Milorad Petrović

Biografija

Milorad M. Petrović Seljančica je bio srpski pjesnik i učitelj. Rođen je u Velikoj Ivanči, Kneževina Srbija 26. jula 1875. godine, a umro je u Beogradu, Kraljevina SHS 17. aprila 1921. godine.

Najpoznatije pjesme Milorada Petrovića Seljančice su : „Igrale se delije“, „Jesen stiže, dunjo moja“, „Moj dilbere, rođo moja“, „Ne luduj, Lelo“, „Po gradini mesečina“, „Zarudela šljiva ranka“, „Moj jablane“ i mnoge druge koje su u sastavu njegove zbirke pjesama „Seljančice“.

Biografija

Milorad Petrović je rođen u selu Velika Ivanča 1875. godine. U rodnom selu je završio osnovnu školu. U Beogradu je pohađao gimnaziju, a u Aleksincu je diplomirao na Učiteljskoj školi. U mladosti je najčešće oblačio šumadijsku narodnu nošnju, a ispod košulje je nosio amajliju (grumenčić zemlje sa njiva rodnog sela zamotan u platno).

Školske 1896./1897. godine je u Aleksincu upoznao Ružu Knežević, takođe učiteljicu. Njen otac je bio narodni poslanik, Kole Knežević, koji je strijeljan tokom Timočke bune. Ruža Knežević je, u tom periodu, postala njegova supruga.

U rodnoj Šumadiji je svojoj supruzi posvetio prve pjesme. Kada je sabrao svoje prve stihove, tada je bilo ukupno 34 napisanih pjesama, objavio ih je pod naslovom „Seljančice“, sve sa posvetom „Mojoj Ruži“. Štampane su u Beogradu 1902. godine. Zbirka je dobro prihvaćena od strane kritike i čitalačke publike, što je pjesniku bio veliki podsticaj za dalje pisanje.

Zbog toga je naredne godine objavio zbirku „Seljančice“ u okviru drugog, proširenog izdanja, koje broji 70 pjesama. Primjerak svog prvog izdanja „Seljančice“ pjesnik je poslao u „Letopis Matice Srpske“ u Novi Sad. Recenziju je napisao njihov ondašnji sekretar i glavni urednik, dr Milan Savić.

Dio recenzije dr Milana Savića: „Pjesniku je selo sve i sva, on neće i ne može van njega, jer u seoskoj sredini osjeća svu sreću, sve blaženstvo svoje. Ko zna, da li bi mu pjesme tako mirisale, da je otišao van svoje sfere. Na svježe poljsko cvijeće ili na svježu, pokošenu travu zacijelo ne bi. Možda bi se, da je selo napustio i otišao u varoš, u pjesme uvukao i smrad varoške kloake, bolesti i frivolnosti. I idila je lijepa, lijepa kao jutro na selu sa balzam – mirisom s planine ili s livade“.

Zbirka pjesama „Seljančice“ postala je velika muzička inspiracija brojnih kompozitora. Od 1899. godine je bio zaposlen kao učitelj u Velikom Krčmaru, blizu Kragujevca. Zatim je radio u Raniloviću i Stojniku, a učitelj i upravitelj škole je bio u Selu Mladenovcu u periodu od 1905. do 1907. godine.

Glavna preokupacija pjesama Milorada Petrovića je ljubav na selu, odnosno osnovni motiv u njegovim pjesmama jeste jednostavna ljubav. Nadahnuće je pjesnik pronašao u narodnoj lirskoj poeziji. Pjesme zrače prostodušnošću, spontanošću i vedrinom. Refreni su karakteristični za narodnu poeziju: „Sitna kiša sitno pada“, „Ne varaj jarana“, „Moj dilbere“ i tako dalje. Stihovi su muzikalni, a ritam je živ.

U vrijeme dok je upravljao školom su nastale pjesme: „Nevero, rane, nevero“, „Hej, ne rosi!“, „Oj devojko“, „Navire noć“, „Mišar“, „Stani zoro“, „Pod jablanom“, „U jesen“, „Na đerđevu“, „Volim“. Učiteljsku karijeru je kasnije nastavio u Žarkovu i Beogradu.  Za pozorište je napisao sljedeća djela: „Mladost“ (1904. godine), „Čučuk-Stana“ (1907. godine), „Komadić švajcarskog sira“ djelo napisano po pripovijetki Đure Jakšića i „Sirotan“.

Pisao je i objavljivao pjesme, komade s pjevanjem, nekoliko književnih kritika i osvrta te stručne radove. Prevodio je djela stranih autora sa sedam jezika. Napisao je više od trista pjesama, a najistaknutija je njegova zbirka pjesama „Seljančice“ po kojoj je dobio nadimak. Značajan opus pjesama za djecu je objavio u listu „Srpsko đače“ čiji je bio urednik.

Neki od njegovih prijatelja su bili Janko Veselinović, Stevan Sremac, Radoje Domanović, Milorad Mitrović, Borislav Stanković, Vladimir Stanimirović, Vladimir Petković Dis. Živio je boemskim načinom života.

Bio je učesnik u Prvom i Drugom balkanskom ratu u Kumanovu i Jedrene, kao i Prvom svjetskom ratu u Suvoboru. Obolio je od tifusa u vrijeme povlačenja srpske vojske, 1915. godine. U progonstvu preko Morave provodio je vrijeme daleko od supruge i njihove djece. Bio je saradnik u „Beogradskim novinama“. Ako se izuzmu posljednje godine njegovog života ovaj pjesnik je cijeli svoj život živio na selu.

Posljednji period svog života proveo je bolestan od tuberkuloze u siromaštvu. Početkom aprila 1921. godine je u „Narodnoj prosveti“ napisao: „Zaboravljen od sviju i svakoga, teško bolestan i bez ikakve njege i udobnosti traje svoje posljednje dane Milorad M. Petrović, bogodani pjesnik Seljančica, jedan od najznamenitijih pjesnika u Srpstvu“.

Po riječima njegove supruge već 03. marta je predosjetio tačan dan svoje smrti. Umro je u siromaštvu, napušten od svih, u Mihailovcu kod Beograda, prije svog 46. rođendana. Sahranjen je Topčidarskom groblju o trošku države.

Na njegovom grobu nije izgrađen spomenik. Bista Milorada Petrovića se nalazi u Gradskom parku u Mladenovcu. U čast rođenja pjesnika Milorada Petrovića se održava manifestacija „Igrale se delije“ u Velikoj Ivanči.

Njegove pjesme su postale sastavni dio narodnog života, redovno se izvode na raznim manifestacijama. Skoro svi značajni srpski kompozitori su muzički obrađivali njegove pjesme, vrlo često za hor. Neki od tih kompozitora su: Isidor Bajić, Stanislav Binički, Josip Bersa, Jakov Gotovac, Antun Doronić, Bladimir Đorđević, Davorin Janko, Božidar Joksimović, Dragutin Jelačić, Petar Konjović, Petar Krstić, Josif Marinković, Kosta Manojlović, Miloje Milojević, Stevan Stojanović Mokranjac, Ivan Matetić Ronjgov.

Najpopularnije su pjesme: „Jesen stiže dunjo moja“, „Čini, ne čini“ i „Igrale se delije“. Pjesma „Igrale se delije“ se nalazi u „Antologiji srpskih svečanih pesama“. Muziku za pjesmu „Igrale se delije“ je 1919. godine komponovao Božidar Joksimović.

Pjesma pjeva o željama srpskih ratnika koji su tokom Balkanskog rata pošli na Jedrene, okupirali ga, a onda otišli svojim kućama. Starim ratnicima je bilo žao što nisu iskoristili priliku da krenu prema Istambulu i da se na taj način osvete za viševijekovno ropstvo od strane Turaka.

Milorad Petrović je pisao pjevljive pjesme. S tim u vezi, 1904. godine je u „Srpskoj književnosti“ objavljen članak u kome je pisalo: „Pjesnik iz Velike Ivanče, Mladenovac — pjeva svježe, melodične pjesme, veoma uspjele odjeke lirskih narodnih pjesama“. Zbog toga je privlačio brojne kompozitore. Čak i oni koji za njega nisu čuli, čuli su za njegove pjesme.

U „Našem Selu“ je 1929. godine objavljen članak Jovana Dučića gdje je, između ostalog, pisalo: „Srbiji je država seljačka, dinastija seljačka, vojska seljačka, a seljačka literatura pod imenom narodnih pjesama i narodnih pripovijedaka dala je nama pjesnicima sve obrasce figura i metafora, savršen metar i ritam stiha, često čak i bezazlene ali lijepe rime“.

Najpoznatija djela

Zbirke pjesama:

• „Seljančice“ (1902. godine)
• „Seljančice“ (1903. godine)

Pozorišni komadi:

• „Mladost“ (1904. godine)
• „Čučuk-Stana“ (1907. godine),
• „Komadić švajcarskog sira“
• „Sirotan“