Toma Akvinski

Kratke informacije

Ime i prezimeToma Akvinski
Datum rođenja1225.
Mesto rođenjaRoccasecca
Datum smrti9. marta 1274.
Mesto smrtiRim
DržavaPapska država
ZanimanjeFratar, filozof, teolog

Biografija

Toma Akvinski bio je italijanski filozof i teolog koga je katolička crkva kanonizovala za sveca,učitelja Crkve, doktora Angelicusa, doktora Universalisa, „Princa filozofije“ („Princeps philosophorum“), osnivača tomizma i člana dominikanskog reda. Rođen je oko 1225. godine u zamaku Roccasecca, blizu Akvina, a umro je 9. marta 1274. u manastiru Fossanuova, blizu Rima.

Njegova dva najznačajnija dela su „Protiv zabluda nevernika“ („Summa contra Gentiles“) i „Teološka suma“ („Summa Theologiae“), koja su prepoznata kao vrhunsko dostignuće srednjovekovne sistematske teologije.Kao teolog Akvinski polazi od dve osnovne hrišćanske dogme, odnosno greha predaka i večne patnje.

Ovaj italijanski filozof i teolog, 1879. godine je prepoznat kao najmerodavniji katolički religiozni filozof koji je hrišćansku doktrinu, posebno ideje Svetog Avgustina, povezao sa Aristotelovom filozofijom. Formulirao je pet dokaza o postojanju Boga.

Prepoznajući relativnu nezavisnost prirodnog bića i ljudskog razuma, on je tvrdio da se priroda završava u blagodati, a razum u veri, filozofskom znanju i prirodnoj teologiji zasnovanoj na analogiji postojanja – u natprirodnom otkrivenju.

Detinjstvo, odrastanje i obrazovanje

Toma Akvinski je rođen oko 1225. godine u zamku Roccasecca blizu Akvina i bio je sedmi sin grofa Landolphea Akvinskog. Tomasova majka Teodor poticala je iz bogate napuljske porodice. Njegov otac je sanjao da će na kraju postati opat benediktinskog samostana Montecassino, smeštenog nedaleko od zamka njihovih predaka.

U dobi od pet godina, Toma je poslan u benediktinski samostan, gde je boravio devet godina. U periodu od 1239-1243 studirao je na Univerzitetu u Napulju. Tamo se zbližio sa dominikancima i odlučio da se pridruži dominikanskom redu. Međutim, porodica se usprotivila njegovoj odluci, a njegova braća su Tomu zatvorili na dve godine u tvrđavu San Đovani.

Stekavši slobodu 1245. godine, polaže monaške zavete dominikanskog reda i odlazi na Univerzitet u Parizu. Tamo je Akvinski postao učenik Albertusa Magnusa.

U periodu od 1248. do 1250. Toma je studirao na Univerzitetu u Kelnu, gde se preselio nakon svog učitelja. 1252. godine vratio se u dominikanski samostan Svetog Jakova u Parizu, a četiri godine kasnije postavljen je na jedno od dodeljenih dominikanskih nastavničkih mesta na teološkom univerzitetu u Parizu.

Tu piše svoja prva dela „O suštini i postojanju“, „O principima prirode“, „Komentar na Maksime“.

Godine 1259. papa Urban IV pozvao ga je u Rim. Deset godina predaje teologiju u Italiji – u Anagniju i Rimu, istovremeno piše filozofska i teološka dela. Većinu tog vremena proveo je kao bogoslovski savetnik i „čitalac“ papske kurije.

1269. vratio se u Pariz, gde je vodio borbu za „čišćenje“ Aristotela od arapskih tumača i protiv naučnika Seagera iz Brabanta. Traktat „O jedinstvu intelekta protiv averoista“ (lat. De unitate intellectus contra Averroistas), napisan u oštroj polemičkoj formi, datira iz 1272. godine. Iste godine pozvan je u Italiju da u Napulju osnuje novu školu za dominikance. Malaise ga je primorao da prekine nastavu i pisanje do kraja 1273. godine.

Početkom 1274. godine Toma Akvinski umro je u manastiru Fossanova na putu do crkvene katedrale u Lionu.

Istorijsko i filozofsko poreklo

Najveći uticaj na Tominu filozofiju imao je Aristotel, kojeg je u velikoj meri kreativno preispitao. Primetan je i uticaj neoplatonista, grčkih i arapskih komentatora Aristotela, Cicerona, Pseudo-Dionisija Areopagita, Avgustina, Boetija, Anselma Kenterberijskog, Jovana Damascena, Avicene, Averroesa, Gebirola i Maimonida i mnogih drugih mislilaca.

Teologija i filozofija

Koraci istine

Akvinski je razlikovao oblasti filozofije i teologije. Prvo je predmet „istine razuma“, a drugo „istine otkrivenja“. Filozofija je u službi teologije i podjednako joj je inferiorna po značaju kao što je ograničeni ljudski um inferiorniji od božanske mudrosti. Teologija je sveto učenje i nauka, zasnovana na znanju koje Bog poseduje i onima koji su nagrađeni blaženstvom. Pristupanje božanskom znanju postiže se otkrivenjem.

Teologija može nešto pozajmiti iz filozofskih disciplina, ali ne zato što oseća potrebu za tim, već samo radi veće jasnoće stavova koje je zatupa.

Aristotel je razlikovao četiri uzastopne faze istine: iskustvo (empeiria), umetnost (techne), znanje (episteme) i mudrost (sophia).

Kod Tome Akvinskog, mudrost postaje nezavisna od drugih stepena, najvišeg znanja o Bogu. Zasnovan je na božanskim otkrovenjima.Akvinski je identifikovao tri hijerarhijski podređene vrste mudrosti, od kojih je svaka obdarena sopstvenom „svetlošću istine“ kao mudrost milosti, teološka mudrost, odnosno, mudrost vere koja koristi razum, temetafizička mudrost, odnosno, mudrost razuma, shvatanje suštine bića.

Neke istine Otkrivenja su dostupne ljudskom umu za razumevanje kao na primer, da Bog postoji, da je Bog jedan. Drugi je nemoguće razumeti kao na primer, BožanskoTrojstvo, vaskrsenje u telu.

Na osnovu ovoga, Toma Akvinski oseća potrebu da pravi razliku između natprirodne teologije, zasnovane na istinama Otkrivenja, koje čovek nije u stanju da razume sam, i racionalne teologije, zasnovane na „prirodnom svetlu razuma“, odnosno, spoznavanju istine snagom ljudskog intelekta.

Toma Akvinski izneo je princip da se istina nauke i istina vere ne mogu da protivureče jedna drugoj i da među njima vlada sklad. Mudrost je težnja ka razumevanju Boga, dok je nauka sredstvo za to.

O biću

Suština bića, kao i savršenstvo savršenstava, prebiva u svakom „biću“ kao njegova najdublja dubina, kao njegova istinska stvarnost.

Za svaku stvar je postojanje neuporedivo važnije od njene suštine. Jedna stvar ne postoji zbog svoje suštine, jer suština ni na koji način ne podrazumeva postojanje, već zbog učešća u činu stvaranja, odnosno volje Božije.

Svet je skup supstanci koje zavise od Boga za svoje postojanje. Samo u Bogu su suština i postojanje nerazdvojni i identični.

Toma Akvinski razlikovao je dve vrste postojanja, postojanje je samobitno ili bezuslovno i ostojanje je slučajno ili zavisno.

Samo je Bog istinito, istinsko biće. Sve ostalo što postoji na svetu nema istinsko biće, pa čak ni anđeli koji stoje na najvišem nivou u hijerarhiji svih kreacija. Što su više „kreacije“ na nivoima hijerarhije, to imaju više autonomije i nezavisnosti.

Bog ne stvara esencije da bi kasnije mogao da postoji, već postojeći subjekti, kao temelji, koji postoje u skladu sa njihovom individualnom prirodom, odnosno suštinom.

O materiji i formi

Suština svega telesnog leži u jedinstvu oblika i materije. Toma Akvinski, poput Aristotela, posmatrao je materiju kao pasivnu podlogu, osnovu individuacije. I samo zbog forme, stvar je određene vrste.

Akvinski je, s jedne strane, razlikovao supstancijalne (kroz njega se supstanca kao takva potvrđuje u svom biću) i slučajne forme. Sa druge strane su dva oblika i to materijalni i postojni. Materijalni oblik ima svoje biće samo u materiji i postojani oblik ima svoje biće i aktivan je bez ikakve materije.

Sva duhovna bića su složeni postojani oblici. Čisto duhovni su anđeli koji imaju suštinu i postojanje. U čoveku postoji dvostruka složenost. U njemu se razlikuju ne samo suština i postojanje, već i materija i forma.

Toma Akvinski smatrao je princip individuacije da oblik nije jedini razlog za stvar, inače se svi pojedinci iste vrste ne bi mogli razlikovati. Dakle, zaključak je napravljen da u duhovnim bićima se oblici individualizuju kroz sebe jer je svaki od njih zasebna vrsta, dok se kod telesnih bića individualizacija ne dešava kroz njihovu suštinu, već kroz sopstvenu materijalnost, kvantitativno ograničenu u posebnom pojedincu.

Dakle, „stvar“ poprima određeni oblik, odražavajući duhovnu jedinstvenost u ograničenoj materijalnosti.Savršenstvo oblika viđeno je kao najveća sličnost samom Bogu.

O čoveku i njegovoj duši

Individualnost osobe je lično jedinstvo duše i tela.Duša je životvorna sila ljudskog tela,nematerijalna je i samo postoji. Ona je supstanca koja svoju punoću stiče samo u jedinstvu sa telom, zahvaljujući svojoj telesnosti dobija na značaju, postajući ličnost. U jedinstvu duše i tela rađaju se misli, osećanja i postavljanje ciljeva. Duša čovekova je besmrtna.

Toma Akvinski verovao je da snaga razumevanja duše, to jeste, stepen njenog bogopoznanja, određuje lepotu ljudskog tela.

Krajnji cilj čovekovog života je postizanje blaženstva stečenog u razmišljanju o Bogu i zagrobnom životu.

Prema svom položaju, čovek je posredno biće između stvorenja, odnosno životinja, i anđela. Među telesnim stvorenjima on je vrhovno biće, odlikuju ga inteligencija, duh i slobodna volja. Na osnovu poslednjeg, osoba je odgovorna za svoje postupke. A koren njegove slobode je razum.

Čovek se razlikuje od životinjskog sveta po posedovanju sposobnosti spoznaje i na osnovu toga, sposoban je da donese slobodan, svestan izbor.

Etika

Budući da je Bog primarni uzrok svih stvari, istovremeno je i konačni cilj njihovih težnji. Krajnji cilj moralno dobrih ljudskih postupaka je postizanje blaženstva, koje se sastoji u sozercanju Boga, što je nemoguće, prema Tomi, u stvarnom životu, dok svi ostali ciljevi se vrednuju u zavisnosti od njihovog urednog usredsređivanja na krajnji cilj, odstupanje od kojeg je zlo ukorenjeno u nedostatku postojanje a ne biti neki nezavisni entitet.

Toma je istovremeno odao počast aktivnostima usmerenim na postizanje zemaljskih, konačnih oblika blaženstva. Iznutra, počeci ispravnih moralnih dela su vrline, izvana zakoni i blagodat. Toma analizira vrline, odnosno veštine koje omogućavaju ljudima da održivo koriste svoje sposobnosti za dobro i poroke koji im se suprotstavljaju.

Međutim, sledeći aristotelovsku tradiciju, on veruje da su za postizanje večne sreće, pored vrlina, potrebni i darovi, blagoslovi i plodovi Svetog Duha.Tomin moralni život ne razmišlja izvan prisustva teoloških vrlina – vere, nade i ljubavi Posle teološke, postoje četiri „kardinalne“, odnosno, temeljne vrline – razboritost i pravda, hrabrost i umerenost, sa kojima se povezuju i ostale vrline.

Socijalna misao

U potpunosti je valorizovao grčku filozofiju, a posebno Aristotelovu logiku, Platonovu i Plotinovu teoriju opšteg dobra i nepokretnog pokretača. To je Akvinski prilagodio hrišćanskom učenju.

Stavovi Tome Akvinskog posmatraju se kao oni koji su dali poseban doprinos profilisanju hrišćanskih dogmi koje je stvorio u 13. veku. Njegovo učenje je postalo zvanično učenje Katoličke crkve 1870. godine, u eri zrelog feudalizma.

Okosnica učenja Katoličke crkve

Čovek je glavni autor njegovih dela, to je okosnica Aristetolove tvrdnje koju zastupa Toma Akvinski. Upravo je njegova sinteza Aristotelovog i hrišćanskog učenja postala glavna okosnica filozofije Katoličke crkve.

U skladu sa tim, Toma je napisao veći broj filozofskih i teoloških dela. Najpoznatije je delo „Teološka suma“.

Delo je prevedeno na sve svetske jezike i do danas zauzima jedinstveni položaj u teološkoj literaturi. Toma je takođe bio mistik. Jako je poštovao Presveti Sakrament te o njemu pevao o njoj najlepše himne, poput: „Hvalite Spasiteljev sion“, „Ponizno ti se klanjam, tajni Bože naš“, „Usta moja uzdižite preslavnom telu glas!“

Počasti

Papa Jovan XXII proglasio je Tomu Akvinskog svecem u Avinjonu18. jula 1323. godine.

Papa Pije V proglasio je Tomu naučiteljem crkve (Doctor ecclesiae)15. aprila 1567. godine.4. avgusta 1880. godine papa Lav XIII proglasio je Tomu nebeskim zaštitnikom filozofskih i teoloških nauka.13. septembra 1980. godine papa Jovan Pavle II proglašava Tomu naučiteljem čovečnosti (Doctor Humanitatis).

Bibliografija

  • „Protiv zabluda nevernika“ („Summa contra Gentiles“)
  • „Teološka suma“ („Summa Theologiae“)