Bertolt Breht (Bertolt Brecht)

Foto: Bundesarchiv, Bild 183-W0409-300 / Kolbe, Jörg / CC BY-SA 3.0 DE

Bertolt Breht (njem. Bertolt Brecht) je bio njemački pisac. Njegovo ime po rođenju je bilo Eugen Berthold Friedrich Brecht. Rođen je 10. februara 1898. godine u Augsburgu, a umro je 14. avgusta 1956. godine u Istočnom Berlinu.

Smatra se najznačajnijim njemačkim piscem drama, ali je postigao veliki uspjeh i kao pozorišni teoretičar i pjesnik. Osnivač je novog koncepta teatra (Epski teatar). Njegova djela i danas su jednako popularna, te se redovno izvode, kako u Njemačkoj, tako i širom svijeta.

Najznačajnija Brehtova djela su: „Majka Hrabrost i njena djeca“, „Dobri čovjek iz Sečauna“, „Kavkaski krug kredom“, „Domaće propovijedi“, „Lidovi, pjesme, horovi“, „Roman za tri groša“ i druga.

Biografija

Bertolt Breht je rođen 1898. godine u Augsburgu u Bavarskoj u buržoaskoj porodici. Tokom školovanja pokazivao je izrazitu sklonost prema književnosti. Kako bi izbjegao mobilizaciju za vrijeme Prvog svjetskog rata upisao se na studije filozofije i medicine. Tokom studija je objavio svoje prve radove.

Počeo je da se bavi pozorišnom kritikom, a onda je ipak otišao u rat, ali na mjesec dana. Ljubav prema teatru je prevagnula, te je u tom pravcu usmjerio svoju karijeru. Svoju prvu dramu „Bal“ je objavio na kraju Prvog svjetskog rata.

Godine 1919. napisao je dramu „Bubnjevi noći“, dok je dramu „U džungli gradova“ napisao 1921. godine. Ove drame su bile odraz njegovih anarhističkih stavova. Godine 1922. primio je prestižnu nagradu Kleist, kao neafirmisani pisac.

Za kratko vrijeme režirao je svoju prvu predstavu „Edvarda II Kristofera Marloua“, sa kojom je obilježio početak epskog teatra i tako stekao slavu kao jedan od najvećih inovatora u cjelokupnoj istoriji pozorišta.

Na poziv upravnika Dojčes teatra otišao je u Berlin gdje je proveo punih deset godina. Razvio je novi koncept teatra pod uticajem ekspresionističke izložbe „Nova objektivnost“, kao i  Marksa (Karl Marx), Čaplina (Charlie Chaplin) i Ajzenštajna (Sergej Ajzenštajn). Prvi veliki uspjeh postigao je nakon izvedbe komada „Opera za tri groša“ koji do danas nije izgubio na popularnosti.

Brehtova prva supruga bila je glumica Marijana Zof (Marianne Zoff) u periodu od 1922. do 1927. godine, a potom se 1930. godine vjenčao sa glumicom Helenom Vajgl (Helene Weigel) sa kojom je imao dvoje djece, sina Stefana (Stefan Brecht) i ćerku Barbaru (Barbara Brecht-Schall).

U periodu nakon ženidbe postao je sljedbenik marksističkih ideja. Kako je u Njemačkoj nacizam bivao sve snažniji, tako su i njegova djela bila sve više zabranjivana i spaljivana. U sve težem položaju, usljed ovakve situacije u njegovoj zemlji, bio je primoran na egzil 1933. godine. Boravio je u Finskoj, Danskoj i Rusiji, a onda je stigao do Sjedinjenih Američkih Država, tačnije u Kaliforniju.

SAD je napustio 1947. godine zbog duboko ukorijenjenih marksističkih ideja. U ovom periodu je napisao veliki broj drama, kao što su na primjer: „Majka Hrabrost i njena djeca“, „Galilejev život“, „Zadrživi uspon Artura Uija“, „Kavkaski krug kredom“. Drama „Mali organon za teatar“ je teorijski prikaz njegovog shvatanja teatra.

Nakon dugih godina potrage za mjestom boravka, putovanja, mijenjanja adresa, konačno se nastanio u Berlinu 1949. godine. U Berlinu se zaposlio na mjestu upravnika Berliner ansambla. Stvarao je predstave nadahnut svojim socijalističkim idejama. Breht je bio pristalica diktatorskog režima Valtera Ulbrihta (Walter Ulbricht).

Godine 1955. dodijeljena mu je Lenjinova nagrada za mir. Naredne godine u avgustu je umro od infarkta u Berlinu, u svojoj 58. godini života. Iza sebe je ostavio pedeset drama, tri filmska scenarija, dva prozna djela, nekoliko pjesama i osam teorijskih tekstova, kao i svoj bezvremenski uticaj na pozorište.

Prema novim istraživanjima došlo se do zaključka da Breht nije umro od posljedica srčanog napada, nego od do tada nepoznate bolesti od koje je obolio i koju je preležao još u djetinjstvu.

Prilikom analize medicinskih izvještaja otkriveno je da je Breht u djetinjstvu bolovao od reumatske groznice koja je napala neurološki sistem i njegovo srce, te ga samim tim trajno oštetila. Kako ova bolest nije otkrivena početkom 20. vijeka, tako su ga smatrali za nervozno dijete kojem je uvećan srčani mišić. Cijelog života bio je lošeg zdravlja, koga su hronične bolesti na kraju ubile.

Svojim književnim radom Breht je nastojao ponuditi odgovor na Lenjinovo pitanje ‘Kako i šta treba naučiti?’. Osnivač je teorije pozorišta od velikog uticaja nazvane Epski teatar. Osnovni cilj ovakve pozorišne teorije jeste da gledaoca navede na racionalnu kritiku i analizu, odnosno preispitivanje svega što se vidi na sceni, gdje se zanemaruje emotivno poistovjećivanje sa akterima radnje.

Po njegovim uvjerenjima publika postaje samozadovoljna usljed katarze emocija. Više od toga njegova želja je bila da publika na osnovu kritičke moći uvidi zlo koje snalazi društvo i da kroz buđenje svijesti mijenja to isto društvo nabolje.

Osmišljavao je predstave u vidu kolektivnih političkih sastanaka u kojima je aktivno učestvovala i sama publika. Odbacio je elitizam u politici po kojem se izdaju uredbe za kontrolisanje masa od strane visokih političara. Kako bi mu ova zamisao pošla za rukom, morao je da upotrebljava tehnike kako bi publiku osvještavao o predstavi kao slici realnosti, ali ne i njenoj realnosti.

Ove tehnike je nazvao ‘efekat distanciranja’ u kojima je koristio sljedeće postupke: direktno obraćanje glumaca publici, glasno deklamovanje, neobični svjetlosni efekti, korišćenje songova, izlaganje teksta u prošlosti ili u trećem licu i mnoge druge.

Stvarao je u nadi da će publika doći do spoznaje o realnosti kao konstrukciji koja je promjenljiva. S tim u vezi je isticao konstruisanost pozorišnih dešavanja. Kao još jedna u nizu tehnika koje je upotrebljavao bila je bavljenje istorijskim ličnostima ili događajima, jer je polazio od ličnog stava da će publika biti u stanju održati jedan vid kritičke distance prema davnim događajima, a onda povući paralelu sa aktualnim socijalnim problemima.

U najpoznatijim teatrima širom svijeta izvođene su njegove drame, a neki od njih su u Njujorku, Parizu i Moskvi. Neka od najpoznatijih Brehtovih dijela su: „Bespuće velegrada“, „Život Edvarda II Engleskog“, „Momak u stroju“, „Kaznena mjera“, „Izuzetak i pravilo“, „Prosjački roman“, „Duhovna poduka“, „Prosjačka opera“ i druga.

Drama „Majka Hrabrost i njena djeca“ je napisana od ukupno dvanaest dijelova koji su numerisani, ali nemaju naročitu povezanost. Tema je zasnovana na romanu Hansa Jakoba Grimelshauzena (Hans Jakob Christoffel von Grimmelshausen) „Avanturista Simplisisimus“, gdje je predstavljen rat katolika i protestanata koji je trajao trideset godina, a početak rata datira od kraja 17. vijeka.

Dramu „Majka Hrabrost i njena djeca“ Breht je napisao 1939. godine, dok je premijerno izvedena u Cirihu 1941. godine. Drama je lišena radnje i scenske strukture, likovi i situacije opisuju se kroz pjesme. Na takav način prikazana je tragična sudbina jedne majke i njene djece, a sve u cilju podizanja svijesti gledaoca o žrtvama rata kako bi se ratovanje osudilo i kako bi se došlo do zaključka o njegovoj besmislenosti.

„Ne buljite tako romantično“ je jedan od njegovih natpisa na panoima, a publika je aktivno sudjelovala u interpretaciji značenja kroz politički teatar čiji je stvaralac. Svojim teorijskim i praktičnim radom značajno je uticao na tok savremenog pozorišta. Njegove brojne inovacije su postale sastavni dio savremenog teatra. Značajan je Brehtov uticaj i na savremene filmove, jer su mnogi filmski režiseri upotrebljavali njegovu teoriju distanciranja.

Citati i izreke

„Inteligencija nije u tome da ne pravimo greške, već da što prije uvidimo kako da ih pretvorimo u nešto dobro“.

„Šta je provaljivanje u banku, u odnosu na osnivanje banke?“

„Nemojte se toliko plašiti smrti, koliko neodgovarajućeg života“.

„Svi jure za srećom, a niko ne vidi da je sreća odmah iza njih“.

„Niko vam ne može usaditi osećanje manje vrijednosti bez vašeg pristanka“.

„Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio“.

„Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline“.

„Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar“.

„Nikada ne vjeruj onome koji o svakome govori dobro“.

Bibliografija

Pozorišni komadi:

• „Bal“ (1922. godine)
• „Bubnjevi u noći“ (1922. godine)
• „U džungli gradova“ (1924. godine)
• „Život Edvarda II Engleskog“ (1925. godine)
• „Čovjek je čovjek“ (1926. godine)
• „Opera za tri groša“ (1928. godine)
• „Uspon i pad grada Mahagonija“ (1928. godine)
• „Lindbergov let“
• „Lekcija o razumijevanju“
• „Onaj koji kaže da. Onaj koji kaže ne.“
• „Preduzete mjere“
• „Sveta Joana“
• „Izuzetak od pravila“
• „Majka“ (1932. godine)
• „Okrugle glave i šaljive glave“ (1936. godine)
• „Užas i jad Trećeg rajha“
• „Galilejev život“ (1943. godine)
• „Majka Hrabrost i njena djeca“ (1941. godine)
• „Suđenje Lukulu“
• „Dobri čovjek iz Sečuana“ (1943. godine)
• „Gospodar Puntila i njegov sluga Mati“ (1948. godine)
• „Zadrživi uspon Artura Uija“ (1956. godine)
• „Vizije Simone Mašar“
• „Švejk u Drugom svjetskom ratu“
• „Kavkaski krug kredom“ (1954. godine)
• „Dani komune“
• „Antigona“ (1947. godine)
• „Koriolan (po Vilijamu Šekspiru, 1952./53. godine)

Lirika:

• „Psalmi“ (1920. godine)
• „Augzburški soneti“ (1925./27. godine)
• „Songovi za Operu za tri groša“ (1928. godine)
• „Iz knjige građanina“ (1926./27. godine)
• „Noćni logor“ (1931. godine)
• „Poeme iz revolucije“ (1932. godine)
• „Soneti“ (1932./34. godine)
• „Engleski soneti“ (1934. godine)
• „Kineske pjesme“ (1938./49. godine)
• „Studije“ (1934./38. godine)
• „Svendborške poeme“ (1926./37. godine)
• „Štefinska zbirka“ (1939./42. godine)
• „Holivudske elegije“ (1942. godine)
• „Pjesme iz egzila“ (1944. godine)
• „Njemačke satire“ (1945. godine)
• „Dečje pjesme“ (1950. godine)
• „Bukovske elegije“ (1953. godine)

Proza:

• „Augzburški krug kredom“
• „Razgovori izbjeglica“
• „Poslovi gospodina Julija Cezara“ (1949. godine)
• „Ranjeni Sokrat“ (1949. godine)
• „Prosjački roman“ (1934. godine)
• „Kalendarske priče“ (1949. godine)