Frančesko Petrarka

Foto: Javno vlasništvo.

Frančesko Petrarka (ital. Francesco Petrarca) je bio italijanski pjesnik koji je pisao poeziju na narodnom i latinskom jeziku. Rođen je Arecu, 20. jula 1304. godine, a umro je u mjestu Arkva Petrarka, 18. jula 1374. godine. Njegova najpoznatija djela su „Kanconijer“, „Moja tajna“, poema „Afrika“, „Pokajnički psalmi“ i druga.

Lični život

Petrarka je rođen u Arecu, u Toskani, 1304. godine. Njegov otac se zvao Pietro di Parence. Po zanimanju je bio bilježnik u gradu Firenci. Otac mu se sam prozvao Petrarko. Kasnije je Petrarka preuzeo humanistički oblik ovog imena. Njegova majka se zvala Eleta Kaniđani.

U njegovom djetinjstvu porodica se često selila. Živjeli su u Inčizi, Avinjonu i Pizi. U ovim gradovima stekao je osnovno i srednje obrazovanje. Studije prava pohađao je na Univerzitetima u Monpeljeu i Bolonji.

Nakon stečene diplome radio je na poslovima dvorskog savjetnika. Kao komunikativan i učen čovjek brzo je napredovao u karijeri. Radio je na papskom dvoru, gdje je pokazao izuzetno poznavanje klasične kulture. Već nakon prvih napisanih stihova na toskanskom narodnom jeziku postao je cijenjen pjesnik.

Sačuvan je veliki broj pisama koja je pisao svojim mnogobrojnim prijateljima. Iz analize pisama vidi se da je pisao temeljno i brižno. Sva njegova sačuvana pisama objavljena su u okviru zbirki pisama, među kojima su najpoznatije „Prijateljska pisma“ i „Staračka pisma“. U pismima je objasnio lično shvatanje poezije i života. U njima se krije širok raspon tema, kao što su njegovi stavovi o književnosti, filozofiji i teologiji.

Jedan od najznačajnijih događaja u njegovom životu je njegov susret za Laurom, 1327. godine. Tog 06. Aprila rodila se platonska ljubav prema Lauri, nakon njihovog susreta u crkvi, u jednom gradiću na jugu Francuske. Posvetio joj je ogroman broj pjesama. Petrarkini stihovi koje je nadahnula Laura ubrajaju se u najljepše pjesme italijanske i svjetske književnosti.

Laura je sa svojim suprugom, trgovcem tkanina, imala devetoro djece. Petrarku nikada nije upoznala, niti mu je ikada uzvratila ljubav. Umrla je 21. godinu nakon njihovog susreta, na isti datum kada ju je Petrarka prvi put ugledao u crkvi. Po nekim kritičarima Laura nikada nije postojala. Smatrali su da je ona Petrarkin izmišljen lik, muza u stvaranju nježne ljubavne lirike.

Iako nije imao obavezu da se zaredi, godine 1330. postao je kanonik, čime se obavezao na celibat. Njegov život u celibatu nije stao na put rađanja njegovih dvoje djece. Djecu mu je rodila nepoznata žena.

Njegov sin zvao se Đovani, a rođen je u Avinjonu. Njegova ćerka je rođena u Vakluzi, a zvala se Frančeska. Bila je udata za plemića Frančeska Brosana, koji je prvi pročitao Petrarkin testament. U bijegu od kuge, ćerka je 1362. godine posjetila oca u Veneciji.

Redovno se bavio književnim radom. Zajedno sa Danteom (Dante Alighieri) i Bokačom (Giovanni Boccaccio) bio je na samom vrhu italijanske renesansne umjetnosti. Bio je svjetski putnik i aktivan član društva.

Petrarka je bio istaknuti diplomata, izaslanik velikog broja istaknutih ličnosti svoga vremena, kao i samog pape. Na relaciji Milana i Venecije, tada političkih centara, posredovao je u kulturno-političkim pitanjima.

Krunisan je lovorovim vijencom na Kapitolu u Rimu, 1341. godine. Laura je umrla 1348. godine i tada je nastupio veoma težak period u njegovom životu. Petrarka je umro 1374. godine, u svojoj 70. godini života.

Književna karijera

Petrarka je gajio veliko interesovanje za antičke pisce i latinski jezik, što je uočljivo i u analizi njegovih dijela, naročito u obliku, stilu i jeziku. Nije podržavao aristotelizam i sholastiku. Izrazito se zainteresovao za analizu čovjekovih unutrašnjih sadržaja i filozofiju morala.

Na njegov rad najveći uticaj su imali Seneka, Avgustin, Ciceron i Platon. Nastojao je da predstavi poveznicu između hrišćanske i antičke misli. Iz toga proizilazi shvatanje njegove filozofije, koja se po mnogima naziva hrišćanskim humanizmom.

Najviše svojih dijela napisao je na latinskom jeziku. Svoja djela na latinskom je veličao, dok je djelima koja je pisao na narodnom jeziku umanjivao značaj. Prozna djela pisao je samo na latinskom. Mnogo godina je uložio u dotjerivanje zbirke „Rima“. Nije zaostajala ni njegova briga i za djela koja je napisao na narodnom jeziku.

Njegovao je lični postupak u pisanju, kada je svoja napisana djela iznova prepravljao i mijenjao. Tokom pisanja vodio je veliku brigu o jeziku, nastojeći da ga dovede do savršenstva, što je naročito uočljivo u njegovim djelima na latinskom jeziku.

Živio je u uvjerenju da će se njegovo ime pamtiti zahvaljujući njegovim djelima na latinskom, međutim, neprolaznu slavu stekao je zahvaljujući svojoj poeziji koju je napisao narodnim jezikom.

Lovorov vijenac uručen mu je nakon pisanja poeme na latinskom jeziku „Afrika“. Kroz veliku težnju za povezivanje tadašnje Italije sa rimskom prošlošću, opjevao je Drugi punski rat.

Od djela na latinskom jeziku takođe su značajni zbirka od dvanaest ekloga „Pastirski spjev“, „Pisma u stihu“, „Pokajnički psalmi“, djelo u obliku trideset i šest biografija „O slavnim antičkim ljudima“, arheološko-geografski vodič „Sirijski itinerer“, moralistička rasprava „O samotnom životu“, „O pobožnoj dokolici“, rasprava „O pomoćima u dobroj i zloj sreći“. Napisao je veliki broj polemika.

Djelo „Knjige spomena vrijednim stvarima“ sastoji se od ukupno četiri knjige koje je nastalo kao posljedica njegovog sakupljanja antičkih anegdota. Svojim mnogobrojnim djelima isticao je vrijednost aktivnog društvenog života, koji je bio zanemarivan u njegovo vrijeme. Unutrašnja analiza pjesnikove duše predstavljena je kroz tri knjige u djelu „Moja tajna“.

Zbirka pjesma „Kanconijer“ smatra se jednom od najpoznatijih zbirki pjesama cjelokupne svjetske književnosti. Zbirka je uticala na brojne pjesnike koji su stvarali poslije Petrarke, a koji su nazvani petrarkisti.

„Rasute rime“ ili „Rime“ su drugi naslovi ove zbirke pjesama. Zbirka se sastoji od 366 pjesme. Pjesme nemaju naslove, ali su numerisane. U zbirci se nalazi 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada, 4 madrigala. Zbirka pjesama „Kanconijer“ je nadahnuta pjesnikovom platonskom ljubavlju prema Lauri.

Prva cjelina zbirke sastoji se od pjesama koje oslikavaju trenutke prije Laurine smrti, dok u drugoj cjelini pjesnik iznosi svoje misli i emocije nakon njene smrti. Pjesnikova osjećanja se neprestano smjenjuju. Laura je opisana kao nestvarna žena, pa su neki smatrali da nije ni postojala.

Petrarka o Lauri piše kao o idealnoj ženi, najljepšoj od svih. Osim vanjske ljepote, ona posjeduje i unutrašnju dobrotu. Za Petrarku ona prestavlja savršenstvo, njegov put do Boga. Samo ponekad je spominje u kontekstu svoje propasti. Ona je njegova nepresušna želja, koja ne može biti zadovoljena. Laura je razlog njegovog postojanja. Osim „Kanconijera“ na narodnom jeziku je napisao djelo „Trijumfi“.

Citati i izreke

• „Bolje je da ti zavide nego da te sažaljevaju“.
• „Ljubav nema godine, ona se uvijek rađa“.
• „Ljubav na zemlji stvorila je majka“.
• „Knjige su neke odvele do učenja, a neke do ludila“.
• „Čovjek nema većeg neprijatelja od sebe samoga“.
• „Onaj ko malo sumnja lako bude zaveden i prevaren“.

Bibliografija

• „Kanconijer“ (Canzoniere)
• „Trijumfi“ (Trionfi)
• „Moja tajna knjiga“ (Secretum)
• „Na vrhuncu života“ (De Vita Solitaria)
• „Sjećanje na bogatstvo“ (De Remediis Utriusque Fortunae)
• „Poznati ljudi“ (De Viris Illustribus)
• „O isposničkom životu“ (De Otio Religiosorum)
• „Carmen Bucolicum“
• „Afrika“ (Africa)
• „Knjiga sjećanja“ (Rerum Memorandarum Libri)