Gi de Mopasan (Guy de Maupassant)

Foto: Gallica Digital Library / Javno vlasništvo.

Anri Rene Alber Gi de Mopasan (Henri René Albert Guy de Maupassant) je bio francuski pisac. Rođen je 05. avgusta 1850. godine u Turvil sir Arke u Francuskoj, a umro je 06. jula 1893. godine u Parizu.

Zapamćen je kao vrsni pisac pripovijetke i kao predstavnik naturalizma, koji je oslikavao ljudske sudbine i društvene tokove u često pesimističnom tonu.

Napisao je oko 300 pripovijetki, šest romana, tri putopisne knjige i jedan volumen poezije. Njegova prva objavljena pripovijetka „Dunda“ („Boule de Suif“, 1880. godine) smatra se remek-djelom.

Biografija

Gi de Mopasan je rođen u Francuskoj. Bio je prvi sin Laure Le Poateven (Laura Le Poittevin) i Gistava de Mopasana (Gustave de Maupassant), oboje iz buržoaskih porodica. Majka je potaknula njegovog oca, kada su se 1846. godine vjenčali, da upotrebljavaju obrazac „de Mopasan“ umjesto „Mopasan“ kao svoje porodično prezime.

Kada je Mopasan imao 11 godina, a njegov brat Erve (Herve) pet, roditelji su im se rastali, pa su od tada živjeli sa majkom. Ona je postala najuticajnija ličnost u životu mladog dječaka. Bila je načitana žena, izuzetno je voljela klasičnu književnost, naročito Šekspira.

Do 13. godine Gi je srećno živio sa svojom majkom, na obali u Etretau, gdje je uživao u pecanju i igrama na otvorenom.

Kada je napunio 13 godina, majka ga šalje u privatnu školu „Leroy-Petit“, bogoslovija u Ivetou, koju je ubrzo napustio, vjerovatno zbog toga što od najranijeg obrazovanja nije bio naklonjen religiji i njenim institucijama.

Sljedeće godine u jesen pohađao je Licej Pjer Kornej, gdje se isticao kao dobar učenik, naročito u pisanju i analiziranju poezije, a takođe je pokazao zainteresovanost za pozorište i glumu.

Godine 1868., kada je imao18 godina, spasio je poznatog pjesnika Svinburna (Algernon Charles Swinburne) od utapanja na obali Etretata.

Koledž je završio 1870. godine, a sljedeće godine preselio je u Pariz gdje se prijavio u vojsku, te je kao dobrovoljac učestvovao u Francusko – pruskom ratu. Veliki broj pripovijetki ovog pisca temelji se na događajima iz rata i tragedije koje su tada snašle civilno stanovništvo.

Godine 1871., nakon završetka rata, u Parizu je punih deset godina radio kao pomorski službenik. U to vrijeme jedina rekreacija bila mu je krstarenje Seni nedjeljom i praznicima.

Gistav Flober (Gustave Flaubert), inače porodični prijatelj, mnogo se brinuo o njemu i uvodio u tokove novinarstva i književnosti. U Floberovoj kući upoznao je Emila Zolu (Emile Zola) i ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva (Ivan Sergejevič Turgenjev), kao i još mnogo pisaca naturalizma i realizma. Iako su ovi veliki pisci imali uticaj na Mopasanovo stvaralaštvo, ostao je prepoznatljiv kao autentičan autor. U svojim književnim počecima pisao je pjesme i kratke drame.

Godine 1878. prebačen je u Ministarstvo javnog informisanja i postao dopisni urednik nekoliko vodećih novina kao što su „Le Figaro“, „Gil Blas“, „Le Gaulois“ i „Écho de Paris“. Posvećivao je svoje slobodno vrijeme pisanju romana i pripovijetki.

Godine 1880. objavio je pripovijetku koja se smatra njegovim prvim remek-djelom, „Dunda“ („Boule de Suif“), kojom je postigao veliki uspjeh. Flober ga je označio kao remek-djelo koje će trajati. Bila je to prva Mopasanova kratka fikcija nastala tokom Francusko-pruskog rata i pruske okupacije Normandije.

Zaplet radnje ove pripovijetke počinje kada se ugledni građani i aristokrate, dvije opatice, jedan revolucionar i prostitutka okupljaju oko poštanske kočije i bježe iz okupirane zone. Tipično za Mopasana, lik prostitutke je moralno najjači. Ona je spremna na žrtvu i borbu protiv okupatora, istinski je domoljubna. Ostali likovi su kukavice i oportunisti, kojima je prioritet lični interes.

Period 1880. do 1891. godine bio je najplodniji period Mopasanovog života. Obogatio se po osnovu svog talenta i neumornog pisanja. Likovi u njegovim djelima često gube želju za životom, čak iako poneki junak njegove priče i voli život, on postaje žrtva nesporazuma, kada ga zadese konfliktne životne okolnosti.

Neke od njegovih pripovijetki iz tog perioda su i: „Izlet u zemlju“, „Kukavica“, „Kremiranje“, „Napušten“, „Naglasak“, „Nakon“, „Starac“, „Avantura u Parizu“, „Na moru“, „Krevet 29“, „Berta“, „Usvojeni sin“, „Ukazanje“, „Umjetnik“, „Barunica“, „Prosjak“, „Slijepi čovjek“, „Kolač“, „Dijete“, „Krštenje“, „Kleopatra u Parizu“, „Otkriće“, „Vrata“, „Prijateljstvo“, „Strah“, „Fatalna žena“, „Prvi snijeg“, „Ruka“, „Sreća“, „U proljeće“, „Poljubac“, „Trajna ljubav“, „Legija časti“, „Zapisnik“, „Maska“, „Sastanak“, „Moja žena“, „Ogrlica“, „Starac“, „Na konju“, „Na rijeci“ i mnoge druge.

Mopasanove pripovijetke karakteristične su po neobičnom toku radnje, preplavljene efektnim preokretima u kojima se pisac bavi raznolikim temama, nerijetko pišući o prostitutkama po čemu je ostao prepoznatljiv.

Iako je Mopasanovo stvaralaštvo dominantno realističnim temama, postoje i one koje su na ivici fantastičnog. Teme lišene realnosti vješto je ukomponovao ludilom koje je volio da provlači kroz fabulu. Većina njegovih priča zasnovana je na pesimističnom raspoloženju.

Godine 1881. objavio je svoj prvi volumen kratkih pripovijetki naslova „Kuća Telijeovih“; postigao je dvanaest izdanja u roku od dvije godine. Godine 1883. završio je svoj prvi roman „Jedan život“, od čega je 25.000 primjeraka prodano u manje od godinu dana. Njegov drugi roman „Bel – Ami“, koji je izašao 1885. godine, imao je trideset i sedam štampanja u četiri mjeseca.

Mopasan je nastavio kvalitetno i učestalo pisanje. Slijedio je po mnogima njegov najveći roman „Pjer i Žan“. Romanima je šire razrađivao zaplete iz pripovijedaka.

Imao je urođenu averziju prema društvu, volio je samoću i meditaciju. Putovao je po Alžiru, Italiji, Engleskoj, Velikoj Britaniji, Siciliji i sa svakog putovanja donosio napisano novo djelo. Često je krstario svojom privatnom jahtom Bel- Ami, koju je nazvao po romanu.

Usamljenički život nije stao na put brojnim prijateljstvima sa književnicima njegovog vremena: Aleksandar Dima Sin (Alexandre Dumas), koji je imao očinsku naklonost prema njemu; u E le Benu je upoznao filozofa i istoričara Ipotita Tena (Hippolyte Taine).

Mopasan je takođe pisao pod nekoliko pseudonima: Joseph Pruniera, Guy de Valmont i Maufrigneuse (koje je koristio od 1881. do 1885. godine).

U kasnijim godinama kod Mopasana se javlja učestala želja za samoćom. Sve više postaje opsjednut strahom od smrti i raznim paranojama, zajedno sa simptomima sifilisa iz mladosti.

Razum je potpuno izgubio 1891. godine, a umro je poslije dvije godine u duševnoj bolnici, nešto malo prije 43. rođendana. Sahranjen je na groblju Monparnas u Parizu.

Izreke i citati

„Ko ne cijeni sebe, taj je nesrećan,a ko se precjenjuje, taj je glup“.

„Bolje je biti nesrećan u ljubavi nego nesrećan u braku, ali ima ljudi koji imaju oboje“.

„Ljubav je kratka riječ, ali u sebi sadrži sve: ona znači tijelo, dušu, život, cijelo biće“.

„Naš um je savršeniji od svemira: on daje život čak i onima koji više ne postoje“.

„Ponekad čovjek plače za izgubljenim iluzijama sa istom takvom žalošću kao za umrlima“.

„Realista će, ukoliko je umjetnik, nastojati ne da nam da sliku života, nego da nam da viziju života koja će biti potpunija, jača i uvjerljivija od same stvarnosti“.

Bibliografija

Romani:

• „Jedan život“ („Une Vie“, 1883. godine)
• „Bel – Ami“ („Bel-Ami“, 1885. godine)
• „Poslije ljubavi“ („Mont-Oriol“, 1887. godine)
• „Pjer i Žan“ („Pierre et Jean“, 1888. godine)
• „Jaka kao smrt“ („Fort comme la mort“, 1889. godine)
• „Naše srce“ („Notre Coeur, 1890. godine)

Zbirke pripovijetki:

• „Večeri u Medanu“ („Les Soirées de Médan“, 1880. godine)
• „Kuća Telijeovih“ („La Maison Tellier“, 1881. godine)
• „Mademoiselle Fifi“ (1883. godine)
• „Lovačke pripovijesti“ („Contes de la Bécasse“, 1883. godine)
• „Gospođica Harriet (1884. godine)
• „Sestre Rondoli“ („Les Sœurs Rondoli“, 1884. godine)
• „Mjesečina“ („Clair de lune“, 1884. godine)
• „Yvette“ (1884. godine)
• „Priče o danu i noći“ („Contes du jour i de la nuit“, 1885. godine)
• „Monsieur roditelj“ (1886. godine)
• „La Petite Roque“ (1886. godine)
• „Toine“ (1886. godine)
• „Le Horla“ (1887. godine)
• „Ruža gospođe Husson“ („Le Rosier de Madame Husson“, 1888. godine)
• „Lijeva ruka“ („La Main gauche, 1889. godine)
• „Beskorisna ljepota“ („L’Inutile Beauté“, 1890. godine)

Putopisi:

• „Na suncu“ („Au soleil“, 1884. godine)
• „Na vodi“ („Sur l’Eau, 1888. godine)
• „Vječni život“ („La Vie errante“, 1890. godine)

Poezija:

• „Des Vers“ (1880. godine)

Reference

• http://www.alalettre.com/maupassant-bio.php
• https://www.britannica.com/biography/Guy-de-Maupassant
• https://www.dictionary.com/browse/maupassant