Foto: Javno vlasništvo.Dušan Vasiljev je bio srpski pjesnik, romansijer i dramski pisac. Rođen je u Velikoj Kikindi 19. jula 1900. godine, gdje je i umro 27. marta 1924. godine. Svrstava se u red najznačajnijih srpskih ekspresionista.
Iako je živio jako kratko, svega 24 godine, postao je jedan od najistaknutijih srpskih modernih pjesnika. Napisao je oko 300 pjesama, 20 romana i četiri drame.
Lični život
Dušan Vasiljev je rođen u Velikoj Kikindi, tada dijelu Austrougarskog carstva, sada Srbija. Majka mu se zvala Rakila, a otac Kosta. Imao je dvije sestre, Jelenu i Aleksandru, kao i brata Spasoja.
Kada je Dušan imao četiri godine umrla mu je majka. Nakon majčine smrti, njegov otac se ponovo oženio. U ovom braku rodilo se još petoro djece, od kojih je troje umrlo na porodu.
Vasiljev je završio osnovnu školu u svom rodnom gradu Kikindi, a srednju je pohađao u Temišvaru, gdje se preselio zajedno sa porodicom, 1911. godine.
Kada je počeo Prvi svjetski rat njegov otac je mobilisan i tada je Dušan morao preuzeti svu brigu za braću i sestre. Za to vrijeme je pohađao učiteljsku školu i radio kao pisar.
Godine 1917. se pridružio vojsci, a sljedeće godine je mobilisan. Iz rata se vratio kući sav iscrpljen i lošeg zdravstvenog stanja. Mučio se sa bronhitisom. Kada se odmorio i prezdravio, otišao je u Temišvar, gdje je nastavio raditi za srpsku vojsku kao tumač i pisar.
Osnivač je književne grupe „Kolo mladih Srba“ i časopisa „Sloga“. Nakon što je srpska vojska napustila Temišvar, Vasiljev se preselio u Beograd. Na Univerzitetu u Beogradu je upisao Filozofski fakultet. Ostvarivao je saradnju sa raznim književnim časopisima, uključujući „Slogu“ i „Dan“.
Studije je napustio, ali je završio kurs pedagogije i od 1920. godine radio kao učitelj u Rumuniji. Te iste godine se vjenčao sa Milojkom Maletić.
Godine 1921. ponovo je pozvan u vojsku u Kratovo. Međutim, zbog lošeg zdravstvenog stanja iste godine vratio se kući. Bolovao je od zapaljenja plućne maramice i bronhijalnog katara. Jedno vrijeme se odmarao, čitao i pisao, a sve nastojeći da ozdravi, ali stanje mu se samo pogoršavalo.
Vasiljev je bio jedna od najtragičnijih ličnosti u srpskoj književnosti. Djetinjstvo je proveo u ratnim okolnostima, a na kraju rata bio je prisilno mobilisani austrougarski vojnik na frontu u Italiji. Mladost mu je uništena u blatnim i hladnim rovovima, gdje je svakodnevno gledao ljudska stradanja. Poslije rata se razbolio, nervi i čitav njegov organizam bili su nepopravljivo razoreni.
Veliki trud ulagao je u postizanju što boljih školskih kvalifikacija, kao i mjesta u društvu i porodičnom okruženju. Pored toga, još je stigao da napiše veliki broj pjesama i novela, dramskih tekstova, ali u borbi sa tuberkulozom nije odnijeo pobjedu.
Teška sudbina, pod stalnom sijenom smrti bila je priča njegovog života: u ratu je bio svjedok tuđih smrti, a u miru očekivao svoju. Sve njegove rane, tjelesne i duševne, izlivale su se kao bolni krik u njegovoj poeziji.
Veliko prokletstvo i žrtva stvorili su njegov lični revolt, tugu i ogorčenje. Prazninu koja je nastala u njegovom životu ničim nije mogao popuniti, osim svojim djelima kao svojevrsnim oduškom za bol i spoznaju onoga što je izgubio ili što nije imao. I za poeziju mu je ponestajalo vremena. Zapravo, bila je to trka i surova borba sa vremenom da sebe i svoje emocije spasi od zaborava.
Liječenje je pokušao i u Zagrebu, ali bezuspješno. Umro je u svom rodnom mjestu u 24. godini života. Sahranjen je u blizini Manastira Svete Trojice na Melinom groblju.
Književna nagrada „Dušan Vasiljev“ dodjeljuje se u znak poštovanja pisca Dušana Vasiljeva i sa ciljem promocije savremene srpske književnosti. Ova nagrada osnovana je 1997. godine, odlukom Kulturno prosvjetne zajednice Kikinde.
Književni rad
Dušanova mračna i paradoksalna poezija proizašla je iz posebnog razumijevanja ljudskog stanja, ali i iz tragičnog iskustva tokom Prvog svjetskog rata i njegovih posljedica. Isto tako, inspiraciju za pisanje pronalazio je u Kikindi i Temišvaru, gradovima u kojima je odrastao i obrazovao se, kao i tadašnjoj društvenoj pozadini. Vasiljev je najviše čitao Crnjanskog i Vinavera.
Za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, mnogi su umjetnici usvojili ekstremističke stavove. Apokaliptične i dramatske vizije, negiranje stvarnosti, gubitak povjerenja u bližnje, skepticizam prema znanju, širenje tehnologije i industrije, potraga za novim svjetovima i novim vrijednostima, pridonosile su složenosti novonastale situacije. Lirika Dušana Vasiljeva izrazito je obojena defetizmom.
Rat i uzaludnost ratnih stradanja, razočarenje, bijeda, rušenje ideala, česti su motivi u pjesmama. Pjesme su mu snažnog emotivnog naboja, očaja, razočarenja, nemoći i ljutog protesta. Najpoznatije njegove pjesme su „Naraštaj“, „Plač Matere Čovjekove“, „Pjesma bune protiv boga“, „Bolnica“.
Vasiljev je književni ugled stekao pjesmom „Čovjek pjeva poslije rata“. Pjesmu je objavio u časopisu „Misao“ 1920. godine i za nju dobio brojne pozitivne kritike. Pjesmom je oslikao duhovno raspoloženje mladih ljudi koji su se, nakon pretrpljenog katastrofalnog rata, morali pomiriti sa strašnim iskustvima i pronaći način da se integrišu u stvarni život. Za njegove stihove vezuje se pesimizam, a on se često naziva „pjesnik revolta“.
Pjesma „Čovjek pjeva poslije rata“ inspirisana je pjesnikovim ratnim i poslijeratnim iskustvom. Vasiljev je shvatio apsurd ratovanja i njegovog ličnog učešća u ratu za tuđe interese. Razočarenje je poslije rata osjetio uvidjevši da je na socijalnom planu sve ostalo isto.
Izražavajući lični bijes i zgražanje, napisao je pjesmu intoniranu kao ispovijest i protest. Ispovijest je to o nadanjima i uzaludnim snovima, a protest protiv bludnog svijeta. Za vrijeme ratnih strahota vjerovao je da će sve doći na svoje mjesto kada ratu dođe kraj, da će početi novi život, pun nade u bolje sutra, ali je poslijeratna stvarnost, nažalost, bila lišena svježine i čistote.
Iz svega toga slijedilo je veliko razočarenje koje je izrodilo bunt, bol i protest, osnovna osjećanja koja su podstakla Vasiljeva za pisanje. Ova osjećanja uslovila su kompoziciju i strukturu pjesme „Čovjek pjeva poslije rata“, kao i njenu vrstu strofe i stiha, rasporeda rime, ritma i tona. Stvoren je potpuni sklad između spoljašnje i unutrašnje kompozicije u pjesmi. Ovdje je svaka strofa smisaona cjelina, koja se sastoji iz više manjih cjelina, poetskih slika, koje su u isto vrijeme i sintaksičko-intonacione cjeline.
„Plač matere čovjekove“ je po temi, tonu, umjetničkim slikama, a naročito po eksplicitno antireligioznom stavu, osobena Vasiljeva pjesma. U pjesmi se uočavaju pažljivo razvijajući emotivni nivoi. Pjesnik je vrlo uspješno stvorio prelaz između bola i pobune. Pobuna je nastala u trenutku žalosti, ona je opšta i sveobuhvatna, pobuna protiv religije, ali i žestoka pobuna protiv svijeta i njegovog poretka.
Za vrijeme svog kratkog života nije uspio u namjeri da objavi svoju knjigu poezije. Književni opus Vasiljeva sastoji se od oko 300 pjesama, 20 romana i četiri drame. Sačuvane su njegove dvije predstave koje su karakteristične po otkrivanju njegovog intimnog svijeta i oblikovanje njegovog životnog iskustva kroz dramatični oblik. Teme njegovih predstava su problemi i dobre strane braka, vjernost i nevjera. Većina njegovih djela nalazi se u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu.
Bibliografija
Poezija:
- „Izabrane pjesme“ – izabrao Živko Milićević, predgovor Velimir Živojinović („Srpska književna zadruga“, Beograd, 1932. godine)
- „Pjesme“ – priredio Živan Milisavac („Matica srpska“, Novi Sad, 1950. godine)
- „Čovjek pjeva poslije rata“ – izabrao i priredio Stevan Raičković, predgovor „O čovjeku Dušana Vasiljeva“ Radomir Konstantinović („Prosveta“, Beograd, 1968. godine)
- „Izabrane pjesme“ – izabrao Ljubomir Simović, Predgovor „Složenost poezije Dušana Vasiljeva“ Ljubomir Simović („Rad“, Beograd, 1975. godine)
- „Čovjek pjeva poslije rata“ – izabrao Jovan Delić, predgovor „Gorko sjećanje na pokolj“ Jovan Delić („Veselin Maleša“, Sarajevo, 1982. godine)
- „Pjesme“ – izbor, pogovor, literatura Jovan Zivlak („Kairos“, Sremski Karlovci, 2000. godine)
Proza:
- „Ispred praga“, pripovijetke i drame – priredio dr Aleksandar Pejović, predgovor dr Aleksadar Pejović („Rad“, Beograd, 1986. godine)