Pablo Pikaso

Kratke informacije

Ime i prezimePablo Pikaso
Datum rođenja25. oktobar 1881.
Mesto rođenjaMalaga
Datum smrti8. april 1973.
Mesto smrtiMužin (Francuska)
DržavaŠpanija
ZanimanjeSlikar, vajar, grafičar

Biografija

Pablo Pikaso (Pablo Picasso)  je španski slikar, vajar, grafičar, keramičar i pozorišni dizajner koji se smatra jednim od najvećih i najuticajnijih umetnika XX veka. Rođen je u Malagi, 25. oktobar 1881. u Španiji, a umro je u Mužinu u Francsukoj, 8. april 1973.

Njegovo puno ime je Pablo Diego José Francisco de Paula Juan Nepomucéno Maria de los Remedios Crispin Crispriano Santisima Trinidad Ruiz Blasco, a svoje slike je potpisivao sa Pikaso, majčinim devojačkim prezimenom.

Zajedno sa Žorž Brakom (Georges Brakue) bio je predvodnik kubizma.

Skoro 80 ​​od svojih 91 godinu, Pikaso se bavio umetničkom produkcijom za koju je  verovao da će ga održati živog, što je vreme i potvrdilo.

Dete genije

Ponekad je bilo teško odlučiti i razlučiti da li je Pikasova umetnost bila život ili je njegov život bila prava umetnost. Sve počinje u anduluzijskom gradu Malagi u jedanaest sati 25. oktobra 1881. godine, kada se čuo plač deteta u kući profesora crtanja Hosea Ruiza i njegove majke Marije Pikaso Lopez.

Porodična legenda kaže da se Pikaso rodio kao jako slabašno dete i jedva je disao, dok mu ujak nije dunuo u lice dim cigarete. Pablo je nakon toga, namrštenog lica ispustio gromoglasni plač. Tako je mladi Pikaso nastao u gustom oblaku duvanskog dima kako je sam znao prepričavati.

Mladi Pikaso imao je prodoran i oštar pogled kojeg su svi bojali u njegovoj blizini, pričala je njegova majka. „Pikaso je bio neobično lep“, govorila je ona. Njegov izgled bio je đavolski i anđeoski u jednom. Neki su znali da se u njega zagledaju kao opčinjeni.

Pikasova porodica bila je iz srednje klase. Njegov otac je bio slikar koji se specijalizovao za naturalističke prikaze ptica i druge igre. Za veći deo svog života Ruiz je bio profesor umetnosti u zanatskoj školi i kustos lokalnog muzeja. Ruizovi preci su bili mlađi aristokrati.

Pikaso je pokazao strast i veštinu za crtanje od ranih godine. Prema rečima njegove majke, Pikasove prve reči bile su „piz, piz“, skraćenica za špansku reč za „olovku“.  Do sedme godine, Pikaso je od svog oca dobio formalno umetničko obrazovanje u crtanju i slikanju sa uljem.  Ruiz je bio tradicionalni akademski umetnik i instruktor, koji je verovao da je pravilna obuka zahtevala disciplinsko kopiranje majstora, i crtanje ljudskog tela od gipsanih i živih modela.  Njegov sin je bio preokupiran umetnošću na štetu Ruizovog rada.

Kao desetogodišnjak je sjajno crtao i činio svoje roditelje jako ponosne. Sve je doslovno hvatao u letu, osim teorije, ona ga nije zanimala.

Porodica se preselila u La Korunju  1891. godine, gde je njegov otac postao profesor na Fakultetu likovnih umetnosti. Ostali su skoro četiri godine tamo.

Jednom prilikom, otac je našao Pikasa da slika na njegovom nedovršenom platnu skicu goluba. Posmatrajući preciznost i tehniku svog sina, Ruiz je smatrao da ga je trinaestogodišnji Pikaso prevazišao i obećao da će da se odrekne slikanja, iako mu se slike pojavljuju iz kasnijih godina.

1895. godine, Pikaso je bio traumatizovan kada je njegova sedmogodišnja sestra Kočita (Conchita) umrla. Nakon smrti, porodica se preselila u Barselonu, gde je Ruiz preuzeo poziciju na Školi lepih umetnosti.

Njegov otac Ruiz je ubedio profesore na akademiji da dopuste njegovom sinu da polaže prijemni ispit za napredni razred.

Ovaj proces je često trajao oko mesec dana, a Pikaso je uspeo da  završi prijemni za nedelju dana, imao je samo 13 godina.

Kao student, Pikaso nije imao disciplinu, ali je stvorio prijateljstva koja su uticala na njega u kasnijem životu. Njegov otac mu je iznajmio malu sobu za slikanje blizu kuće kako bi mogao raditi sam, ali ga je dolazio proveravati više puta dnevno, kritikujući njegove crteže, te su često vodili duge rasprave.

Pikasov otac i ujak su odlučili da pošalju mladog umetnika u Madridsku kraljevsku akademiju umetnosti San Fernando  (Madrid Real Academia de Bellas Artes de San Fernando), najistaknutiju umetničku školu u zemlji.

Krajem 1897. godine, sa 16 godina, Pikaso je prvi put otišao samostalno da se školuje i primljen je na čuvenu akademiju. Pošto nije voleo formalno obrazovanje , počeo je profesore da naziva „tupanima“ prestao je da pohađa nastavu ubrzo nakon upisa.

Madrid je imao mnoge druge atrakcije te je sve češće akademske slušaoce  Pikaso zamenjivao kafeima i bordelima, gde je proučavao privatni život.

U Muzeju Prado pronašao je slike Dijega Velaskueza, Franciska Goje i Franciska Zurbarana. Retka predavanja na koja se udostojio da ode na akademiji uglavnom su izazivala šok, jer je postavljao jako puno pitanja. To je posebno  nerviralo profesore na akademiji da su ga na kraju i izbacili.

Pikaso se u Barselonu vraća potpuno oslabljen i skrhan, ali oslobođen o pravila akademskog režima.

Njegov otac pokušao je da mu pomogne i da proba da sina  vrati na akademski put, tako što mu je organizovao izložbu  njegovih ranih radova, naslikanih u to vreme. Međutim, 1899. godine njegov otac se miri sa činjenicom da će Pikaso imati drugačiji umetnički put od njegovog.

Pablo se odriče njegovog prezimena jer ga smatra suviše običnim te uzima devojačko prezime svoje majke koje i kao sam on kaže,  zvuči naprosto sjajno.

Sa dvadeset godina ,1900. mladi umetnik pravi svoju prvu samostalnu izložbu u kafe-u „Četiri mačora“ kojom osvaja publiku. Ohrabren takvim uspehom kreće da osvoji  Pariz.

Karijera

Pikaso je prvi put posetio Pariz i umetničku prestonicu Evrope, 1900. godine. Tamo je upoznao svog prvog pariskog prijatelja, novinara i pesnika Maks Žakob (Maks Jacob) koji je pomogao Pikasu da uči jezik i dao mu je svoju literaturu. Ubrzo su delili stan, Maks je spavao noću dok je Pikaso spavao tokom dana a radio je noću. Njih dvojica postali su verni prijatelji tokom celoga života.

Mladi Pikaso ponekad bi obilazio Luvr kako bi proučavao radove starih majstora,  maštao je da se sastane sa Tuluz Lotrenkom, ali ih sudbina nije spojila. Ovo su bila vremena siromaštva, hladnoće i očaja. Veliki dio njegovih radova je spaljen kako bi malena prostorija bila topla, jer se njegove slike nisu prodavale.

Tokom prvih pet meseci 1901. godine, Pikaso je živeo i u Madridu, gde je on i njegov anarhistički prijatelj Francisko de Soler (Francisco de Asis Soler) osnovali časopis pod imenom „Mlada umetnost“ (Arte Joven), koji je objavio pet izdanja.  Soler je pisao članke a Pikaso je ilustrirao časopis, uglavnom je crtao mračne karikature koje simbolizuju stanje siromašnih.

Prvo izdanje objavljeno je 31. marta 1901. godine, od kada je umetnik počeo da potpisuje njegov rad sa samo  Pikaso. (-pre nego što je potpisivao sa Pablo Ruiz Picasso)

Plavi period (1901. – 1904.)

Pikasov plavi period, odlikovan  je monohromskim slikama u nijansama plave i plavo-zelene, samo povremeno zagrejane drugim bojama. Mnoge slike majke s decom potiču iz Plavog perioda, tokom kojeg je Pikaso podelio svoje vreme između Barselone i Pariza. U njegovoj strogoj upotrebi boje i ponekad zadivljujuće materije  motivi su bili često tužne prostitutke, prosjaci i pijanci.

U tom periodu je bio pod jakim uticajem proputovanja kroz Španiju, te samoubistva njegovog prijatelja Karlosa Kasagemasa (Carlos Casagemas).

Počevši od jeseni 1901. slikao je nekoliko posthumnih portreta Kasagemasa, koji su kulminirali u mračnom alegorijskom slikarstvu La Vie (1903), a sada se nalazi u Muzeju umetnosti u Klivlendu.

Period roze (1904. – 1906.)

Period roze boje karakterišu svetliji ton i stil koji koristi narandžaste i ruze boje, a sadrži brojne cirkuske ljude, akrobate i harlekine koji su poznati u Francuskoj. Harlekin, humoristički je lik koji je obično obučen u kariranu odeću, postao je lični simbol za Pikasa.

Pikaso se sreo sa Fernandom Olivije koja je postala njegova ljubavnica, u Parizu 1904. godine. Od sledeće godine žive zajedno i on ju naziva svojom muzom , te slika sa trostruko većom energijom nego pre.

Fernanda se pojavljuje u mnogim njegovim slikama rozog perioda, od kojih su mnogi pod uticajem njegovog toplog odnosa, pa je i na njima opojno i optimistično raspoloženje.

Godine 1905. Pikaso se upoznaje sa bogatim Amerikancima koji žive u Parizu, Leom i Geratrudom Stajn (Leo Stein, Gertrude Stein), koji su izvanredni poštovaoci slikarstva i pokrovitelji mnogih slikara, Pikasovih savremnika.

Njihov stariji brat Majkl Stajn (Michael Stein) i njegova supruga Sara postali su i kolekcionari Pikasovog rada.

Pikaso je naslikao portrete Geratrudu Stajn i njenog nećaka Alana Stajna. Geratruda Stajn je postala glavni pokrovitelj Pikasa, koji je svoje crteže i slike i izlagao u svom neformalnom salonu u svojoj kući u Parizu.

Njen, 1906. godine, izložio je u Metropoliten muzeju ( Metropolitan Museum of Art),u  Njujorku. Kada je neko komentarisao da Stajn ne liči na samu sebe, Pikaso je dobacio: „ličiti će“.

Na jednom od svojih okupljanja 1905. upoznao je Anrija Matisa (Henri Matisse , 1869-1954.), koji mu je postao životni prijatelj i rival.

Stajnovi su Pikasa predstavili Klaribel Kon (Claribel Cone) i njenoj sestri Eti Kon (Etta Cone) koji su bile američki kolekcionari umetnosti i koje su takođe počeli da kupuju Pikasove i Matiseove slike. Na kraju se Leo Stajn preselio u Italiju. Majkl i Sara Stajn (Michael Stein, Sarah Stein) postali su pokrovitelji Matiseu, dok je Gertruda Stajn nastavila sakupljati Pikasa.

Godine 1907. Pikaso se pridružio umetničkoj galeriji koju je nedavno otvorio Danijel Anri Kanvajler (Daniel-Henri Kahnweiler) u Parizu. Kanvajler je bio nemački istoričar umetnosti i kolekcionar koji je postao jedan od premijernih francuskih umetničkih dilera XX veka. Bio je među prvim koji je skupljao Pabla Pikasa, Žorž Braka (Georges Brakue) i kubizam koji su zajednički razvili. Kanvajler je promovisao mnoge umetnike koji su došli iz celog sveta da živi i radi u Montparnasu u to vreme.

Afrički uticaj (1907. – 1909.)

Pikasov afrički uticaj počinje sa slikama „Gospođice iz Avinjona“ (Les Demoiselles d’Avignon). Pikaso je ovu kompoziciju naslikao inspirisan iberijanskom skulpturom. Sliku čine likovi devojaka iz javne kuće, prikazane kao bespolna bića kao nekakvi zastrašujući idoli. U ovom delu kombinovani su različiti stilski maniri: roze figure su geometrizovane, a lica su sečena linijama što je upućivalo na afričku sklulpturu. Slika mu je donela veliki uspeh ali i šok među poznatim umetnicima i odredila početak novih eksperimenata.

Kada je kasnije iste godine predstavio sliku poznatim umetnicima u svom studiju, gotovo univerzalna reakcija bila je šok i odvratnost. Matis je ljutito odbacio delo kao obmanu. Pikaso zbog takve reakcije svojih kolega nije javno izlagao „Gospođice iz Avinjona“ sve do 1916. godine.

Formalne ideje razvijene tokom ovog perioda vode direktno u kubistički period koji sledi.

Ambroz Volar kupuje sve slike iz „rozog perioda“, što je predstavljalo samo rastuću slavu umetnika, te da on više nikad neće biti siromašan.

Fernarda je počela da priča o zasnivanju porodice i sve više je htela dete sa slavnim slikarom. Pikaso je to smatrao ugrožavanjem vlastite slobode, te su njihovi odnosi zahladili.

Analitički kubizam: 1909. – 1912.

Analitički kubizam je stil koji je Pikaso razvijao uporedno sa umetnikom Žorž Brakom koji koriste monohromne smeđe i neutralne boje. Obojica su razdvojili predmete i „analizirali“ ih u smislu njihovih oblika. Slike Pikasa i Braka u ovom trenutku dele mnoge sličnosti.

Godine 1911. Pikaso je uhapšen i ispitivan zbog krađe čuvene slike  Mona Lize iz Luvra.  U to vreme družio se sa mnogim umetnicima, a jedan od njih je bio pesnik Džulijan Apolinaire (Guillaume Apollinaire). Sumnja za zločin prvo je pala na pesnika  zbog njegovih poznanstva i veza sa umetnicima koji su imali istoriju krađa iz galerija i muzeja. Džulijan Apolinaire je optužio svog bliskog prijatelja Pikasa, koji je u prošlosti kupovao ukradene umetničke predmete.

U strahu od presude koja bi mogla prouzrokovati njegovu deportaciju u Španiju, Pikaso je negirao da je ikada upoznao pesnika. Oba umetnika su kasnije oslobođena bilo kakvog učešća u nestanak slike.

Sintetički kubizam (1912. – 1919.)

Sintetički kubizam bio je dalji razvoj stila kubizma, u kojem su sečeni papirni fragmenti – često tapete ili delovi novinskih stranica – ušli u kompozicije, što je označilo prvu upotrebu kolaža u likovnoj umetnosti.

Između 1915. i 1917. godine, Pikaso je započeo seriju slika koje prikazuju visoko geometrijske i minimalističke predmete kubizma, koji se sastoje od cevi, gitara ili čaša, sa povremenim elementom kolaža.

Nakon što je dobio neku slavu i bogatstvo 1911. godine, Pikaso je napustio Fernandu Olivije i zamenio  je za Evu Hubert. Pikaso je godine 1912. sa svojom novom muzom preselio sa Monmarta na Monparnas. U to vreme Pikasova slava se proširila na celu Evropu.

Eva umire 1915. godine od raka što je Pikaso teško podneo, ali to nikako nije uticalo na njegovu veliku popularnost i veliki uzlet u karijeri.

Pikaso je sadržao deklaracije o njegovoj ljubavi prema Evi u mnogim kubističkim radovima.

Na početku Prvog svetskog rata u avgustu 1914. godine, Pikaso je živeo u Avinjonu. Brak i Derajn su mobilisani, a Apolinaire se pridružio francuskoj artiljeriji.

Tokom rata, Pikaso je mogao nastaviti da slika neprekidno, za razliku od njegovih francuskih drugara. Njegove slike su postale mračnije i njegov život se promenio sa dramatičnim posledicama. Kanvajlerov ugovor je prestao sa progonstvom iz Francuske. U ovom trenutku Pikasov rad je preuzeo trgovac umetnošću Leonce Rosenberg.

Nakon gubitka Eve, Pikaso je imao aferu sa Gabi Lespinase. Tokom proleća 1916. godine Apolinaire se vratio sa vojnog fronta. Obnavljali su svoje prijateljstvo, ali je Pikaso počeo i da posećuje nove društvene krugove.

U leto 1918. godine, Pikaso se oženio za Olgom Hohlovom, balerinom iz trupe Serdža Djagiljeva, koji je angažovao Pikasa za scenografiju baleta „Parada“.

U početku Pikaso je svoju balerinu skrivao, ali nakon što ju je oženio proveli su svoj medeni mesec blizu Biaritza u vili glamuroznog čileanskog umetnika Eugenija Erazuriza.

Nakon povratka sa svog medenog meseca i potrebe za novcem, Pikaso je započeo svoju ekskluzivnu vezu sa francusko-jevrejskim trgovcem umetnosti Paulom Rosenbergom. Kao deo svojih dužnosti, Rosenberg se složio da paru iznajmljuje stan u Parizu koji se nalazio blizu njegove kuće. Ovo je bio početak prijateljskih odnosa između dva veoma različita muškarca, koji su trajali do izbijanja Drugog svetskog rata.

Veliku radost Pikasu je donelo rođenje njegovog sina prvenca Pola 1921. godine. To je bio najsrećniji trenutak Pikasovog i Olginog bračnog života. Nakon pet godina Olga je osetila kako se slikar sve više povlači u svoj atelje, u svoj unutrašnji svet u koji ona nije mogla da uđe.

Početkom 1927. godine Pikaso je počeo svoju vezu sa Marijom Terezom Volter, a Olga nije htela da pristane na razvod punih devet godina, tačno onoliko  koliko je imala njihova kćerka Maja.

1936. godine Pikaso počinje da se pojavljuje sa jugoslovenskom umetnicom Donom Mar, koja je postala njegova nova muza. Isto tako Pikaso ne zaboravlja svoje bivše žene i decu, te ih izdržava sve četvero.

Pikasova veza sa Dorom trajala je do 1943. godine, dok se nije susreo sa mladom slikarkom Fransoaz Žilo, koja mu je četiri godine kasnije rodila sina Kloda, a dvije godine posle i kćerku Palomu.

Pikaso se 1953. godine rastaje sa Fransoaz i napušta redove komunističke partije , čiji je član bio punih devet godina.

U martu 1961.  u svojoj osamdesetoj godini, ženi se sa tridesetčetverogodišnjom Žaklin Rok koja brine o njemu do poslednjeg časa.

Pikaso je umro 8.aprila 1973. godine kao devedesetogodišnjak koji je iza sebe ostavio oko osamdeset hiljada radova.

Reference: