• O nama
  • Polisa privatnosti
  • FAQ
  • Kontakt
Logo
Navigation
  • A
  • B
  • C
  • Č
  • Ć
  • D
  • Đ
  • Dž
  • E
  • F
  • G
  • H
  • I
  • J
  • K
  • L
  • Lj
  • M
  • N
  • Nj
  • O
  • P
  • R
  • S
  • Š
  • T
  • U
  • V
  • Z
  • Ž

Dušan Vasiljev

Književnik (1900. - 1924.)
Biografija ažurirana: 19.10.2018.
D Književnost
Na fotografiji je prikazan književnik: Dušan Vasiljev Foto: Javno vlasništvo.

Dušan Vasiljev je bio srpski pjesnik, romansijer i dramski pisac. Rođen je u Velikoj Kikindi 19. jula 1900. godine, gdje je i umro 27. marta 1924. godine. Svrstava se u red najznačajnijih srpskih ekspresionista.

Iako je živio jako kratko, svega 24 godine, postao je jedan od najistaknutijih srpskih modernih pjesnika. Napisao je oko 300 pjesama, 20 romana i četiri drame.

Lični život

Dušan Vasiljev je rođen u Velikoj Kikindi, tada dijelu Austrougarskog carstva, sada Srbija. Majka mu se zvala Rakila, a otac Kosta. Imao je dvije sestre, Jelenu i Aleksandru, kao i brata Spasoja.

Kada je Dušan imao četiri godine umrla mu je majka. Nakon majčine smrti, njegov otac se ponovo oženio. U ovom braku rodilo se još petoro djece, od kojih je troje umrlo na porodu.

Vasiljev je završio osnovnu školu u svom rodnom gradu Kikindi, a srednju je pohađao u Temišvaru, gdje se preselio zajedno sa porodicom, 1911. godine.

Kada je počeo Prvi svjetski rat njegov otac je mobilisan i tada je Dušan morao preuzeti svu brigu za braću i sestre. Za to vrijeme je pohađao učiteljsku školu i radio kao pisar.

Godine 1917. se pridružio vojsci, a sljedeće godine je mobilisan. Iz rata se vratio kući sav iscrpljen i lošeg zdravstvenog stanja. Mučio se sa bronhitisom. Kada se odmorio i prezdravio, otišao je u Temišvar, gdje je nastavio raditi za srpsku vojsku kao tumač i pisar.

Osnivač je književne grupe „Kolo mladih Srba“ i časopisa „Sloga“. Nakon što je srpska vojska napustila Temišvar, Vasiljev se preselio u Beograd. Na Univerzitetu u Beogradu je upisao Filozofski fakultet. Ostvarivao je saradnju sa raznim književnim časopisima, uključujući „Slogu“ i „Dan“.

Studije je napustio, ali je završio kurs pedagogije i od 1920. godine radio kao učitelj u Rumuniji. Te iste godine se vjenčao sa Milojkom Maletić.

Godine 1921. ponovo je pozvan u vojsku u Kratovo. Međutim, zbog lošeg zdravstvenog stanja iste godine vratio se kući. Bolovao je od zapaljenja plućne maramice i bronhijalnog katara. Jedno vrijeme se odmarao, čitao i pisao, a sve nastojeći da ozdravi, ali stanje mu se samo pogoršavalo.

Vasiljev je bio jedna od najtragičnijih ličnosti u srpskoj književnosti. Djetinjstvo je proveo u ratnim okolnostima, a na kraju rata bio je prisilno mobilisani austrougarski vojnik na frontu u Italiji. Mladost mu je uništena u blatnim i hladnim rovovima, gdje je svakodnevno gledao ljudska stradanja. Poslije rata se razbolio, nervi i čitav njegov organizam bili su nepopravljivo razoreni.

Veliki trud ulagao je u postizanju što boljih školskih kvalifikacija, kao i mjesta u društvu i porodičnom okruženju. Pored toga, još je stigao da napiše veliki broj pjesama i novela, dramskih tekstova, ali u borbi sa tuberkulozom nije odnijeo pobjedu.

Teška sudbina, pod stalnom sijenom smrti bila je priča njegovog života: u ratu je bio svjedok tuđih smrti, a u miru očekivao svoju. Sve njegove rane, tjelesne i duševne, izlivale su se kao bolni krik u njegovoj poeziji.

Veliko prokletstvo i žrtva stvorili su njegov lični revolt, tugu i ogorčenje. Prazninu koja je nastala u njegovom životu ničim nije mogao popuniti, osim svojim djelima kao svojevrsnim oduškom za bol i spoznaju onoga što je izgubio ili što nije imao. I za poeziju mu je ponestajalo vremena. Zapravo, bila je to trka i surova borba sa vremenom da sebe i svoje emocije spasi od zaborava.

Liječenje je pokušao i u Zagrebu, ali bezuspješno. Umro je u svom rodnom mjestu u 24. godini života. Sahranjen je u blizini Manastira Svete Trojice na Melinom groblju.

Književna nagrada „Dušan Vasiljev“ dodjeljuje se u znak poštovanja pisca Dušana Vasiljeva i sa ciljem promocije savremene srpske književnosti. Ova nagrada osnovana je 1997. godine,  odlukom Kulturno prosvjetne zajednice Kikinde.

Književni rad

Dušanova mračna i paradoksalna poezija proizašla je iz posebnog razumijevanja ljudskog stanja, ali i iz tragičnog iskustva tokom Prvog svjetskog rata i njegovih posljedica. Isto tako, inspiraciju za pisanje pronalazio je u Kikindi i Temišvaru, gradovima u kojima je odrastao i obrazovao se, kao i tadašnjoj društvenoj pozadini. Vasiljev je najviše čitao Crnjanskog i Vinavera.

Za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, mnogi su umjetnici usvojili ekstremističke stavove. Apokaliptične i dramatske vizije, negiranje stvarnosti, gubitak povjerenja u bližnje, skepticizam prema znanju, širenje tehnologije i industrije, potraga za novim svjetovima i novim vrijednostima, pridonosile su složenosti novonastale situacije. Lirika Dušana Vasiljeva izrazito je obojena defetizmom.

Rat i uzaludnost ratnih stradanja, razočarenje, bijeda, rušenje ideala, česti su motivi u pjesmama. Pjesme su mu snažnog emotivnog naboja, očaja, razočarenja, nemoći i ljutog protesta. Najpoznatije njegove pjesme su „Naraštaj“, „Plač Matere Čovjekove“, „Pjesma bune protiv boga“, „Bolnica“.

Vasiljev je književni ugled stekao pjesmom „Čovjek pjeva poslije rata“. Pjesmu je objavio u časopisu „Misao“ 1920. godine i za nju dobio brojne pozitivne kritike. Pjesmom je oslikao duhovno raspoloženje mladih ljudi koji su se, nakon pretrpljenog katastrofalnog rata, morali pomiriti sa strašnim iskustvima i pronaći način da se integrišu u stvarni život. Za njegove stihove vezuje se pesimizam, a on se često naziva „pjesnik revolta“.

Pjesma „Čovjek pjeva poslije rata“ inspirisana je pjesnikovim ratnim i poslijeratnim iskustvom. Vasiljev je shvatio apsurd ratovanja i njegovog ličnog učešća u ratu za tuđe interese. Razočarenje je poslije rata osjetio uvidjevši da je na socijalnom planu sve ostalo isto.

Izražavajući lični bijes i zgražanje, napisao je pjesmu intoniranu kao ispovijest i protest. Ispovijest je to o nadanjima i uzaludnim snovima, a protest protiv bludnog svijeta. Za vrijeme ratnih strahota vjerovao je da će sve doći na svoje mjesto kada ratu dođe kraj, da će početi novi život, pun nade u bolje sutra, ali je poslijeratna stvarnost, nažalost, bila lišena svježine i čistote.

Iz svega toga slijedilo je veliko razočarenje koje je izrodilo bunt, bol i protest, osnovna osjećanja koja su podstakla Vasiljeva za pisanje. Ova osjećanja uslovila su kompoziciju i strukturu pjesme „Čovjek pjeva poslije rata“, kao i njenu vrstu strofe i stiha, rasporeda rime, ritma i tona. Stvoren je potpuni sklad između spoljašnje i unutrašnje kompozicije u pjesmi. Ovdje je svaka strofa smisaona cjelina, koja se sastoji iz više manjih cjelina, poetskih slika, koje su u isto vrijeme i sintaksičko-intonacione cjeline.

„Plač matere čovjekove“ je po temi, tonu, umjetničkim slikama, a naročito po eksplicitno antireligioznom stavu, osobena Vasiljeva pjesma. U pjesmi se uočavaju pažljivo razvijajući emotivni nivoi. Pjesnik je vrlo uspješno stvorio prelaz između bola i pobune. Pobuna je nastala u trenutku žalosti, ona je opšta i sveobuhvatna, pobuna protiv religije, ali i žestoka pobuna protiv svijeta i njegovog poretka.

Za vrijeme svog kratkog života nije uspio u namjeri da objavi svoju knjigu poezije. Književni opus Vasiljeva sastoji se od oko 300 pjesama, 20 romana i četiri drame. Sačuvane su njegove dvije predstave koje su karakteristične po otkrivanju njegovog intimnog svijeta i oblikovanje njegovog životnog iskustva kroz dramatični oblik. Teme njegovih predstava su problemi i dobre strane braka, vjernost i nevjera. Većina njegovih djela nalazi se u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu.

Bibliografija

Poezija:

  • „Izabrane pjesme“ – izabrao Živko Milićević, predgovor Velimir Živojinović („Srpska književna zadruga“, Beograd, 1932. godine)
  • „Pjesme“ – priredio Živan Milisavac („Matica srpska“, Novi Sad, 1950. godine)
  • „Čovjek pjeva poslije rata“ – izabrao i priredio Stevan Raičković, predgovor „O čovjeku Dušana Vasiljeva“ Radomir Konstantinović („Prosveta“, Beograd, 1968. godine)
  • „Izabrane pjesme“ – izabrao Ljubomir Simović, Predgovor „Složenost poezije Dušana Vasiljeva“ Ljubomir Simović („Rad“, Beograd, 1975. godine)
  • „Čovjek pjeva poslije rata“ – izabrao Jovan Delić, predgovor „Gorko sjećanje na pokolj“ Jovan Delić („Veselin Maleša“, Sarajevo, 1982. godine)
  • „Pjesme“ – izbor, pogovor, literatura Jovan Zivlak („Kairos“, Sremski Karlovci, 2000. godine)

Proza:

  • „Ispred praga“, pripovijetke i drame – priredio dr Aleksandar Pejović, predgovor dr Aleksadar Pejović („Rad“, Beograd, 1986. godine)

Oznake: biografijadušan vasiljevkikindaknjiževnikpesnik pisacsrbija

Uslovi kopiranja biografije

Sadržaj ovog članka je vlasništvo sajta Biografija.Org. Preuzimanje teksta je uslovljeno Creative Commons 2.5 licencom. Svako kopiranje i korištenje materijala bez navoda autora i linka ka izvoru smatra se kršenjem autorskih prava i podleže zakonskim sankcijama. Fotografije korištene u biografijama su vlasništvo trećih lica nad kojim portal Biografije poznatih nema autorska prava.

Kratke informacije o: Dušan Vasiljev

  • Datum rođenja: 19. jul 1900.
  • Mesto rođenja: Velika Kikinda
  • Datum smrti: 27. mart 1924.
  • Mesto smrti: Velika Kikinda
  • Država: Srbija
  • Zanimanje: Književnik

Advertisement

Ličnosti po kategorijama

  • Nauka
    • Istorija
    • Filozofija
  • Tehnologija
  • Umetnost
    • Književnost
    • Slikarstvo
    • Muzika
    • Film
    • Moda
  • Mediji
    • Televizija
    • Novinarstvo
  • Sport
    • Fudbal
    • Košarka
    • Tenis
    • Rukomet
    • Skijanje
    • Atletika
    • MMA
    • Vaterpolo
    • Boks
  • Politika
  • Biznis
  • Internet
    • YouTube
  • Novinarstvo
  • Religija
    • Pravoslavlje

Advertising

© 2021. Sva prava zadržana - Biografija.org.