Foto: Javno vlasništvo.Džordž Orvel (engl. George Orwell) je bio engleski pisac. Rođen je 25. juna 1903. godine u Motihariju (Indija), a umro je 21. januara 1950. godine u Londonu. Njegovo pravo ime je bilo Erik Artur Bler (Eric Arthur Blair).
Svrstava se među najpoznatije engleske esejiste 20. vijeka. Postao je slavan zahvaljujući svojim književnim i političkim radovima, kritikama i romanima. Njegovi najpoznatiji romani su: „Životinjska farma“ i „1984-ta“. Ustanovljen je pridjev „orvelijanski“ kojim se opisuje mehanizam državne kontrole misli.
Djetinjstvo i školovanje
Orvel je rođen 1903. godine u britanskoj koloniji Indiji, kao drugo dijete Ričarda Blera (Richard Blair) i Ide Bler (Ida Blair). Njegov otac je bio britanski vojnik, a majka poslovna žena koja je potekla iz porodice neuspješnih trgovaca. Njegova starija sestra se zvala Mardžori (Marjorie), a mlađa Avril (Avril).
Prva riječ koju je izgovorio bila je „zvjerski“ (beastly). Majka ga je u London odvela 1904. godine, nakon čega nije vidio oca pune četiri godine. Otac ga je posjetio 1907. godine, nakon čega je otišao nazad u Indiju.
Zbog toga što mu je otac nedostajao, ali i zbog nekih drugih razloga, osjećao se pomalo usamljenim, što je podstaklo njegovo odbojno vladanje. Nije bio miljenik među školskim drugovima. Najčešće je u trenucima usamljenosti izmišljao priče i razgovarao sa zamišljenim osobama. Prvu je pjesmu napisao sa pet godina. Pjesma je govorila o tigru.
Od šeste godine je pohađao Anglikansku parohijsku školu. Njegovo odrastanje je bilo nesrećno. Kao dječak je bio povučen i mrzovoljan. Svoje nesrećno djetinjstvo detaljno je opisao u autobiografiji koja je objavljena nakon njegove smrti.
U djetinjstvu je često mijenjao adrese stanovanja. Najprije su se preselili u Henli na Temzi. Onda su se preselili u Šiplejk u kuću gdje je Orvel proveo najveći dio svog djetinjstva. Sljedeće preseljenje je bilo u Sautvoldu, kada je njegova majka pokrenula privatni posao nakon što je otvorila čajdžinicu „The Copper Kettle“. Trudio se da se druži sa starijim dječacima.
Pokazao se kao vrlo uspješan učenik pa je zbog toga ostvario stipendiju za dvije prestižne engleske škole „Iton“ i „Velington“. Zbog toga je najprije pohađao jedan semestar na „Velingtonu“, a zatim je do 1921. godine studirao na „Itonu“. Neki profesori su bili zadovoljni njegovim uspjesima, dok ga drugi nisu voljeli, jer se mnogim profesorima nije svidjelo njegovo nepoštovanje autoriteta.
Pisanje je volio od malih nogu, pa je kao dječak znao da želi postati pisac. Za vrijeme studija mnogo vremena je trošio na izučavanje britanskih pisaca. Nauku je zbog toga često zanemarivao što je rezultiralo slabim uspjehom i nemogućnosti dobijanja stipendije za univerzitet. Tada je donio odluku o prekidanju formalnog obrazovanja, nakon čega je pronašao prvi posao.
Zna se da su mnogi Orvelovi stavovi bili zasnovani na hrišćanstvu. Isto tako, bio je izrazito sujevjeran. Navodio je da je u dvorištu crkve u Velingtonu vidio duha. Vjerovao je u crnu magiju.
Za vrijeme školskih dana je napravio vudu lutku starijeg momka kako bi mu se osvetio zbog maltretiranja. Zanimljivo je da je taj isti momak nakon toga slomio nogu, a kasnije je umro od raka. Zbog ovoga je Orvel žalio cijeli svoj život, neprestano osjećajući krivicu za njegovu smrt. Kako bi otklonio ovaj urok, istetovirao je sitne plave krugove na svojim zglobovima.
Književna karijera i ostali poslovi
Pet godina je služio u indijskoj imperijalnoj policiji u Burmi. Bio je mnogo razočaran imperijalnom vlasti i njenim metodama. Svoje neslaganje sa sistemom iznijeo je kroz dvije autobiografske priče „Vješanje“ i „Ubijanje slona“, kao i u romanu „Burmanski dani“.
Po napuštanju policije jedan period je radio kao lučki radnik u Burmi. U Englesku se vratio 1927. godine. Nekoliko narednih godina izjašnjavao se kao anarhist, a onda se počeo smatrati socijalistom. U ovog periodu se mnogo posvetio književnoj karijeri. Nadao se da će mu prihodi od pisanja biti dovoljni za život, pa se zbog toga 1928. godine preselio u Pariz.
Međutim, pisanje mu nije donosilo prihode kojima je mogao pokriti sve životne troškove, čak ni približno, te je u Parizu morao da pere posuđe po restoranima i hotelima. U teškim životnim okolnostima, pritisnut neimaštinom, vratio se u Englesku, 1929. godine i to poprilično narušenog zdravlja. Svoja iskustva i nedaće ovog perioda ovjekovječio je romanom „Niko i ništa u Londonu i Parizu“.
U Londonu je iz nepoznatih razloga počeo da upotrebljava pseudonim Orvel. Jedni misle da je ime Orvel došlo od istoimene rijeke. Drugi su bili mišljenja da je Orvel bilo ime njegovog omiljenog konja na trkama. Ime Džordž mogao je da uzme od svog ujaka.
Živio je u staroj porodičnoj kući gdje je pisao svoje djelo „Burmanski dani“. U traganju za izvorima zarade zaposlio se kao učitelj u privatnoj školi gdje je radio u periodu od 1932. do 1936. godine.
Njegova prva supruga sa kojom je bio u braku od 1936. do 1945. godine se zvala Ejlin O’Šonesi (Eileen O’Shaughnessy). Upoznali su se na zabavi u Hampstedu. Tada je bila studentkinja psihologije na Oksfordu.
Na zabavi je rekao prijatelju da takvu djevojku želi za svoju suprugu, što se i obistinilo. Zajedno su vodili prodavnicu „The Stores“ gdje su prodavali razne sitnice. Prodavnica nije bila dobro uređena, prokišnjavala je, skoro da nije imala grijanje, ali njih dvoje su bili srećni zbog svog zajedničkog poslovnog poduhvata. U dvorištu su uzgajali nekoliko vrsta povrća, a imali su i par koza i kokošaka. Bio je to srećan period njegovog života.
Sklopio je posao sa Izdavačkom kućom „Left Book Club“ gdje je morao da istraži život siromašnih ljudi u Engleskoj. Kako bi uspješno izvršio ovaj zadatak zaposlio se u rudniku. Svoja zapažanja o siromaštvu i napade na engleski socijalizam objelodanio je u knjizi „Put za dok Vigan“.
Orvel je volio da pije čaj. Svoju ljubav prema čaju i način njegove pripreme opisao je u eseju „Lijepa šolja čaja“. Prema zapisima njegovih prijatelja u ogroman čajnik sipao je desetak kašičica indijskog čaja. Govorili su da je više cijenio čaj i govedinu nego Nobelovu nagradu.
Najčešće se kući vraćao za vrijeme čaja i večere. Najomiljenije jelo su mu bile pržene kobasice sa lukom i palačinke. Isto tako, volio je tost i riblju paštetu, domaće kolače sa džemom i crni hljeb sa puterom.
Život u ratnim okolnostima
Kada je 1936. godine izbio Španski građanski rat Orvel je u Španiji izvještavao o ratnim zbivanjima. Bio je zadovoljan barselonskom atmosferom gdje mu se činilo na funkcioniše život u anarhiji. Stupio je u komunističku miliciju. Borio se na nekoliko frontova kada mu je uručen čin potporučnika.
Zabilježeno je da je imao fobiju od pacova koji su u rovovima grizli čizme. Jedne prilike je pištoljem ubio jednog pacova i tako uzbunio cijeli front, gdje su obje strane krenule u akciju. U Španiji je teško ranjen u grkljan, nakon čega je imao probleme sa glasom.
Ponovo je došao u sukob sa režimom, što je dovelo do njegovog bijega iz Španije zbog toga što su komunisti imali namjeru da ga ubiju. Proveo je u Maroku šest mjeseci, gdje se većinu vremena oporavljao i odmarao. U Maroku je 1938. godine obolio od tuberkuloze.
Na početku Drugog svjetskog rata pokazivao je želju da stupi u borbu protiv fašista u Španiji, međutim, ustanovljeno je da je bio nesposoban za vojsku. Zbog toga je radio kao novinar. Bio je šef Indijskog servisa Bi-Bi-Sija. Iskustva iz ovog perioda poslužila su mu za pisanje romana „1984-ta“.
Zarađivao je za život tako što je pisao književne kritike za list „New English Weekly“ sve do 1940. godine. U toku Drugog svjetskog rata bio je u članstvu Domovinske zaštite (Home Guard). Od 1941. godine radio je Bi-Bi-Si na programima o podršci Istočne Azije i Indije za britanske ratne potrebe.
Iako je primao dobru platu dao je otkaz 1943. godine, jer je postao svjestan da formira ratnu propagandu. Tada se zaposlio kao književni urednik časopisa „Tribunea“. Kasnije je pisao za časopise „Observer“ i „Manchester Evening News“.
Zbog posla je mnogo je putovao. Slao je izvještaje iz raznih dijelova svijeta. Godine 1944. je završio pisanje romana „Životinjska farma“ koji je objavljen najprije u Engleskoj, a potom u Sjedinjenim Američkim Državama. Objavom ovog romana stekao je svjetsku slavu i postao cijenjen i čitan pisac.
Građu romana je zasnovao na grupi životinja u jednom seoskom dvorištu koja uspije u progonstvu ljudi i uspostavljanju sopstvene vlasti. Roman završava tako što inteligentne svinje uspostavljaju oblik diktature, mnogo svirepiji nego onaj ljudski.
Orvel je moralnu poruku romana „Životinjska farma“ usmjerio prema svim državama koje staju na put pravima i slobodama građana. Nakon njegove smrti Odjeljenje psihološkog rata CIA-e je od Orvelove udovice otkupilo filmska prava romana „Životinjska farma“. Luj de Rošmon (Louis de Rochemont) je bio reditelj crtanog filma na osnovu motiva „Životinjske farme“, a sve po odobrenju CIA-e.
Orvelov predgovor ovom romanu nije objavljen u originalnim izdanjima, međutim pronađen je u njegovim neobjavljenim radovima. U njemu stoji njegovo mišljenje o tome kako se nepopularne ideje u Engleskoj mogu potisnuti, a da se pri tome ne upotrebljava sila. Ovo njegovo mišljenje je zasnovano na tome da štampa pripada bogatim ljudima koji zbog toga mogu da učine da se sve ideje koje su nepoželjne, ne puste u javnost.
Dalje piše da se nepoželjne ideje mogu lako iskorijeniti kvalitetnim obrazovanjem, na taj način bi se polaznici najboljih škola upoznali sa stavom da nekim segmentima ne treba dati prostora i trošiti vrijeme na razmišljanje o njima, niti treba o njima govoriti.
Upoznao je Hemingveja (Ernest Hemingway) koji je bio oduševljen njegovim radom. Tokom života je Orvel imao nekoliko ljubavnica. Ženama je bio miljenik. Sklapao je brojna prijateljstva sa ženama dok je poslovao. Bile su to njegove prijateljice sa povlasticama. Pretpostavlja se da je sa suprugom imao poprilično otvoren brak.
Nikada mu nije bilo zvanično potvrđeno, ali je tokom života mislio da je sterilan. Zbog toga su on i supruga posvojili dijete. Djetetu su dali ime Ričard Horacio Bler (Richard Horatio Blair). Ime Ričard dali su mu po Orvelovom prijatelju, a Horacio po Orvelovom stricu.
Kraj života i smrt
Pred kraj života je napisao esej „Politika i engleski jezik“. Kroz esej je predstavio sljedećih šest važnih pravila za pisanje: Nikada ne koristite poređenje, metafore ili druga stilska izražajna sredstva koje viđate u štampanim izdanjima; Nikada ne koristite dugačke riječi ili fraze ako možete da koristite kraće; Ako ste u mogućnosti da izbacite neke riječi, onda ih izbacite; Nikada ne koristite pasiv ako uočite da možete koristiti aktiv; Ne koristite strane riječi, žargon ili naučne izraze, ako ste u mogućnosti da pišete svakodnevnim jezikom; Prekršite bilo koje od ovih pravila prije nego što kažete nešto što bi bilo pogrdno ili primitivno.
Supruga mu je umrla tokom operativnog zahvata, 1945. godine. Preselio se na ostrvo Juru, na škotskoj obali. Na ovom ostrvu je napisao roman „Hiljadu devetsto osamdeset četvrta“. Roman tematizuje vlast koja se zasniva na iskrivljavanju istine i stalnom rekonstruisanju istorijskih činjenica, a sve u svrhu ostvarenja svojih ciljeva.
Klima na ostrvu nije pogodovala njegovom zdravlju, konstantno je bio lošeg raspoloženja. Zbog svega toga je i roman napisan u sumornom tonu. Proglašen je najboljim novinarem svoga vremena, kao i najboljim piscem engleskog eseja.
Nakon što mu je supruga umrla prijatelji su smatrali da će dijete dati na usvajanje. Međutim, to se nije dogodilo. Postao je samohrani otac, ali mu je u podizanju djeteta uveliko pomagala njegova kućna pomoćnica. Dijete je postalo vrlo vezano za Orvela. Mnogo su vremena provodili zajedno. Kada bi se Orvel bavio obradom drveta, Ričard mu je dodavao eksere. Nikada ga nije vaspitavao batinama.
Orvel se drugi put oženio Sonjom Bromvel (Sonia Brownell) i to neposredno prije smrti, u jesen 1949. godine. Umro je u januaru 1950. godine, u svojoj 48. godini života, od tuberkuloze. Orvel je sahranjen u Crkvi Svih Svetih, u Satou, u skladu sa pravilima anglikanske crkve.
Njegova udovica Sonja Orvel je umrla 1980. godine. Do kraja svog života je vodila njegovo imanje. Finansije joj nisu išle, što je dovelo do bankrota pred sam kraj njenog života. Sina Ričarda su odgojili Orvelova sestra Avril i njen muž, u Škotskoj. Ričard se oženio, dobio dva sina i nekoliko unuka. Po zanimanju je poljoprivrednik.
Izreke i citati
„Činilo mi se da se fudbal ne igra zbog užitka koje pruža šutiranje lopte, već je to neka vrsta borbe“.
„Svaka generacija zamišlja sebe kao inteligentniju od one što je došla prije nje, i mudriju od one koja dolazi poslije nje“.
„Tokom vremena univerzalnih prevara, kazivanje istine postaje revolucionarni čin“.
„Postoji samo jedan način da se zaradi u pisanju, a to je da se udate za ćerku izdavača“.
„Pogubno je izgledati gladan. Čini ljude da žele da vas udare“.
„Ko kontroliše prošlost, kontroliše sadašnjost. Ko kontroliše sadašnjost, kontroliše budućnost“.
Bibliografija
- „Niko i ništa u Londonu i Parizu“ (Down and out in Paris and London, 1933. godine)
- „Burmanski dani“ (Burmese Days, 1934. godine)
- „Sveštenikova kći“ (A Clergyman’s Daughter, 1935. godine)
- „Samo nek Aspidistre lete“ (Keep the Aspidistra Flying, 1936. godine)
- „Put na dok Vigan“ (The Road to Wigan Pier, 1937. godine)
- „Kataloniji u čast“ (Homage to Catalonia, 1938. godine)
- „U borbi za vazduh“ (Coming Up for Air, 1939. godine)
- „Životinjska farma“ (Animal Farm, 1945. godine)
- „Hiljadu devetsto osamdeset četvrta“ (Nineteen Eighty-Four, 1949. godine)
