko Negotina bile uspješne, a onda su Turci počeli da jačaju, dovodeći nove snage koje su poslane od turskog paše iz Vlaške. Svega 3 000 Srba je branilo Negotin kog je okupiralo 16 000 Turaka.

U Negotinu je podigao utvrdu sazidavši kulu. Njegova kula je dobila naziv Baba Finka. Borio se zajedno sa svojom braćom Miljkom i Milutinom. Mnoge hrabre bimbaše i buljubaše bile su uz njega. Pored toga, bila mu je potrebna pomoć da bi uspio u ostvarenju svog cilja, ali pomoć nije stigla.

Morao je da se snalazi. Kada je nestalo municije naredio je da se kalaj u okolini rastopi i da se tako napravi municija. Za topove je koristio talire. Neumorno je hrabrio i motivisao vojnike. Sve ruševine nastojao je što prije sanirati. Tako su mu prolazili dani.

U julu 1813. godine Hajduk Veljko je izgubio život kada ga je pogodilo topovsko đule. Tada je imao samo 33. godine. Prije nego što je pao mrtav, uspio je da izgovori samo dio riječi: „Drž…“. Sahranjen je u negotinskoj crkvi. Za života je stekao ugled i slavu, a ostale su slavne i njegove riječi: „Glavu dajem, Krajinu ne dajem!“.

Prema jednom narodnom predanju postojao je izvjesni Stevan koji je bio glavni topdžija Hajduk – Veljka. Nakon što je jedne prilike taj isti Stevan popio koju čašicu više, loše je ciljao. Kao kaznu dobio je par šamara od samog Hajduk- Veljka. Usljed velikog poniženja i još veće ljutnje zbog zadobijenih šamara, prebjegao je u tursku vojsku.

Turci su ga primili za topdžiju nakon što im je on objasnio svoje razloge dolaska, ali isto tako i nakon njegovog obećanja da će, u što kraćem vremenu, topom pogoditi Hajduk – Veljka. Stevan je od Turaka, kao nagradu, dobijao sto groša po jednom danu. Nakon samo par dana topom je ubio Hajduk – Veljka. Turci su potom zauzeli Krajinu i Negotin.

Zbog svoje hrabrosti Hajduk Veljko je opjevan u mnogim pjesmama (oko deset epskih i sedamdeset lirskih), a među najpoznatijim su: „Bolan mi leži Kara-Mustafa“ i „Raslo mi je badem drvo“. U njegovu čast je podignut spomenik u Negotinu, 1892. godine. Danas se ovaj spomenik smatra spomenikom kulture i kao takav je zaštićen od strane države.

Konj Kušlja

Omiljeni Hajduk – Veljkov konj se zvao Kušlja. Prije Kušlje je ovaj slavni hajduk promijenio mnogo konja, a onda ga je očarala borbenost ovog konja. Kušlja je, svojim vještinama, pospješio uspjehe slavnog junaka u mnogim bitkama.

U mnogim se zapisima navodi kao najbolji srpski konj, čak i slavan konj, te je sastavni dio predanja o Hajduk – Veljku, kao junaku koji ga je jahao u mnogim slavnim bitkama srpske istorije.

Ovaj konj je postao vlasništvo Hajduk – Veljka nakon jednog napada na Turke koji se dogodio u Timočkoj krajini. Tokom zarobljeništva velikog broja Turaka, kao i njihovog vođe Osman – bega, slavni hajduk je prisvojio konja, čiji je vlasnik bio od 1807. godine, pa sve do svoje smrti.

Krupni, sivomrki konj istakao se među brojnim konjima i kao takav privukao je Hajduk – Veljkovu pažnju. Ime Kušlja je dobio po nadimku Osman – bega, koji je tada, u zarobljeništvu, isticao njegove vojne vještine. U mnogim kasnijim bitkama koje je vodio Hajduk – Veljko, od presudnog značaja su bile upravo sposobnosti ovog konja.

Kušlja je sa velikom lakoćom mijenjao pravac u trčanju, a sve sa ciljem da njegov gospodar izbjegne smrt. Sa istim lakoćom je tokom punog galopa jako brzo zastajao u mjestu, po potrebi i zauzimao klečeći položaj, ako bi to značilo izbjegavanje neprijateljske sablje.

Za vrijeme jedne bitke Soko – paša je zbačen sa konja, kada se našao nenaoružan na zemlji. Veljko je dojahao do njega, imajući namjeru da mu poštedi život iz razloga što mu je bila važnija pobjeda u boju, nego nečija smrt.

Međutim, Kušlja je usmrtio Soko – pašu svojim zadnjim kopitima, na opšte iznenađenje svih prisutnih, poslije čega je došlo do razilaženja vojske. Nakon Veljkove pogibije konj je opet bio u turskom vlasništvu i od tada mu se gubi svaki trag. Kružile su samo neke priče da je Kušlja završio u rukama Cigana.