Foto: Javno vlasništvo.Fridrih Šiler (njem. Friedrich Schiller) je bio njemački pjesnik, dramaturg, istoričar i filozof. Rođen je 10. novembra 1759. godine u Marbah am Nekaru, a umro je 09. maja 1805. godine u Vajmaru.
Djetinjstvo i odrastanje proteklo mu je u relativnom siromaštvu. Studirao je pravo i medicinu. Radio je u Štutgartu kao vojni ljekar. Godine 1781. anonimno je objavio dramu „Razbojnici“ koja mu je donijela veliki uspjeh, ali i mnogo problema, uključujući jednomjesečnu zatvorsku kaznu.
Za života se često selio. Mijenjao je zanimanja, pored navedenog, bio je i bibliotekar, pisac za pozorište, profesor istorije i filozofije na Jeni, pisac za satirične časopise. Godine 1790. oženio se Šarlotom fon Lengefeld (Charlotte von Lengefeld), ali mu se već naredne godine zdravstveno stanje pogoršalo, pa je penzionisan.
Francusko državljanstvo dobio je 1792. godine. Zajedno sa Geteom (Johann Wolfgang von Goethe) je osnovao Vajmarski teatar. Plemićka titula mu je uručena 1802. godine. Njegova filozofska djela su i danas aktuelna. Doprinijeo je razvoju romantizma i klasicizma, pa shodno tome, danas se svrstava u sami vrh njemačke i evropske književnosti.
Lični život
Fridrih Šiler je rođen 1759. godine u relativno siromašnoj porodici. Njegov otac je bio oficir u vojsci. Kada je Fridrih Šiler napunio pet godina porodica se preselila u Lorh, gdje su živjeli dvije godine. Za vrijeme školovanja izražavao je sklonost prema književnosti. Na studije prava upisao se 1773. godine, a medicinu je počeo da studira 1775. godine.
Obavljao je poslove vojnog ljekara u Štutgartu. Godine 1781. objavio je dramu „Razbojnici“. Mlađa publika je bila oduševljena ovom dramom. Na samoj premijeri doživjela je veliki uspjeh. Iako je ovo djelo Šiler objavio anonimno, ipak se zbog njega suočio sa mnogim problemima. Najprije je uhapšen, potom je određen period proveo u zatvoru, a sve zbog revolucionarnih poruka koje ova drama nosi.
Po izlasku iz zatvora donio je odluku o napuštanju posla u Štutgartu, pa se preselio u Manhajm. Po ugovoru je od 1783. godine radio kao pisac za pozorište u Manhajmu, a radio je i kao bibliotekar. Često je mijenjao adrese stanovanja.
Godine 1788. se upoznao sa Geteom. Krajem iste godine radio je kao profesor filozofije i istorije u Jeni. Mnogo je proučavao istoriju, pa je zbog toga bio inspirisan da napiše mnoga istorijska djela. Izuzetno je cijenio i javno izražavao simpatije prema filozofu Vilhelmu fon Humboltu (Wilhelm von Humboldt).
Šiler se vjenčao sa Šarlotom fon Lengefeld, 1790. godine. Bio je krhkog zdravlja. Samo godinu dana od vjenčanja zdravstveno stanje mu se vidno pogoršavalo, pretpostavlja se od tuberkuloze. Zbog toga je te, 1971. godine penzionisan.
Od 1794. godine pisao je za satirične časopise, a sve na nagovor Getea. Zahvaljujući svojim učestalim člancima protiv tiranije 1792. godine je dobio francusko državljanstvo.
U Vajmar se vratio 1799. godine. Tamo je, zahvaljujući Geteovom uticaju, pisao za pozorište. Zajedno su osnovali Vajmarski teatar, koji je za kratko vrijeme postao popularan na pozornicama Njemačke, te je svakako imao veliki doprinos u razvoju dramskog književnog žanra, kome je bila potrebna određena vrsta preporoda.
Šiler je u Vajmaru ostao do kraja svog života. Umro je 1805. godine, u svojoj 46. godini života. Samo tri godine prije smrti uručena mu je plemićka titula. Od 1934. godine Univerzitet u Jeni nosi njegovo ime.
Književni rad
Šiler je pisao djela krcata retorikom, koja su u isto vrijeme i vrlo osjećajna. Doprinijeo je razvoju romantizma, kao i razvoju novih ideja na kraju 18. vijeka, a sve zahvaljujući svojim političkim, estetičkim i etičkim temama. Smatra se velikanom u periodu romantizma.
Mnoga njegova djela, a naročito filozofska, i danas nisu izgubila na popularnosti, prije svega zbog bogatstva dubokih misli. Smatraju se mnogo pristupačnijim u odnosu na Kantove (Immanuel Kant) teorije.
Kroz svoje pozorišne komade iznjedrio je nezaboravne junake. Volio je da predstavlja plemićke i muževne temperamente, dok su mu ženski likovi stavljeni u drugi plan ili potpuno zanemareni. U rodnu zemlju je donio duh klasicizma.
Bavio se i prevođenjem dijela na maternji jezik. Tako je, između ostalih, preveo dramu „Fedra“ Žana Rasina (Jean Racine), nekoliko drama Euripida (Euripid). Služio se dramskim metodama po ugledu na klasične grčke tragedije.
Proučavao je naučna djela kako bi poboljšao svoje pisanje. Naročito je proučavao filozofiju i istoriju, nauke koje su mu otvorile put prema novim saznanjima, koja je iskoristio prilikom pisanja sopstvenih pjesama i tragedija. Vrhunac svog umjetničkog stvaralaštva postigao je dramama „Valenštajn“ i „Vilhelm Tel“.
Tragao je za ljepotom i istinom na osnovu svojih književno-filozofskih dijela. Po njegovom tumačenju istina je osnova ljepote, a ljepota je put ka istini. Iz analize njegovih najvažnijih teorijskih spisa uviđa se njegovo bavljenje problematikom lijepog u književnosti. Osnovna crta njegove poezije i filozofije bilo je skladno jedinstvo etičkog i estetičkog.
U njegovim djelima prevladavaju mišljenje, kao i upotreba retorike u velikoj mjeri. Veliki uticaj na Šilera izvršili su Gete i Kant, sa kojima se upoređivao kao umjetnik i filozof. Sa Geteom je bio veliki prijatelj. Zajedno su sarađivali na vrlo važnim prepiskama o filozofiji i umjetnosti.
Pisao je izuzetno osjećajna djela, puna retorike. Neka od njih su: „Veče“, „Oda radosti“, „Osvajač“, „Elegija o smrti mladića“, „Grčki bogovi“, „Umjetnici“ i druga.
Šilerovo djelo „Razbojnici“ je jedna od njegovih najpoznatijih drama. Dijeli se na pet činova, koja je pisana na novijim osnovama iz književnosti. U njenoj pozadini je biblijska priča. U kasnijoj fabuli bori se protiv nepravde na patetičan način, veličajući pobunu. Gledaoci su pokazivali veliko oduševljenje nakon njenog premijernog izvođenja 1782. godine.
Veliki je njegov doprinos u razvoju romantizma i klasicizma u književnosti, pa se zbog toga svrstava u red najznačajnijih pisaca njemačke i evropske književnosti. Mnogi velikani bili su poštovaoci djela Fridriha Šilera, kao što su na primjer: Betoven (Ludwig van Beethoven), Đuzepe Verdi (Giuseppe Verdi), Tomas Man (Thomas Mann), Dostojevski (Fjodor Mihajlovič Dostojevski) i mnogi drugi.
Citati i izreke
„Bilo da su lanci od čelika ili svile – oni su i dalje lanci“.
„Svojina svih je ono što misliš. Tvoje je samo ono što osjećaš“.
„Svaka je vrlina bez mrlje – sve dok se ne stavi na probu“.
„Bez žene bi početak našeg života bio bez pomoći, sredina života bez zadovoljstva i kraj bez utjehe“.
„Najlepši snovi o slobodi sanjaju se u tamnici“.
„Kada bi svaki čovjek volio sve ljude, tada bi svaki pojedinačno posjedovao svijet“.
„Blago tebi ako ti razum uvijek u srcu prebiva“.
„Egoizam je najveća bijeda jednog stvorenja“.
„Praštanje je ponovo nalaženje otuđene svojine“.
Bibliografija
Poezija:
- „Veče“ (1776. godine)
- „Osvajač“ (1777. godine)
- „Elegija o smrti mladića“ (1780. godine)
- „Oda radosti“ (1786. godine)
- „Grčki bogovi“ (1789. godine)
- „Umjetnici“ (1789. godine)
- „Ibikovi ždrali“ (1797. godine)
- „Riječi iluzije“ (1799. godine)
- „Kasandra“ (1802. godine)
Pozorište:
- „Razbojnici“ (Die Räuber, 1781. godine)
- „Fijeskova zavjera u Đenovi“ (Die Verschwörung des Fiesco zu Genua, 1782. godine)
- „Spletka i ljubav“ (Kabale und Liebe, 1783. godine)
- „Oda radosti“ (Ode an die Freude, 1785. godine)
- „Don Karlos“ (1787. godine)
- „Djevica Orleanska“ (1801. godine)
- „Vilhelm Tel“ (Wilhelm Tell, 1804. godine)
- „Njemački prevod Makbeta od Vilijama Šekspira“ (1800. godine)
- „Almanah Muza“ (Musenalmanach, 1797. godine)
- „Valenštajn“ (1799. godine)
- „Marija Stjuart“ (1800. godine)
- „Vjerenici iz Mesine“ (1803. godine)
Eseji:
- „O estetičkom vaspitanju čovjeka (Über die ästhetische Erziehung des Menschen, 1795. godine)
- „Epigrami Ksenije“ (zajedno sa Geteom, 1797. godine)
- „O odnosu životinjske prirode čovjeka sa njegovim razumom“ (1777. godine)
- „O ljupkosti i dostojanstvu“ (1793. godine)
- „O naivnom i sentimentalnom pjesništvu“ (1796. godine)
Istorijska djela:
- „Istorija otpadništva ujedinjene Nizozemske“ (Geschichte des Abfalls der Vereinigten Niederlande von der spanischen Regierung, 1788. godine)
- „Istorija Tridesetogodišnjeg rata“ (Geschichte des dreißigjährigen Krieges, 1790. godine)
Pisma:
- Pisma Kerneru, Vilhelm fon Humboltu, Geteu, itd.
