Stepan Stepa Stepanović

Kratke informacije

Ime i prezimeStepan Stepa Stepanović
Datum rođenja11. mart 1856.
Mesto rođenjaKumodraž
Datum smrti27. april 1929.
Mesto smrtiČačak
DržavaSrbija
ZanimanjeVojskovođa, vojvoda

Biografija

Stepan Stepa Stepanović je bio vojskovođa srpske i jugoslovenske vojske. Po činu je bio vojvoda. Rođen je 11. marta 1856. u selu Kumodraž, a umro je 27. aprila 1929. godine u Čačku. Učestvovao je u nekoliko značajnih ratova koji su promenili tok istorije čitavog Balkana, a kasnije i sveta.

Detinjstvo

Tačan datum njegovog rođenja je nepoznat. U nekim spisima može se pronaći informacija da je rođen 28. februara, dok u drugim ipak stoji 11. mart 1856. godine. Rano detinjstvo proveo je u selu pored Beograda, Kumodraž sa ocem Ivanom, majkom Radojkom, dva brata i sestrom.

U tom selu započinje i svoje školovanje koje će kasnije biti isprekidano zbog učešća u ratovima. Po završetku trogodišnje škole upisuje Gimnaziju u Beogradu uporedo radeći za bogate porodice kako bi mogao da se izdržava.

1874. godine Stepanović se umesto u šesti razred Gimnazije upisuje u 11. klasu Artiljerijske škole, koja za vreme mira decu podučava stranim jezicima, matematici i tehničkim predmetima. Stepanoviću, koji je inače bio vrlo dobar učenik, takvi predmeti teško padaju, ali situacija se uskoro menja.

Po izbijanju Hercegovačkog ustanka, Artiljerijska škola počinje i sa praktičnom obukom. 1876. godine Stepa Stepanović polaže ispit i stiče čin podnarednika. Sa dolaskom Srpsko-turskog rata njegovo školovanje se prekida na neodređeno vreme, a on zajedno sa učenicima iz 11. klase kreće na front, sada sa činom narednika.

Srpsko-turski ratovi

Po dolasku u Kragujevac maja 1976. godine dodeljen je Šumadijskoj diviziji, gde je imao zadatak da prenosi zapovedi komandanta. Zadatak kolone koju je predvodio pukovnik Ljubomir Uzun-Mirković bio je sprečavanje dolaska novih turskih snaga na teritoriju Niša, pomaganjem Knjaževačkoj vojsci da pobedi u bitkama u Beloj Palanci i Babinoj Glavi.

Iako su imali uspeha u ovim bitkama, Turci pružaju otpor, te pobeđuju Knjaževce 19. jula u Pandiralu kod Periša. Poslije ovog događaja, Šumadijska divizija se raspoređuje u četiri korpusa. Stepanović je dodeljen novom pukovniku Đuri Horvatoviću koji je bio komandant Četvrtog korpusa.

Četvrti korpus je bio značajan u borbi srpske vojske protiv Turaka 11. septembra u bici kod Kreveta, iako se bitka završila bez pobednika. Proglašeno je primirje 1. novembra iste godine, a Stepanović dobija Zlatnu medalju za hrabrost i već u februaru 1877. postaje komandir treće čete Trećeg bataljona stajaće vojske.

Sa početkom Drugog srpsko-turskog rata, Stepanović ponovo ima priliku da pokaže svoju sposobnost ratovanja. 26. septembra kao potporučnik predvodi 300 vojnika koji su opkolili Nišor i time doprineli zauzimanju Pirota.

3. decembra kao komandant, Stepa predvodi polubataljon pešaka i konjanika preko Suve planine po veoma teškim vremenskim uslovima. Iako kaže da mu je to bio najteži zadatak tokom rata, uspeo je sve vojnike žive i zdrave da dovede na odredište i pripremi za borbu.

Sklapanjem mira 3. marta 1878. godine Stepa Stepanović nastavlja svoje školovanje upisavši dvogodišnju Vojnu akademiju, koju završava 1880. Iste te godine u septembru je prebačen na službu u Kragujevcu. Tu upoznaje svoju buduću suprugu Jelenu, sa kojom se venčava 25. jula 1881. godine. Naredne godine dobija ćerku Milicu, a već sledeće i ćerku Danicu.

Nakon odličnih ocena tročlane komisije o njegovom radu, postaje pešački poručnik 1. septembra 1882. godine, te biva prebačen u Užice kao vodni oficir. Godinu dana kasnije vraća se u Kragujevac gde postaje vojni ađutant Šumadijskog pešadijskog puka.

Iste te godine postaje i nastavnik vojnih vežbi u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, što će nastaviti da radi i po povratku iz srpsko-bugarskog rata.

Srpsko-bugarski rat

Jedini značajan uspeh srpske vojske za vreme bitke kod Slivnice desio se upravo zahvaljujući Stepi Stepanoviću. Zajedno sa Šumadijskom divizijom 1885. godine napada selo Vrapče, što je nateralo Bugare na povlačenje, a nekoliko dana kasnije napadaju i već oslabljene Bugare u Slivnici.

Nakon što je rat završen, Stepanović se vraća u Kragujevac gde postaje pešadijski kapetan druge klase. Tu provodi dve godine kao pripravnik u Glavnom generalštabu, a u septembru 1888. godine, generalštabna komisija mu dopušta da polaže ispit za čin generalštabnog kapetana prve klase.

U taj čin biva unapređen 17. aprila 1889. godine, nakon polaganja teorijskog ispita, te odmah odlazi u Valjevo gde nastavlja sa službom.

8. maja 1893. godine unapređen je u generalštabnog majora, za vreme služenja u Požegi. Ubrzo posle toga vraćen je u Valjevo, nakon čega u oktobru 1895. godine prelazi u Beograd. Tu prvo obavlja dužnosti komandanta, a zatim postaje i šef generalštabnog odseka u Vojnom ministarstvu.

Između ostalih poslova, predaje i ratnu istoriju na Vojnoj akademiji, a 11. maja 1897. godine biva unapređen u čin generalštabnog potpukovnika. Uspeh u karijeri nastavlja kao načelnik Đeneralštabnog odeljenja Komande aktivne vojske, sve dok 15. marta 1899. godine ne prelazi u Vojno ministarstvo kao načelnik Opštevojnog odeljenja.

18. avgusta 1901. godine postaje generalštabni pukovnik, a nagradu za svoj rad dobija 22. februara 1903. godine kada ga kralj Aleksandar Obrenović odlikuje Takovskim krstom drugog stepena.

Budući da je situacija u vladi posle Majskog prevrata 1903. godine postala teška, Stepa je svoje vojnike uz veliku strogost počeo pripremati za rat. To je 1906. godine dovelo do Podoficirske zavere, gde su vojnici potaknuti njegovom disciplinom planirali da ga uhapse. 30. aprila te iste  godine Stepa saznaje za zaveru, okončavši više od 30 karijera mladih vojnika, te kasnije navodi da je to bio najteži period njegovog života.

General postaje 29. juna 1907. godine, a nakon što je Nikola Pašić sa mesta vojnog ministra smenio Radomira Putnika, tu funkciju 12. aprila 1908. preuzima sam Stepa.

Pred kraj 1908. godine car Franjo Josip donosi ukaz o aneksiji Bosne i Hercegovine. Iako je narod bio za rat sa Bosnom, Stepanović je tvrdio da vlada za to nije spremna i da joj trebaju dodatne pripreme. Upravo zbog takvog stava biva smenjen sa položaja vojnog ministra 1909. godine.

Narednu godinu provodi sa Radomirom Putnikom u pripremanju vojnika za rat. 1911. godine vraćen je na položaj vojnog ministra, a ubrzo posle toga dolazi do sklapanja Balkanskog saveza kako bi Turke proterali iz Evrope.

Balkanski ratovi

Prvi Balkanski rat počinje 1912. godine. Stepa Stepanović predvodi Drugu savezničku armiju sačinjenu iz Timočke divizije prvog poziva i bugarske Sedme rilske divizije. Iako je službeno bugarska divizija primala naređenja od komandanta Stepanovića, zapravo je odgovarala samoj bugarskoj Vrhovnoj komandi, što će dovesti do mnogo nesporazuma za vreme rata.

Zahvaljujući odličnoj strategiji i sposobnostima vođe, Stepanović je uprkos nezadovoljstvu saradnjom dve divizije uspeo da dobije bitku u Stracinu, a kasnije i još značajniju Kumanovsku bitku, koja označava i skori kraj vladavine Turaka na Balkanu.

Primirje je potpisano 3. decembra 1912. godine, što je Stepa iskoristio kako bi što bolje pripremio svoje vojnike za nastavak ratovanja. Između ostalog, uspeo je da se izbori za veće količine hrane, kako bi njegovi vojnici imali snage u narednoj bici.

Trodnevna bitka u Jedrenu dogodila se 24. marta 1913. godine. Nakon pobede u Černomenu priređuje pomen palim borcima, a već 1. aprila počinje sa prebacivanjem vojnika u Srbiju.18. aprila 1913. po dolasku u Pirot, Stepanović dobija naređenje da krene u borbu protiv Bugara. Iako su borbe bile žestoke, pa u jednom trenutku čak i pogubne po Stepanovićevu vojsku, što su mnogi istoričari pripisali njegovom pesimizmu, 21. jula počinju pregovori o sklapanju mira. Do toga dolazi tek 31. jula.

Prvi svetski rat

Dobivši telegram da je izvršen atentat na Franca Ferdinanda u Sarajevu, Stepa se zabrinuo da će doći do novog rata, i to ovoga puta, puno većeg i ozbiljnijeg od svih sa kojim se Srbija susretala. Njegove sumnje su se i ostvarile, te kreće pripremanje umorne vojske za nadolazeće bitke.

Iako je Stepa smatrao da vojska nije spremna za nove bitke i iako nije imao potrebna sredstva da ju opremi, do 6. avgusta 1914. godine Stepa je oformio vojsku, te tako postao komandir Druge armije.
14. avgusta Stepa dobija naređenje da zauzme Šabac kako bi sprečio Austrougarsku u daljem napredovanju. On formira „Cersku udarnu grupu“ koja u velikoj meri pomaže da se savlada neprijatelj i odnese pobeda u Cerskoj bici.

Zahvaljujući pobedi, pored pohvala i divljenja čitavog naroda, dobija i unapređenje u obliku čina vojvode. Na taj način pored Radomira Putnika koji je to priznanje dobio 1912. godine, postaje drugi vojvoda.

Iako je vojvoda doživeo možda i najveći poraz u svojoj karijeri sa propalim pokušajem uspostavljanja Sremske ofanzive, to ga nije obeshrabrilo da nastavi borbu za Srbiju. Stepanović uspeva da natera austrougarsku vojsku da pređe u odbranu iako je ona bila duplo brojnija od srpske vojske, te takođe uspeva da stabilizuje odbranu Mačve.

Zbog velikih gubitaka ljudstva i municije u narednim bitkama, Stepa moli za pomoć Vojnu komandu. Kada čak i nakon nekoliko pokušaja ne dobija potrebno streljivo a ni ljude, odlučuje da da ostavku na mesto komandira Druge armije. Od ove namere ga srdito odgovara Radomir Putnik, te se Druga armija 31. oktobra povlači na ranije pripremljene cerske položaje.

Posle oslobođenja Beograda, 15. decembra 1914. godine, počinje epidemija pegavog tifusa. Vojvoda je čak i za to vreme obilazio svoje vojnike i izvodio ratne vežbe kako bi bilo spremni za dalji nastavak ratovanja.

Iako je u periodu od 1915. do 1916. godine Druga armija doživela ogromne gubitke, Stepa Stepanović je brinuo o svojim vojnicima, te su zahvaljujući njemu u aprilu 1916. godine bili spremni za ponovno ratovanje.

Zahvaljujući vojvodinoj metodičnosti, organizovanosti i upornosti, Druga armija uspeva da pobedi Bugare te samim tim okonča i četverogodišnji rat u Makedoniji. O ovom poduhvatu pisale su mnoge svetske novine, a Druga armija, na čelu sa Stepom Stepanovićem kreće prema Crnoj Gori i Bosni preko Kosova.

Po oslobođenju Čačka Stepa pronalazi svoju porodicu. Ubrzo nakon toga dolazi i do završetka rata.

Godine posle rata

17. novembra 1918. godine Stepa Stepanović je odlučio da poseti Sarajevo, gde su ga primili uz veliku čast. Tom prilikom čak mu je dodeljen boravak u dvorcu koji je on uz zahvale odbio, te sa svojom vojskom odlučio da bude u pomoćnoj zgradi pored dvorca. To je samo jedan od primera njegove skromnosti, po kojoj je bio poznat.

U Sarajevu je obavljao dužnosti komandanta. Narod ga je veoma voleo, te mu je slavni pesnik Aleksa Šantić posvetio pesmu „Pozdrav vojvodi Stepi“.

Boravak u Sarajevu za vojvodu ipak je bio težak. Učešće u šest ratova, te 43 godine provedene kao vojnik na njegovo zdravlje ostavile su veliki uticaj.

4. aprila 1919. godine odlazi u Čačak na dvomesečni odmor koji mu je odobrila Vrhovna komanda. Iako se posle mesec dana vratio u Sarajevo, 2. novembra podnosi molbu da se njegova karijera kao komandir okonča. Taj zahtev mu nije odmah odobren, ali 12. novembra ipak ga prihvataju, te Stepa Stepanović početkom 1920. godine odlazi u penziju.

Grad Sarajevo je odlučio da vojvodi dodeli diplomu počasnog građanina po njegovom odlasku u Čačak. Predstavnici gradske vlasti su ga posetili u njegovom domu koji je bio uništen zbog posledica rata, ali ih je Stepa ipak sve velikodušno primio i ugostio na ručku.

Svoje godine u penziji proživljavao je mirno. Najviše je vremena provodio sa unucima ili u bašti gde se brinuo o cveću i usevima. Ljudi su ga sretali u šetnji pored reke, ili kada je morao na sastanke vojske u Beograd, ali nikoga nije posećivao niti primao u goste.

Ubrzo mu se pogoršalo i zdravstveno stanje, do te mere da 1924. godine nije mogao da prisustvuje desetogodišnjici pobede u Cerskoj bici. Takođe je zbog zdravlja odbio priliku za mandat za sastav vlade koju mu je kralj Aleksandar I pružio za vreme političke krize u kraljevini SHS.

Zahvaljući njegovoj povučenosti, mnogi su posumnjali da je njegovo zdravlje sasvim uredu, te da je to samo farsa za javnost a da je sam vojvoda naklonjen novom režimu.

Shvativši da mu je sve lošije i odbijajući da se leči, Stepa je odlučio da si izgradi grobnicu. To je učinio nakon pomnog razmatranja koje mesto da odabere, te je nakon nekog vremena izabrao najviše mesto na groblju, u Čačku.

Politika ga nije interesovala. Njegova pažnja je bila usmerena na organizaciju koja je imala za cilj da okuplja narod na patrijarhalnoj osnovi, po imenu Narodna odbrana. Pristupivši njenom radu veoma ozbiljno, kako bivšem vojniku i dolikuje, uspeo je da proširi njen rad po čitavoj Jugoslaviji.

Na nagovor organizacije odlazi u Beograd na kongres Narodne odbrane, te ga tu delegati proglašavaju njenim „doživotnim predsednikom“. On je takvu odluku i prihvatio, smatrajući da treba da sluša volju naroda, zbog kojeg se i proslavio.

Iako je plan bio da sledeće godine ode na kongres u Sarajevo, to se ipak nije ostvarilo. Njegovo zdravlje se veoma pogoršalo, te je Stepa počeo sa pripremama za svoju sahranu. Sam je uštedeo novac kako svojoj porodici ne bi bio na teret, sam je odabrao uniformu u kojoj će biti sahranjen kao i ordenje koje će mu položiti na kovčeg.

Vojvoda Stepa Stepanović umire 27. aprila 1929. godine, drhtavim glasom izustivši svoje poslednje reči: „Polazite napred“.

Vest o njegovoj smrti pogodila je čitavu zemlju. Na sahrani koja je održana 29. aprila, prisustvovalo je više hiljada građana, a pored njih svoju počast odali su i ratni drugovi, oficiri i sam kralj Aleksandar I Karađorđević.
Domaći i strani mediji pisali su o njemu kao o srpskom junaku koji će zauvek biti upamćen kroz istoriju. U njegovu čast podignut je spomenik u Čačku, koji je 2012. godine bio oskrnavljen. Pored toga ulica u Beogradu nosi njegovo ime, kao i osnovna škola u njegovom rodnom selu, u kojem je takođe podignut spomenik.

Odlikovanja

  • Orden Karađorđeve zvezde sa mačevima 1, 2, 3, 4. i 5. reda
  • Orden Karađorđeve zvezde 3. i 4. reda
  • Orden belog orla sa mačevima 3. reda
  • Orden belog orla 3. i 4. reda
  • Orden Takovskog krsta 2, 3. i 4. reda
  • Orden Takovskog krsta sa mačevima 5. reda
  • Orden Svetog Save 1. reda
  • Zlatna medalja za hrabrost
  • Srebrna medalja za hrabrost
  • Medalja kralja Petra I
  • Medalja za vojničke vrline
  • Spomenice za Srpsko-turske ratove 1876-1878.
  • Spomenica za Srpsko-bugarski rat 1885-1886.
  • Spomenica za oslobođeno Kosovo 1912.
  • Spomen-krst 1913.
  • Spomenica na Prvi svetski rat 1914-1918.
  • Albanska spomenica
  • Orden Svetog Spasitelja 1. reda, Grčka
  • Orden Bata 2. i 3. reda, Engleska
  • Orden Italijanske krune 1. reda, Italija
  • Orden Svetog Đorđa 4. reda, Rusija
  • Orden Svetog Stanislava sa mačevima 3. reda, Rusija
  • Orden Svetog Stanislava 1. reda, Rusija
  • Orden Danila I 1. reda, Crna Gora
  • Orden Legije časti 4. reda, Francuska
  • Medalja za hrabrost, Engleska
  • Medalja Miloša Obilića, Crna Gora