Milan Obrenović

Kratke informacije

Ime i prezimeMilan Obrenović
Datum rođenja22. avgust 1854.
Mesto rođenjaMarašešti
Datum smrti11. februar 1901.
Mesto smrtiBeč
DržavaSrbija
ZanimanjeKralj, knez, vladar, političar

Biografija

Milan Obrenović je bio srpski knez od 1868. do 1882. godine i srpski kralj od 1882. do 1889. godine. Rođen je 22. avgusta 1854. godine u rumunskom gradu Marašešti koji se nalazi u blizini Jašija, a preminuo je 11. februara 1901. godine u Beču. Njegov sin je Aleksandar Obrenović, poslednji kralj iz ove dinastije, koji je ubijen u Majskom prevratu.

Porodica i detinjstvo

Milan je sin Elene Marije Katardži, ćerke rumunskog grofa Konstantina Katardžija, i Miloša Obrenovića koji je služio kao strani najamnik u rumunskoj vojsci. On nije bio jedinac, već je imao dve godine stariju sestru Tomaniju. Ubrzo nakon njegovog rođenja, roditelji su se razveli.

Milan je živeo sa ocem Milošem koji je 20. novembra 1861. godine poginuo u bitki protiv Turaka koja se vodila u blizini Bukurešta. Nakon toga, preselio se kod majke koja o njemu nije vodila računa. Kada je imao šest godina, njegov staratelj je postao srpski knez Mihailo Obrenović. On ga je doveo u Kragujevac i dodelio mu je guvernantu koja ga je vaspitala.

Milan je školovanje nastavio u prestižnom pariskom liceju Luj le Gran.

Ljudi kojima je bio okružen u Kragujevcu su primetili da je veoma bistar i uplašen, a razlog za to su bile njihove namere da ga unazade u svakom pogledu. Jedini čovek prema kome je osećao strahopoštovanje bio je vaspitač Hiet. Nakon njegove smrti, zamenio ga je srpski književnik i naučnik iz Dubrovnika, Medo Pucić, koga je Milan više posmatrao kao druga.

Namesništvo

29. maja 1868. godine knez Mihailo je ubijen u Košutnjaku. Milan je izabran za naslednika, ali do njegovog punoletstva vladalo je namesništvo koje su činili general Milivoje Petrović Blaznavac i političari Jovan Ristić i Jovan Gavrilović.

29. juna 1869. godine namesništvo je donelo Ustav koji je omogućavao da kneza Milana naslede potomci po ženskoj liniji ukoliko ne bude imao muške naslednike. Opozicija se oštro protivila ovom ustavu.

Atentati

U junu 1871. godine na Milana je izvršen prvi od četiri atentata čiji je naziv „Terazijska bomba“. Kada je kočijom prolazio pored stare Terazijske česme, bomba je eksplodirala, ali niko nije bio povređen. Nije otkriveno ko je postavio bombu, ali spekulisalo se da iza ovoga stoji namesnik Milivoje Petrović Blaznavac. Smatralo se da je njegova namera bila da zaplaši kneza kako bi Namesništvo što duže ostalo na vlasti.

6. oktobra 1871. godine knez Milan je upao u septičku jamu dok je vršio nuždu u poljskom klozetu u Smederevu. Mogao je da se udavi u fekalijama, ali spasao se jer je kod sebe imao pištolj iz kog je pucao nakon čega su mu dvorjani pritekli u pomoć. Ovaj incident je poznat kao „Smederevski nameštaj“, ali nije utvrđeno da li se radilo o atentatu ili o nesrećnom slučaju. Neki istoričari su tvrdili da su atentatori premazali pod vodenim rastvorom azotne kiseline koji je nagrizao potporne daske klozeta koje su zbog toga pukle.

U julu 1899. godine Đuro Knežević iz Bosne, član radikalne stranke, pokušao je da ubije Milana tako što je na njega ispalio pet metaka. Jedan ga je lakše ranio i ovaj događaj je nazvan Ivandanjski atentat. Zbog toga je kralj postao još suroviji prema radikalima. Nikola Pašić je bio uhapšen, a atentator je streljan.

Vladavina kneza Milana Obrenovića

1872. godine knez je postao punoletan i došao je na srpski presto. Nastojao je da ojača vojsku, a u spoljnoj politici se oslanjao na Rusiju.

25. jula 1875. godine Milan i Natalija (rođena Keško) su se verili u Beču. 5. oktobra iste godine su se venčali u Beogradu. 2. avgusta 1876. godine su dobili sina Aleksandra. 14. septembra 1878. godine rođen je njihov drugi sin Sergej koji je nakon pet dana umro. Uprkos tome što su problemi u njihovom braku veoma rano počeli, istoričari su tvrdili da je Natalija bila njegova velika ljubav, a u prilog tome govori činjenica da se njom oženio bez miraza.

U julu 1875. godine Srbi su, u blizini Nevesinja, podigli ustanak protiv Turaka koji je nazvan „Nevesinjska puška“. Knez Milan to nije podržao, ali 1876. godine je bio primoran da Turskoj objavi rat koji je, ujedno, predstavljao i početak Velike istočne krize. Iako je 1877. godine Srbija izgubila ovaj rat, u decembru iste godine, učestvovala je u Rusko-turskom ratu. Do toga je došlo jer je knez Milan bio pod pritiskom Rusije.

3. marta 1878. godine Rusko i Otomansko carstvo su potpisali mirovni ugovor koji je nazvan „Sanstefanski sporazum“. Na osnovu njega, Srbija je dobila nezavisnost, ali nije ispunjena većina njenih teritorijalnih zahteva. Pošto se Rusija zalagala za stvaranje San Stefanske Bugarske, u Srbiji je jačalo antirusko raspoloženje i knez Milan je počeo da traži podršku od Austrougarske.

Neposredno pre Berlinskog kongresa, političar Jovan Ristić, koji je predstavljao kneza Milana, je sa Austrougarskom sklopio Trgovački ugovor koji je Srbiju obavezao da robu izvozi samo u monarhiju. Takođe je dogovorena izgradnja srpske železnice za Austrougarsku. Srbija se odrekla Novopazarskog sandžaka, a za uzvrat Austrougarska je zastupala njene interese na Berlinskom kongresu koji je održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu. Na ovom kongresu je poništen „Sanstefanski sporazum“. Srbija je postala nezavisna i pripala su joj četiri okruga: Niški, Pirotski, Toplički i Vranjski. Takođe je dala saglasnost da Austrougarska monarhija aneksira Bosnu i Hercegovinu.

Nakon potpisivanja Železničke konvencije koja je održana 28. marta 1880. godine, knez Milan je bio nezadovoljan stavom koji je Rusija imala prema Srbiji. Uprkos tome, 1881. godine otputovao je u Petrograd gde se sastao sa ruskim carom Aleksandrom III Romanovim. Pošto nije srdačno dočekan, po povratku je otišao u Beč gde je sa predstavnicima austrougarske vlasti razgovarao o političkom ugovoru koji je poznat pod nazivom Tajna konvencija.

28. juna 1881. godine Kneževina Srbija i Austrougarska monarhija su potpisale ovaj dokument. On je podrazumevao da Srbija može da zaključi bilo kakav ugovor sa drugim zemljama samo ako Austrougarska to dozvoli. Srbija je takođe bila u obavezi da podržava austrougarsku politiku i da se obračuna sa svakim ko na njenoj teritoriji spletkari protiv monarhije.

Vladavina kralja Milana Obrenovića

Krajem 1881. godine knez Milan je optužen da je proneverio seljačke obveznice i da je potkradao narod. Kako bi sačuvao ugled, tražio je pomoć od Austrougarske i 21. februara je proglašen za kralja. Car Franc Jozef mu je čestitao, a Austrougarska je tražila da Srbija bude prihvaćena kao kraljevina.

Nakon njegovog krunisanja za kralja, na srpskoj političkoj sceni je došlo do brojnih promena. Stvorene su nove stranke: Narodna radikalna stranka koju je predvodio Nikola Pašić, Liberalna stranka na čijem čelu je bio Jovan Ristić i Naprednjačka stranka koja je zahvaljujući Milanu došla na vlast.

Kralj nije imao podršku naroda čije je nezadovoljstvo raslo. Zbog toga je osnovao stajaću vojsku od koje je tražio da pokupi oružje od naroda i da ga stavi u magacin. Usprotivili su mu se radikali koji su 1883. godine u zaječarskom okrugu podigli Timočku bunu. Nikola Pašić je ubedio seljake Timočke krajine da ne predaju oružje i pokret se ubrzo proširio. Pobunjenici su u nekim mestima preuzeli vlast, ali nisu vršili nasilje i pljačkali državu. U oktobru je u crnorečkom okrugu proglašeno vanredno stanje i kralj Milan i vojska su ugušili bunu. Nakon toga, on je ukinuo narodnu vojsku i formirao je redovnu vojsku koja mu je bila verna. Takođe se oštro obračunavao sa članovima radikalne stranke zbog čega se Nikola Pašić sklonio u Bugarsku.

To je jedan od razloga zbog kojih je kralj bio neprijateljski nastrojen prema Bugarskoj, kao i spor oko mesta Bregovo koje se nalazilo u Srbiji. Nakon ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije koje se dogodilo 1885. godine, počeo je srpsko-bugarski rat. Bugari su zauzeli Bregovo i imali su podršku Rusije pa su ubrzo dobili ovaj rat. 3. marta 1886. godine zaraćene države su potpisale Bukureški mir.

U narednom periodu zaverenici su pokušali da izvrše treći atentat na kralja. Ušli su u Dvor i testerom su isekli grede od njegovog kupatila. Milan je ostao živ zahvaljujući stražarima koji su ovo videli i upozorili ga.

Kralj nije verovao svojoj supruzi jer je bila rusofil, a nju su vređale njegove ljubavne avanture. 1886. godine su se javno sukobili zbog Milanove veze sa gospođom Nasos. Tadašnji predsednik vlade Milutin Garašananin je podržao kraljicu zbog čega je kralj sastavio novu vladu koju su činili radikali i liberali predvođeni Jovanom Ristićem.

1887. godine Milan je proteranom mitropolitu Mihailu, koji se šest godina ranije sukobio sa njim i Srpskom naprednom strankom, omogućio da prima penziju, ali nije mu dozvolio da se vrati u Srbiju. Iste godine je produžena Tajna konvencija i dodata je još jedna stavka koja je glasila da će Austrougarska štititi interese dinastije Obrenović što je knezu Milanu omogućilo da se bori sa svojim protivnicima. To je, ujedno, predstavljalo i njegovu pripremu da preda vlast svom sinu Aleksandru.

1888. godine Milan i Natalija su se razveli, ali razvod je poništen. U decembru iste godine usvojen je Radikalski ustav koji je bio na snazi narednih pet godina. On je obezbedio veća prava građanima i štitio ih je od samovolje vlasti. Zabranjeni su preki sudovi, izvršenje smrtne kazne političkim zatvorenicima, a štampi je garantovana sloboda. Na ovaj način Srbija je postala ustavna i parlamentarna monarhija. Kralju nije odgovaralo to što je uveden parlamentarizan, a za radikale poraz je bio uvođenje stajaće vojske, kvalifikovanih poslanika, itd.

Abdikacija i odlazak iz Srbije

22. februara 1889. godine kralj Milan se odrekao prestola. Državom su upravljali  namesnici: Jovan Ristić, Kosta Protić i Jovan Belimarković koji su vladali dok je Aleksandar Obrenović bio maloletan.

U junu 1891. godine kraljica Natalija je došla da podrži sina Aleksandra, a kralj Milan ju je proterao iz države. Zbog toga su se dogodili neredi u kojima su poginule dve osobe. Ubrzo je otišao iz Srbije, a za uzvrat je od ruskog dvora dobio dva miliona dinara.

U martu 1892. godine vlada je donela zakon na osnovu koga je Milanu zabranjeno da se vrati u Srbiju i da ponovo dobije srpsko državljanstvo.

U aprilu 1893. godine Aleksandar je izvršio državni udar pa je naredne godine kralj Milan doputovao u Beograd. Postao je vrhovni komandant vojske, a 1895. godine je ponovo napustio Srbiju.

1897. godine Milan se dogovorio sa Aleksandrom da dođe u Srbiju. Ponovo je postavljen za komandanta aktivne vojske koju je počeo da osposobljava sa Dimitrijem Cincar-Markovićem.

U julu 1899. godine Đuro Knežević iz Bosne, član radikalne stranke, pokušao je da ubije Milana tako što je na njega ispalio pet metaka. Jedan ga je lakše ranio i ovaj događaj je nazvan Ivandanjski atentat. Zbog toga je kralj postao još suroviji prema radikalima. Nikola Pašić je bio uhapšen, a atentator je streljan.

1900. godine Milan je, zbog reformi koje je sproveo u vojsci, dobio čin armijskog generala. U julu iste godine je otišao u Karlsbad da razgovara o venčanju njegovog sina i nemačke princeze Aleksandre Šamburg Lipe. Ubrzo je saznao da je Aleksandar zaprosio 12 godina stariju udovicu Dragu Mašin koja je bila dvorska dama na dvoru njegove bivše supruge Natalije. Milan se zbog toga sukobio sa sinom pa je krajem 1900. godine otputovao iz Srbije i više se nije vratio. Kralju Aleksandru je poslao pismo u kome je odbio da mu da blagoslov i napisao je da će taj čin uništiti njihovu dinastiju.

Poslednji dani i smrt

U narednom periodu, Milan je bio u Karlsbadu, zatim u Temišvaru i na kraju u Beču. Tu je dobio upalu pluća, a lekari mu nisu davali nikakve šanse da preživi. Bio je smešten u kući cara Franca Jozefa, a društvo mu je pravio mađarski grof Ergenij Ziči. Pošto je imao jake bolove, Milan je u nekim trenucima želeo da se ubije. 11. februara 1901. godine je preminuo. Iako to nije želeo, sahranjen je u Srbiji. Njegov grob se nalazi u manastiru Krušedol pored knjeginje Ljubice, majke kneza Mihaila Obrenovića.

Buran ljubavni život

Kada je imao 16 godina, Milan je počeo da puši jer ga je jedan ministar na to nagovorio. Vrlo brzo je postao pravi boem, zavoleo je žene, kafane i kocku. Prvo seksualno iskustvo je imao sa ženom po službenoj dužnosti koju su za njega odabrali namesnici.

Milanova prva izabranica bila je udovica Leposava Novaković. Pošto su se mnogo voleli, knez je želeo da se oženi njom i bio je spreman da se odrekne prestola. Leposava je bila svesna da ne može da postane kneginja pa su se, nakon 6 meseci veze, rastali.

Posle ženidbe sa Natalijom, knez je saznao da udovicu posećuje njegov brat od tetke Aleksandar Konstantinović zbog čega je hteo da ga uhapsi. Natalija je čula tračeve da se Milan i dalje viđa sa Leposavom pa je tražila da je iseli iz kuće koja se nalazila u Topčiderskoj ulici. Knez je to uradio i prekinuo je svaki kontakt sa bivšom ljubavnicom. Leposava je sačuvala pisma koja joj je slao i pretila je srpskoj vladi da će ih prodati državi koja je za njih bila zainteresovana. Pošto su želeli u tome da je spreče, članovi vlade su joj dug vremenski period isplaćivali rentu.

Austrougarski konzul Benjamin Kalaj je napisao da je Milan bio blizak sa Simkom Germani, vanbračnom ćerkom njegove tetke koja mu je, ujedno, bila rođaka. Simka je vrlo brzo napustila Beograd, a pretpostavlja se da ju je na to primorala baba Tomanija kako bi sprečila ovu rodoskrvnu vezu.

Jedna od njegovih ljubavnica bila je ledi Randolf Čerčil, majka Vinstona Čerčila. Ona ga je u svojoj knjizi „Sećanja“ iz 1908. godine opisala kao najnecivilizovaniju osobu koju je upoznala, ali je takođe rekla da je imao blistavu inteligenciju. Jednom prilikom su otišli na intimnu večeru u najskuplji londonski klub „Amfitrion“, a oduševilo ju je to što su zidovi bili prekriveni orhidejama.

Milan je nekoliko godina bio u vanbračnoj vezi sa Artemizom Hristić koju je hteo da oženi nakon svog razvoda. 1889. godine ona mu je rodila sina Đorđa i zajedno su se preselili u Pariz. Svetska štampa ga je osudila zbog ovakvog ponašanja. On nije javno priznao vanbračnog sina jer je očekivao da će Aleksandar imati naslednike. 1894. godine se rastao od Artemize.

Kralj Milan je važio za najlepšeg srpskog vladara. Kada je preminuo, njegovo telo je balsamovao doktor Paltauf koji je rekao da bi pokojni kralj bio idealan model za najlepšu mermernu statuu.

Grbovi

Dok je bio knez, Milanov grb se sastojao od kneževske krune, lente na kojoj se nalazio moto dinastije Obrenović: „Vreme i moje pravo“ i crvenog štita na kome su beli krst, uspravni mač i datumi Kosovskog boja i Drugog srpskog ustanka. Kada je postao kralj, na grbu su bili kraljevska kruna i crveni štit sa dvoglavim belim orlom. I na njemu se nalazio isti moto, uspravni mač i godine: 1389. i 1815.

Milan Obrenović u domaćoj kinematografiji

O dinastiji Obrenović su snimani brojni filmovi i serije, a Milana su glumili sledeći glumci: Danilo Lazović (film „Timočka buna“ 1893.), Aleksandar Berček (serija „Kraj dinastije Obrenović“ 1995.), Ljubomir Bandović (film „Ilka“ 2003.), Tihomir Stanić (film „Cvetovi zla“ 2004.), Boris Milivojević (serija „Poslednja audijencija“ 2008.) i Bojan Žirović (film „Albatros“ 2011.).

Titule

  • 10. jun 1868. – 6. mart 1882. Njegovo Svetlo Visočanstvo knez Milan M. Obrenović od Srbije;
  • 6. mart 1882. – 6. mart 1889. Njegovo Veličanstvo kralj Milan I Obrenović od Srbije;
  • 6. mart 1889. – 11. februar 1901. Njegovo Kraljevsko Veličanstvo kralj Milan Obrenović, grof od Takova.

Odlikovanja

Domaća odlikovanja

  • Orden Svetog Save;
  • Kraljevski orden belog orla;
  • Orden Takovskog krsta;
  • Orden Takovskog krsta sa mačevima;
  • Orden Miloša Velikog;
  • Medalja za vojničke vrline;
  • Spomenica srpsko-bugarskog rata;

Strana odlikovanja

  • Orden Svetog Andreja (Rusko carstvo);
  • Orden Svetog Stanislava (Rusko carstvo);
  • Orden svetog Aleksandra Nevskog (Rusko carstvo);
  • Orden svete Ane (Rusko carstvo);
  • Orden belog orla (Rusko carstvo);
  • Orden svetog Đorđa (Rusko carstvo);
  • Kraljevski orden Serafima (Kraljevina Švedska);
  • Orden svetih Mauricija i Lazara (Kraljevina Italija);
  • Nacionalni orden Legije časti (Republika Francuska);
  • Kraljevski orden Kalahule (Kraljevina Havaji);
  • Orden Svetog Stefana (Austrougarska monarhija);
  • Orden Franca Jozefa (Austrougarska monarhija);
  • Orden Leopolda (Austrougarska monarhija);
  • Orden svetog Huberta (Kraljevina Bavarska);
  • Orden Leopolda (Kraljevina Belgija);
  • Orden Henrika Lava (Vojvodstvo Braunšvajg);
  • Orden svetog Aleksandra (Kneževina Bugarska);
  • Orden Slona (Kraljevina Danska);
  • Orden Ludviga (Veliko Vojvodstvo Hesen);
  • Orden Vendske krune (Vojvodstvo Meklarenburg-Šverin);
  • Orden svetog Čarlsa (Kneževina Monako);
  • Orden Danila I (Kneževina Crna Gora);
  • Orden holandskog lava (Kraljevina Holandija);
  • Orden Petra Frederika Luisa (Veliko Vojvodstvo Oldenburg);
  • Orden Lava i Sunca (Persijsko carstvo);
  • Orden Hrista i svetog Benedikta od Aviza (Kraljevina Portugal);
  • Orden rumunske zvezde (Kraljevina Rumunija);
  • Medalja za vojne vrline (Kraljevina Rumunija);
  • Orden Saks-Ernestinske kuće (Vojvodstvo Saks-Mejningen);
  • Orden belog Sokola (Vojvodstvo Saks-Vajmar-Ejsenah);
  • Orden zelene krune (Kraljevina Saksonija);
  • Orden Karlosa III (Kraljevina Španija);
  • Orden Osmanlije (Otomansko carstvo);
  • Orden Krune Virtemberga (Kraljevina Virtemberg).