Foto: Javno vlasništvo.Đovani Bokačo (ital. Giovanni Boccaccio) je bio italijanski pisac. Smatra se jednim od najznačajnijih pisaca humanizma. Isto tako, bio je aktivan učesnik političkog i kulturnog života svoga vremena. Rođen je 16. juna 1313. godine u Čertaldu, gdje je i umro 21. decembra 1375. godine.
Dante Aligijeri (Dante Alighieri) je stvorio mit o svojoj velikoj ljubavi Beatriče (Beatrice), tako je i Frančesko Petrarka (Francesco Petrarca) o Lauri (Laura), a Bokačo je, po ugledu na njih, u svojim djelima oživio ljubav prema Fijameti (Fiammetta).
Lik Fijamete, njegove doživljene ljubavi iz mladosti, postao je sastavni dio mnogih njegovih dijela, a u cjelokupnoj italijanskoj književnosti jedan je od najzanimljivijih likova. Njen lik je jednako bio zastupljen i u poeziji i u prozi. Prvo njegovo djelo, gdje se javlja Fijameta bio je pustolovno-ljubavni roman „Filokolo“ iz 1336. godine.
Kroz svoje stvaralaštvo uzvisio je sposobnost življenja, spontani prirodni nagon, iskrenost, ljudski razum i kulturu. Njegova najvažnija djela su: pustolovno-ljubavni roman „Filokolo“, realistični i psihološki roman „Elegija gospe Fijamete“, novela u stihovima „Fijezolanska priča o nimfama“, remek-djelo novelistike i Bokačovo najpoznatije djelo „Dekameron“, rasprava u pohvali Dantea „Život Danteov“.
Lični život
Đovani Bokačo je rođen 1313. godine u Čertaldu, u Italiji. Tačan datum njegovog rođenja nije poznat. Bio je vanbračni sin bogatog trgovca koji se zvao Bokačino di Kelina (Boccaccino di Chellino). Otac ga je priznao 1320. godine. Najranije godine svog života proveo je u Napulju, gdje se školovao. Mnogo je čitao i proučavao književna i filozofska djela. Tada je napisao i neka od svojih prvih dijela.
U Napulju je vodio aktivan društveni život koji se slagao sa njegovim intelektualnim i stvaralačkim ambicijama. Družio se sa učenim i bogatim ljudima. Koristio je veliku kraljevsku biblioteku za svoje potrebe u vezi istraživanja književnosti, mitologije i astrologije.
Najprije je u Napulju 1321. godine učio zanat za trgovca, gdje se upoznao sa brojnim istaknutim ličnostima napuljskog dvora, naučnike, pisce, pravnike i teologe. U to vrijeme je dosta učio mitologiju i anatomiju, kao i grčki jezik i kulturu. Volio je da čita francuske avanturističke romane, italijanske i latinske pisce. Upravo je u Napulju stasao u pisca. Nakon šest godina učenja za trgovca, napustio je školu i od tada se uveliko posvetio studijama prava.
Godine 1348. Italijom je vladala crna kuga. Tada je Bokačo boravio u Firenci. Kada mu je od kuge umro otac, preuzeo je vođenje roditeljskog doma. U narednim godinama, sticao je sve veći društveni ugled, kao političar i pisac. Firentinska Komuna donijela mu je mnoga priznanja.
Aktivno se bavio različitim diplomatskim poslovima. Petrarka je imao veliki uticaj na Bokačov život i smjer književne karijere. Prvi put su se sreli u Firenci 1350. godine i od tada su njegovali cjeloživotno prijateljstvo.
Bokačo je najaktivniji na političkom planu bio u periodu 1354. i 1355. godine, kada je odlazio na razne diplomatske misije. Godine 1360. brojni Bokačovi poznanici umiješali su se u zavjeru koja je na kraju propala, ali je donijela određene promjene u političkim odnosima Komune. Nakon što se razočarao u politički život praćen raznim intrigama, otišao je u Čertaldo. Jedno vrijeme se posvetio odmaranju, meditiranju i učenju.
Godine 1365. poslan je u poslaničku misiju, gdje je papi Urbanu V prenosio podršku od strane Firence, kako bi se papski dvor vratio u Rim. U javnim zaduženjima bio je aktivan do 1371. godine.
Smrt mu je prorekao jedan monah, 1362. godine. Monah mu je tada dao savjet da napusti sve svjetovne poslove kako bi se posvetio isključivo religiji. Nakon ovog savjeta bio je vidno potresen, do te mjere, da je sva djela koja je napisao htio da uništi. Glas razuma u ovim trenucima bio je Petrarka, koji je spriječio ovu njegovu namjeru. U Napulj je otišao kako bi se obratio za finansijsku pomoć od svog uticajnog prijatelja. Ovdje se razočarao, pa je otišao u Veneciju, gdje je boravio tri mjeseca zajedno sa Petrarkom.
U proljeće 1371. godine se vratio u Čertaldo. Posljednje godine života proveo je u bolesti i neimaštini. Od strane Komune je 1373. godine pozvan da javno čita i analizira „Božansku komediju“ od Dantea. Bolestan i umoran vratio se u Čertaldu, gdje je odmah po dolasku čuo vijest o Petrarkinoj smrti, što ga je jako potreslo. Bokačo je umro 21. decembra 1375. godine, u svojoj 63. godini života.
Književna karijera
Rastao je u probranoj kulturnoj i društvenoj sredini, okružen aristokratskom literaturom, pa je u takvom ambijentu Bokačo počeo svoj književni rad. Pisao je na latinskom i na narodnom jeziku. Iako je više dijela napisao na narodnom jeziku, ona su ipak pisana za dvorsku sredinu. Motive je usko povezivao sa svojom ličnošću.
Isto kao Dante i Petrarka, Bokačo je najvažnija djela u književnoj karijeri napisao nadahnut ženom i neostvarenoj i nikad zaboravljenoj ljubavi prema njoj. Nije dokazano da je Bokačova ljubav bila stvarna žena ili samo veliki plod njegove bujne mašte. Smatra se da se žena koju je Bokačo volio zvala Fijameta.
Prvo njegovo djelo je poema „Dijanin lov“ koja se sastojala od osamnaest pjevanja u tercinama. Njegov roman „Filokolo“ sastojao se od pet knjiga. Ovim romanom ostvario je veliki književni uspjeh evropskih razmjera. Kroz fabulu iznosi iskustva mladih ljubavnika. Fijameti je posvetio poemu „Tesida“. Pisana je u oktavama kroz dvanaest knjiga.
U Firenci je bio inspirisan političkim i trgovačkim borbama, pa je svoj književni rad opredijelio u pravcu spajanja dvorske sredine sa ambijentom grada i njegovom pratećom tradicijom.
Napisao je djelo „Elegija gospođe Fijamete“ u kome je ženu prikazao u vidu subjekta koji iznosi svoju ljubavnu bol. Jedno od najznačajnijih dijela koje je napisao u Firenci je poema „Fijezolanska priča o nimfama“. Sastoji se od 473 oktave. Ovim djelom odao je svoje veliko poštovanje prema tradiciji Firence.
Njegovo remek djelo „Dekameron“ nastalo je u periodu od 1348. do 1351. godine. Ovim djelom predstavio je bogatu sliku o različitim tipovima ljudi. Ova zbirka od ukupno sto novela, vinula je Bokača među najznačajnije humanističke pisce.
Inspiraciju za pisanje „Dekamerona“ pronašao je 1348. godine, kada je Italijom vladala crna kuga. Djelo se sastoji od sto priča. Ove priče pričaju likovi. Naziv „Dekameron“ proizilazi iz toga što pričanje priča traje ukupno deset dana. Od žanrova su prisutni tragedija, komedija i avantura. Po modelu „Dekamerona“ pisana su mnoga djela italijanske proze.
Djelo „Dekameron“ je napisan u obliku spasonosne priče koja pobjeđuje smrt. Sedam djevojaka i tri momka su likovi ove priče. Sedam djevojaka je predstavljeno kroz sedam različitih karaktera. Broja mladića je simbolično označava sveto trojstvo i muško načelo. Djelo „Dekameron“ nosi snažnu poruku o velikodušnosti.
„Dekameron“ se po osnovu pripovijedanja dijeli na četiri teme: o slobodi, o fortuni, o amoru i o velikodušnosti. Bokačo je oslikao bića kroz alegoriju, nadahnut legendama, misterijom i vizijom. Isticao je trijumf duha i razuma iznad misticizma klera. Uzdizao je zemaljski život, a sve kroz veselu karikaturu, na taj način da se izvrši prikaz realnosti sa isticanjem njenih slabosti i smiješnih strana.
Motiv komičnosti u djelu Bokača proistekao je iz inteligentnog, a ne iz moralnog svijeta, kako je to bivalo u djelima njegovih prethodnika. Neuki duh je pobijeđen lukavstvom i inteligencijom. Pozitivan stav prema intelektu kod Bokača proizilazi iz lijepe forme i antičkog naslijeđa.
Iako je zagazio u realizam, Bokačo ne prikazuje svijet u čisto realističnom tonu iz razloga što nije imao za cilj predstavljanje svijeta onakvog kakav on jeste, već je duhovitim izražavanjem prikazivao izuzetne i čudesne slučajeve. Novele se protežu od tragičnog do komičnog.
Bokačove novele po formi izdvajaju individualne crte karaktera. U novelama ističe ambivalentne likove. Po kompozicijskoj strukturi novelu dijeli na tri djela: priprema situacije, izlaz iz situacije i humanistička lekcija. Ponekad se javljaju i složenije strukture u njegovim djelima.
Citati i izreke
- „Ko večeru odbija, cijelu noć se previja“.
- „Ne dozvoljavam nikome da zaviri u moju kesu i moju dušu“.
- „Grijeh potajan napola je okajan“.
- „Ljubav je kao plamen koji ubrzo zgasne kad se prestane povećavati“.
Bibliografija
- „Dijanin lov“ (1334. godine)
- „Filostrato“ (1335. godine)
- „Filokolo“ (oko 1336. godine)
- „Tesida“ (između 1339. i 1340. godine)
- „Ametova priča o nimfama“ (između 1341. i 1342. godine)
- „Ljubavna vizija“ (1342. godine)
- „Elegija gospođe Fijamete“ (između 1343. i 1344. godine)
- „Fijezolanska priča o nimfama“ (između 1344. i 1346. godine)
- „Dekameron“ (između 1348. i 1351. godine)
- „Korbačo“
- „Rime“
Rasprave na latinskom pisane između 1356. i 1361. godine:
- „Genealogija pagana“
- „Slavne žene“
- „Propast slavnih ljudi“
- „O planinama, šumama, izvorima, jezerima, rijekama, mrtvim vodama ili močvarama i o imenima mora“
- „Život ili mali traktat u slavu Dantea“