Foto: Javno vlasništvo.Henrik Ibsen (Henrik Johan Ibsen) bio je norveški dramski pisac, režiser i pjesnik. Rođen je 20. marta 1828. godine u Skienu, a umro 23. maja 1906. godine u Oslu.
Kao jedan od osnivača modernizma u pozorištu, Ibsen se često naziva ocem realizma. Smatra se za jednog od najuticajnijih dramskih pisaca svoga vremena. Najvažnija djela su mu „Brand“, „Peer Gynt“, „Narodni neprijatelj“, „Cezar i Galilejci“, „Lutkina kuća“, „Hedda Gabler“, „Divlja patka“, „Stupovi društva“, „Žena s mora“, „Rosmersholm“ i „John Gabriel Borkman“. Poslije Šekspira, najizvođeniji je dramski pisac u pozorištu, a „Lutkina kuća“ postaje njegovo najpoznatije djelo.
Nekoliko njegovih drama smatralo se skandaloznim. Tada se mislilo da pozorište treba da predstavlja strog, moralni porodični život, to jest, da bude ogledao pristojnosti, što u njegovim dramama to nije slučaj.
Ibsenov rad često je izražavao surovu stvarnost koja je ležala iza brojnih fasada. Kroz svoja djela otkrivao je mnogo toga što je bilo zabrinjavajuće, pisao je o temama koje se nisu smjele javno isticati. Kritički je pristupio pitanju morala i uslova života u Norveškoj.
Jedan je od najistaknutijih dramatičara evropske tradicije. Uticao je na rad mnogih dramatičara i romanopisaca kao što su Oskar Vajld (Oscar Wilde), Artur Miler (Arthur Miller) ili Džejms Džojs (James Joyce). Ibsen je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost 1902., 1903. i 1904. godine.
Napisao je svoje drame na danskom jeziku. Većina njegovih predstava izvođena je u Norveškoj – često na mjestima koja podsjećaju na Skien, lučki gradić gdje je odrastao.
Ibsen je živio 27 godina u inostranstvu i rijetko je posjećivao Norvešku tokom svojih najplodnijih godina. Rođen u trgovačkoj patrijarhalnoj porodici, Ibsen je oblikovao svoje drame po iskustvu koje je stekao u porodici. Njegove drame nastavljaju svoj uticaj na savremenu kulturu i film.
Lični život i početak karijere
Otac mu se zvao Knud Ibsen (Knud Ibsen), a majka Marien Altenburg (Marichene Altenburg). Rođen je u dobrostojećoj trgovačkoj porodici, u malom lučkom gradu Skienu. Oba roditelja vode porijeklo iz uglednih i uticajnih porodica.
Ibsenov djed, brodski kapetan, Henrik Ibsen (Henrik Ibsen), umro je na moru 1797. godine. Njegova majka bila je umjetnica, pa je od malena zavolio slikarstvo, muziku i pozorište. Otac mu je bio, kao i djed, brodski kapetan, danskog porijekla, ali je odlučio postati trgovac. Posao trgovca mu je napredovao. Dobro je zarađivao, pa je porodica u to vrijeme dobro i živjela.
Kada je Henrik Ibsen imao oko sedam godina, u njegovoj porodici dogodile su se velike promjene. Otac je suočen sa finansijskom propasti, napustio porodicu, koja je na kraju bila prisiljena prodati kuću u Skienu i preseliti se u svoj mali ljetnikovac izvan grada.
U to vrijeme bila je velika sramota ako muškarac napusti svoju porodicu. Teret te sramote Ibsen je nosio cijeli svoj život i ona je prisutna u njegovom literarnom radu. Njegove kritike morala u djelima, ponekad su odraz kritike vlastitog oca.
Financijska propast porodice takođe je imala jak uticaj na Ibsenovo kasnije stvaralaštvo; likovi u dramama često odražavaju njegove roditelje, a teme se često bave pitanjima financijskih problema kao i moralnih sukoba koji proizlaze iz mračnih tajni, a koje su vješto skrivene od društva.
Ibsen je svoje likove formirao i imenovao po ugledu na svoju porodicu. Osnovna tema Ibsenovih predstava je prikaz žena koje pate, prikaz njegove majke; Ibsenovo saosjećanje sa ženama bilo je opširno prikazano u dramama kao što su „Lutkina kuća“ i „Rosmersholm“.
U petnaestoj godini Ibsen je napustio školu. Preselio se u gradić Grimstad kako bi radio u apoteci. Morao je rano početi da traži izvore prihoda, zbog loše finansijske situacije u porodici.
Ovaj period smatra se početkom njegove karijere, gdje je osim dramskih tekstova, napisao i veliki broj pjesama. „Terje Vigen“ je njegova najpoznatija pjesma.
Godine 1846., kada je Ibsen imao 18 godina, bio je u vezi sa ćerkom vlasnika apoteke, sa kojom je imao vanbračnog sina. Plaćao je alimentaciju za dijete do njegove 14. godine.
Ibsen je otišao u Oslo na studije. Uskoro je odustao, jer nije položio prijemne ispite. Tada odlučuje da se posveti samo pisanju.
Njegovo prvo djelo je „Catilina“ (1850. godine). Prva predstava nije skrenula pažnju javnosti. Ipak, Ibsen se nije odrekao karijere dramskog pisca, iako su brojne predstave koje je pisao u narednim godinama i dalje bile neuspješne.
Radio je kao saradnik na novinama „Arbejderforeningens blad“ i „Manden“. Bio je i urednik novina „Samfundsbladet“.
Ibsenova glavna inspiracija u ranom periodu stvaranja, sve do „Peer Gynt“, bio je norveški pisac Henrik Vergeland (Henrik Wergeland). Tada je Vergeland bio najcjenjeniji i najčitaniji norveški pjesnik. Takođe, nadahnuće za stvaranje pronašao je i u norveškim narodnim pričama.
Oženio se sa Suzanom Torensen (Suzannah Thoresen), 18. juna 1858. godine, a 23. decembra 1859. godine rodila je njihovo jedino dijete, dječaka Sigurda (Sigurd). Par je živio u vrlo lošim financijskim okolnostima, a Ibsen je postao vrlo razočaran životom u Norveškoj.
Napustio je Norvešku u koju se nije vratio 27 godina. Živio je i stvarao u Italiji (4 godine), zatim u Austriji, Danskoj i Njemačkoj. Vratio se u Norvešku 1891. godine, gdje je radio i stvarao još 9 godina, a zatim se povukao iz zdravstvenih razloga.
Karijera
Nekoliko godina bio je zaposlen u pozorištu „Det norske“ u Bergenu, gdje je bio uključen u stvaranje više od 145 predstava kao pisac, režiser i producent. Tokom tog perioda objavio je pet novih dramskih dijela. Iako je bio neuspješan kao dramski pisac, stekao je ogromno iskustvo u norveškom pozorištu, koje je bilo vrijedno za nastavak pisanja i njegovu uspješnu karijeru.
Ibsen je 1858. godine prešao u pozorište „Christianija“ i postao njegov kreativni direktor. Vrijedno je radio, pisao, vodio pozorište, ali i dalje je bio nezadovoljan rezultatima svog rada. Mali prihodi, stalna otežana finansijska situacija u porodici, primorala ga je na drastične životne poteze.
Godine 1864. napustio je pozorište „Christianiju“ i Norvešku. Otišao je u Italiju gdje je živio 4 godine. Idućih 27 godina nije se vratio u rodnu zemlju, a kada se vratio, imao je status ugledanog, ali kontroverznog dramskog pisca.
U svojoj zemlji slavu i ugled stekao je dramom „Pretedenti na prestolje“ (1863.godine).
Njegovo sljedeće djelo, „Brand“ (1865. godine), donijelo mu je kritičku pohvalu koju je tražio, a i finansijski uspjeh, kao i sljedeća predstava, „Peer Gynt“ (1867. godine), kojoj je Edvard Grig (Edvard Grieg) komponovao muziku.
Uspjehom je Ibsen postao sigurniji, stekao je samopouzdanje, koje mu je isuviše bilo poljuljano raznim negativnim kritikama, te je stoga počeo uvoditi sve više i više vlastitih uvjerenja u dramu, istražujući ono što je nazvao „dramom ideja“.
Njegov sljedeći niz predstava često se smatra njegovim „zlatnim dobom“, to je period kada je stvarao svoja najbolja djela zbog kojih je postao moćan i uticajan dramski pisac.
Ibsen se preselio iz Italije u Njemačku, 1868. godine, gdje je godinama spremao predstavu koju je on smatrao svojim najvećim djelom „Cezar i Galilejci“ (1873. godine), prikazujući život i vrijeme rimskog cara Julijana Apostata.
Premda se Ibsen uvijek osvrtao na ovu predstavu kao na kamen temeljac cijelog njegovog stvaralaštva, vrlo malo je izrazio svoje mišljenje i razlog nastanka ovakvog djela.
Njegova naredna djela bila su mnogo više priznata. Ibsen je 1875. godine započeo rad na svojoj prvoj savremenoj realističkoj drami „Stupovi društva“, prvi put objavljenoj i izvedenoj 1877. godine.
„Lutkina kuća“ slijedila je 1879. godine. Ova predstava predstavlja kritiku bračnih uloga, koju su prihvatili i muškarci i žene, a koja je obilježavala Ibsenovo društvo.
„Lutkina kuća“ je Ibsenenova najpoznatija i najizvođenija drama. U ovom djelu je mnogo modernih dramskih elemenata, kao što je buntovništvo glavne junakinje. Do izražaja dolazi njena nemogućnost ostvarivanja skladnih odnosa sa svijetom koji je okružuje. Ovo je ujedno i psihološka drama. Psihološka crta drame ogleda se u samom dijalogu likova. U ovoj i sličnim dramama savršeno je obradio ženske likove.
„Ghosts“ je slijedio 1881. godine, kao još jedna kritika morala u Ibsenovom društvu, kojom i dalje nastavlja da obrađuje teme koje se guraju pod tepih.
„Narodni neprijatelj“ (1882. godine) Ibsenovo je djelo kojim je otišao još dalje u moralnim kritikama. U ranijim dramama, kontroverzni elementi bili su osnovni dijelovi radnje, ali bili su bazirani na nivou pojedinačnih kućanstava. U ovom djelu antagonist je bila čitava zajednica. Primarna poruka predstave je da je čovjek često kao pojedinac pravedniji od mase ljudi ili cijelog društva. Tako je istu masu ljudi prikazao kao neznalice i poistovjetio ih sa ovcama.
Dramama „Divlja patka“ (1884. godine) i „Žena s mora“ (1888. godine) napušta realistički pristup i okreće se simbolistima. Za mnoge svoje drame znao je izjaviti da kroz njih postavlja pitanja, ali ne daje odgovore.
Sve što je do kraja života radio i stvorio rezultiralo je velikim uspjehom, što i ne čudi, budući da je bio talentovan i vrijedan pisac. U svemu što je stvorio ostavo je dašak mudrosti. Neki od Ibsenovih citata su:
„Ljubav je najslađa greška ljudske taštine“,
„Oni koji se ne brinu o vlastitu zdravlju mogli bi bar imati toliko dostojanstva i odmah leći u grob“,
„Jauk se čuje bez obzira da li tučeš ili tebe tuku“,
„Zagledaj se u srce bilo kojeg čovjeka, i uvijek ćete pronaći, u baš svakom, najmanje jednu crnu mrlju koju krije!“,
„Sreća je iznad svega spokojna, blaga izvjesnost nevinosti“.
Kraj života i smrt
Prestao je sa pisanjem 1900. godine, iz zdravstvenih razloga. Zbog moždanog udara bio je nepokretan pet godina. Dana 23. maja 1906. godine Ibsen je umro u svojoj kući u Oslu. Priređena mu je sahrana na državnom nivou, obzirom na doprinos norveškoj umjetnosti.
Muzej „Ibsen“ u Oslu otvoren je 23. maja 2006. godine. To je kuća u kojoj je Ibsen proveo posljednjih jedanaest godina života. Muzej je obnovljen, tako da je u njemu sačuvan izvorni interijer, dekor, boje i namještaj.
Bibliografija
- „Catilina“ (1850. godine)
- „Norma ili političareva ljubav“ (1851.godine)
- „Gospođa Inger iz Oestraata“ (1854. godine)
- „Olaf Liljekrans“ (1856. godine)
- „Ratnici na Helgolandu“ (1858. godine)
- „Komedija ljubavi“ (1862. godine)
- „Pretendenti na prijestolje“ (1864. godine)
- „Brand“ (1866. godine)
- „Peer Gynt“ (1867. godine)
- „Savez mladih“ (1869. godine)
- „Cezar i Galilejci“ (1873. godine)
- „Stupovi društva“ (1877. godine)
- „Nora ili Lutkina kuća“ (1879. godine)
- „Sablasti“ (1881. godine)
- „Narodni neprijatelj“ (1882. godine)
- „Divlja patka“ (1884. godine)
- „Romersholm“ (1886. godine)
- „Žena s mora“ (1888. godine)
- „Hedda Gabler“ (1890. godine)
- „Graditelj Solness“ (1892. godine)
- „Mala Eyolf“ (1894. godine)
- „Jon Gabriel Borkman“ (1896. godine)
- „Kad se mi mrtvi probudimo“ (1899. godine)