Marko Simonović

Kratke informacije

Ime i prezimeMarko Simonović
Datum rođenja30. maj 1986.
Mesto rođenjaPriština
DržavaSrbija
PrebivališteBeograd
ZanimanjeKošarkaš
Visina203 cm
Težina95 kg

Biografija

Marko Simonović je srpski bivši profesionalni košarkaš i aktuelni košarkaški trener. Deo je stručnog štaba Crvene zvezde. Rođen je 30. maja 1986. godine u Prištini. Sa suprugom Marijom ima ćerku Taru i sina Vuka. Živi i radi u Beogradu.

Prve košarkaške korake Marko Simonović je napravio u klubu Radnički iz Beograda. U istom klubu je započeo seniorsku karijeru, a u periodu od 2003. do 2005. godine igrao je u zemunskom klubu Lavovi 063.

Usledio je jednosezonski ugovor sa Ergonomom iz Niša, te pola sezone u belgijskom klubu Ostende. Ipak, u decembru 2006. godine prešao je u Hemofarm.

Od 2008. do 2011. godine je u dresu podgoričke Budućnosti osvojio tri trofeja Prvenstva i tri Kupa Crne Gore. Nakon toga je jednu sezonu proveo u Albi iz Berlina.

U periodu od 2012. do 2014. godine je sa Crvenom zvezdom osvojio dva trofeja Kupa Radivoja Koraća, ovaj drugi put noseći kapitensku traku kluba sa Malog Kalemegdana.

Nakon toga je jednu sezonu proveo u francuskom klubu EB Po Lak Ortez, a potom se ponovo vratio u Zvezdu sa kojom je osvojio po dve titule prvaka Srbije i Jadranske lige, te Kup Radivoja Koraća. Polovinom 2017. godine je prešao u klub Zenit iz Sankt Peterburga.

Neko vreme je proveo u slovenačkoj Cedeviti Olimpiji i Malagi. Od 2020. do 2022. godine je igrao u Zvezdi sa kojom je do kraja igračke karijere osvojio još dve titule prvaka Srbije i Jadranske lige, te dva Kupa Radivoja Koraća.

Simonović je od jula 2022. godine član stručnog štaba Košarkaškog kluba Crvena zvezda.

Prvu medalju u dresu Srbije Simonović je osvojio 2007. godine na Univerzijadi u Bangkoku. „Orlovi“ su se okiti srebrom, a dve godine kasnije Marko je bio član univerzitetske reprezentacije koja je u Beogradu osvojila zlatnu medalju.

Selektor Aleksandar Saša Đorđević ga je uvrstio u tim za Svetsko prvenstvo 2014. godine. Iz Španije su se vratili sa srebrnom medaljom. Sledeće godine su zauzeli četvrto mesto na Evropskom prvenstvu, a 2016. godine ponovo osvojili srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru.

Simonović zbog povrede nije učestvovao na Evropskom prvenstvu 2017. godine. Bio je deo tima koji je branio boje Srbije na Svetskom prvenstvu 2019. godine u Kini.

Klupska karijera

Marko Simonović je počeo da trenira košarku sa 13 godina u Košarkaškom klubu Radnički. Dve godine kasnije prešao je u Smederevo, a 2002. prvi put nastupio u seniorskom dresu beogradskih „Krstaša“.

Godinu dana kasnije prešao je u novoosnovani zemunski klub Lavovi 063, sa kojim je 2005. godine nastupio na nekadašnjem FIBA Evročelendžu, trećem najznačajnijem takmičenju u Evropi.

Iste godine je potpisao ugovor sa niškim klubom Ergonom čiji je trener bio Srećko Sekulić. Uprkos teškim finansijskim uslovima, mlada ekipa predvođena perspektivnim igračima na kraju sezone 2005/06 je zauzela osmo mesto u Prvenstvu.

Polovinom 2006. godine Marko je potpisao ugovor sa Ostendeom, trofejnim belgijskim klubom. Ipak, već u decembru iste godine se vratio u Srbiju i potpisao ugovor sa Hemofarmom, koji je prethodne sezone igrao polufinale ULEB kupa.

Sa vršačkim klubom je do 2008. godine igrao finala Kupa Radivoja Koraća, Jadranske lige i Prvenstva Srbije, ali nisu uspeli da „preotmu“ medalje od Partizana.

Polovinom 2008. godine potpisao je ugovor sa podgoričkom Budućnosti, sa kojom je tokom naredne tri sezone tri puta osvojio Prvenstvo Crne Gore i isto toliko puta nacionalni kup.

Solidne partije nisu prošle nezapaženo kod evropskih skauta, pa je polovinom 2011. godine potpisao ugovor s Albom iz Berlina.

Igrali su četvrtfinala Prvenstva i Kupa Nemačke, te se plasirali među 16 najboljih ekipa Evrokupa, ali te sezone nisu osvojili niti jednu medalju.

U leto 2012. godine Simonović je potpisao ugovor sa Crvenom zvezdom, a početkom sledeće sezone postao je i kapiten kluba sa Malog Kalemegdana.

Tokom Markove debitantske sezone u Zvezdi, postali su vicešampioni države i Jadranske lige, te osvajači Kupa Radivoja Koraća.

Naredne sezone izabran je za kapitena, pa su odbranili trofej Kupa. Ponovo im je izmakla titula šampiona Srbije, dok su u Aba ligi igrali u polufinalu.

Prelomni trenutak u njegovoj karijeri desio se polovinom 2014. godine kada ga je selektor reprezentacije Srbije pozvao da igra na Svetskom prvenstvu u Španiji.

Simonović je, uprkos početnom negodovanju košarkaške javnosti, odličnim partijama pokazao da zaslužuje, ne samo da nosi dres Srbije, nego i da može da bude koristan igrač velikih evropskih klubova.

Istog leta je prešao u francuski EB Po Lak Ortez. Igrali su u četvrtfinalu Prvenstva, te osmini finala Kupa Francuske.

Krajem septembra 2015. godine Simonović se vratio u Crvenu zvezdu. Postali su prvaci Srbije i Jadranske lige, te igrali u polufinalu Kupa Radivoja Koraća. Osim toga, igrali su u četvrtfinale Evrolige.

Simonović je te sezone upisao 37 evroligaških nastupa, na kojima je u proseku beležio 7.4 poena i 1.9 skokova, sa visokim procentom uspešnosti šuta za tri poena.

Tim je predvođen trenerom Dejanom Radonjićem, a sastavljen od dobrih igrača nastavio da niže pobede. Trud i rad se isplatio u sezoni 2016/17 kada su osvojili Jadransku ligu, Prvenstvo Srbije i Kup Radivoja Koraća.

Uvršten je u idealnu petorku Jadranske lige, te proglašen najboljim strelcem Kupa Radivoja Koraća.

U Evroligi su zauzeli deveto mesto, a Marko je odigrao ukupno 30 mečeva u ovom prestižnom evropskom takmičenju. Bila je to najuspešnija sezona u njegovoj dotadašnjoj karijeri. U Evroligi je po meču postizao 12.6 poena i 3.6 skokova.

Početkom jula 2017. godine je potpisao ugovor sa Zenitom iz Sankt Peterburga. Premda se pred kraj prve sezone spekulisalo da će novi trener Crvene zvezde Milan Tomić uspeti da vrati Simonovića na Mali Kalemegdan, srpski reprezentativac je demantovao te navode, te izjavio da ostaje u Zenitu gde se odlično snašao.

Simonović je u julu 2019. godine potpisao dvogodišnji ugovor sa ekipom Cedevite Olimpije. Ipak, tu se nije dugo zadržao, nego je već u februaru naredne godine prešao u Malagu.

Polovinom 2020. godine se vratio u Crvenu zvezdu sa čijim rukovodstvom je potpisao ugovor u trajanju od dve godine.

Marko je 15. novembra iste godine upisao 300. nastup u Zvezdinom dresu. U julu 2022. godine je završio profesionalnu karijeru.

Istog meseca je postao pomoćnik u stručnom štabu Vladimira Jovanovića, novoizabranog trenera Crvene zvezde.

Njegov stil igre je bio vrlo prepoznatljiv, a najviše su umeli da ga iskoriste Dejan Radonjić i Saša Đorđević. Neretko je svojim šutevima sa velike udaljenosti uveseljavao navijače Zvezde i navijače reprezentacije Srbije.

U jednom intervjuu je rekao da mu je Đorđević ukazao veliko poverenje kada ga je 2014. godine pozvao u reprezentaciju i dodao da će se odazvati svaki put kada ga budu zvali. Svojom energijom uveliko je doprinosio rezultatima klubova u kojima je igrao, kao i nacionalnom timu.

Reprezentativna karijera

Prvo međunarodno takmičenje na kome je Marko Simonović nosio dres Srbije bila je Univerzijada u Bangkoku 2007. godine. „Orlovi“ su se u grupnoj fazi sastali sa reprezentacijama Meksika i Češke, te zabeležili dve pobede.

Savladavši Rusiju, Finsku i ponovo Meksiko našli su se u finalu, gde ih je dočekala selekcija Litvanije. Pretrpeli su poraz od 85:66, te u Beograd doneli srebrnu medalju.

Dve godine kasnije Simonović je ponovo bio član univerzitetske selekcije Srbije koja je na domaćem terenu osvojila zlatnu medalju. U grupi su pobedili Grčku i Australiju, a nakon toga „pala“ je i Finska.

Prvi poraz su pretrpeli od reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i to sa dva poena razlike.

U četvrtfinalu su pobedili Tursku, a u polufinalu Izrael. Za najsjajniju medalju borili su se sa Rusima. Domaći tim je ostvario pobedu od 73:51, te je zlatna medalja ostala u Beogradu.

Simonović je kao kapiten predvodio tim u kome su bili Milan Mačvan, Miroslav Raduljica, Vladimir Štimac, Nemanja Bjelica i Marko Kešelj.

Dobre partije koje je pružao u nacionalnom i dresu klubova u kojima je igrao nisu promakle selektoru Aleksandru Đorđeviću koji ga je uvrstio u tim za Svetsko prvenstvo 2014. godine.

Na startu turnira upisali su dve pobede i tri poraza, te se sa sedam bodova „provukli“ u novu rundu takmičenja.

U osmini finala su savladali Grčku, a u četvrtini finala Brazil. Usledila je žestoka borba sa Francuskom za ulazak u finale iz koje su „Orlovi“ izašli kao pobednici. Međutim, moćni američki NBA (En-Bi-Ej) tim ih je savladao u finalu rezultatom 92:129, pa su Srbi kući poneli srebrnu medalju sa MundoBasketa.

Sledeće godine Đorđević ga je ponovo pozvao da brani boje Srbije na Evropskom prvenstvu. Kroz grupu su „prošetali“ savladavši Španiju, Nemačku, Island, Tursku i Italiju, te sa maksimalnim brojem bodova prošli u sledeću rundu takmičenja.

Usledile su pobede nad Finskom i Češkom, te borba za prolazak u finale sa Litvanijom. Uvek nezgodna baltička ekipa uspela je da pobedi „Orlove“ rezultatom 64:67, pa su izgubili šansu da se bore za zlato.

Nesrećan poraz od 81:68 od Francuske u bici za treće mesto, Srbiju je pozicionirao na četvrto mesto najboljih košarkaških selekcija u Evropi.

Simonović je igrao veliku ulogu, kako u napadu tako i u odbrani. Naročito je bio precizan sa linije za tri poena, gde mu je procenat uspešnosti šuta bio 30.8 odsto. Na ovom turniru je u proseku beležio 2.3 poena i dva skoka po meču.

Đorđević ga je i naredne godine uvrstio na konačan spisak igrača za Letnje olimpijske igre u Brazilu. Srbija je u grupi A savladala Venecuelu i Kinu, te pretrpela poraze od Australije, Francuske i SAD-a.

Sa sedam bodova su prošli u sledeću fazu takmičenja. U četvrtfinalu su savladali Hrvatsku, a potom se revanširali Australiji za poraz u grupi.

Usledio je finalni duel s Amerikancima, koji je ponovo završen u korist „drim tima“. „Orlovi“ su u Srbiju doneli srebrnu medalju s Olimpijskih igara.

Zbog povrede šake Đorđević nije mogao da računa na Simonovića tokom Evropskog prvenstva 2017. godine, sa koga su se vratili „okićeni“ srebrom. Marko se odužio učešćem u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo 2019. godine, a Srbija je uspela da se izbori da ode na najprestižniju košarkašku smotru na svetu.

Bio je standardan član reprezentacije Srbije na svetskom košarkaškom prvenstvu u Kini. Srbija je osvojila peto mesto, a Simonović je u proseku postizao 3 poena po meču.

Simonović je u septembru 2019. godine najavio povlačenje iz reprezentacije. Ipak, u februaru 2020. godine tadašnji selektor Igor Kokoškov ga je pozvao da se pridruži reprezentaciji tokom kvalifikacijskih utakmica za Evropsko prvenstvo 2021. godine. Pojavio se na susretima sa Finskom i Gruzijom. Bili su to ujedno njegovi poslednji nastupi u dresu „Orlova“.

Privatni život

Marko Simonović je rođen 1986. godine u Prištini. Majka mu se zove Sunčica, a otac Zoran. Zoran Simonović je takođe bio uspešan sportista. Dugo godina se bavio odbojkom.

Porodica Simonović je do 1999. godine živela u Prištini. Nakon NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije došlo je do egzodusa Srba iz tog grada, pa su Simonovići preselili u Beograd.

Promena sredine i sve što je njegove sugrađane sa Kosova i Metohije zadesilo tih godina, mnogo je uticalo na trinaestogodišnjeg dečaka.

Kako bi mu nekako okupirali pažnju, roditelji su ga upisali na košarku. Zbog svoje visine odlično se snašao, a kada su treneri uočili talenat, shvatio je da time želi da se bavi u budućnosti.

Pored porodice, veliku podršku mu je pružala i baka sa majčine strane, Sevdalinka Todić, koju su mediji upoznali na tribinama sportskih dvorana, jer je, uprkos godinama, redovno pratila nastupe svog unuka.

U jednom intervjuu je kazala da je ponosna na Marka jer je postao, ne samo dobar sportista, nego i dobar unuk, sin, suprug i otac.

Kada je igrao u Hemofarmu iz Vršca upoznao je pet godina mlađu Mariju. Iako su bili veoma mladi, a Marko zbog obaveza nije mnogo vremena provodio u Srbiji, započeli su vezu. Marija je završila Fakultet za medije i komunikacije, smer novinarstvo.

Krajem oktobra 2016. godine dobili su ćerku Taru. U jednom intervjuu su kazali da dugo planiraju svadbu, ali da zbog Simonovog posla ni jedno leto nije slobodno. Tom prilikom srpski reprezentativac je kazao da bi voleo da ima troje ili četvoro dece, ali da ima razumevanja za Mariju, s obzirom na to da bi njegovim eventualnim odlaskom u inostranstvo morala sama da brine o deci.

Iste, 2016. godine Simonović je u Beogradu otvorio prodavnicu dečje odeće proizvedene od organskih i prirodnih materijala „Smile kids“.

Kako je navedeno na zvaničnom sajtu ovog brenda, ideja za poslovni poduhvat desila se dok su iščekivali rođenje ćerke Tare. Shvativši da u Srbiji nema dovoljno radnji koje prodaju takvu vrstu odeće, odlučili su da u Nemanjinoj 40 otvore svoju prodavnicu.

Marko i Marija su u avgustu 2019. godine dobili sina kome su dali ime Vuk.

Titule

Klupske titule

  • 2008/09. Prvenstvo Crne Gore sa Budućnosti
  • 2009. Kup Crne Gore sa Budućnosti
  • 2009/10. Prvenstvo Crne Gore sa Budućnosti
  • 2010. Kup Crne Gore sa Budućnosti
  • 2010/11. Prvenstvo Crne Gore sa Budućnosti
  • 2011. Kup Crne Gore sa Budućnosti
  • 2013. Kup Radivoja Koraća sa Crvenom zvezdom
  • 2014. Kup Radivoja Koraća sa Crvenom zvezdom
  • 2015/16. Prvenstvo Srbije sa Crvenom zvezdom
  • 2015/16. Jadranska liga sa Crvenom zvezdom
  • 2016/17. Prvenstvo Srbije sa Crvenom zvezdom
  • 2016/17. Jadranska liga sa Crvenom zvezdom
  • 2017. Kup Radivoja Koraća sa Crvenom zvezdom
  • 2020/2021. Prvenstvo Srbije sa Crvenom zvezdom
  • 2020/2021. Jadranska liga sa Crvenom zvezdom
  • 2021. Kup Radivoja Koraća sa Crvenom zvezdom
  • 2021/2022. Prvenstvo Srbije sa Crvenom zvezdom
  • 2021/2022. Jadranska liga sa Crvenom zvezdom
  • 2022. Kup Radivoja Koraća sa Crvenom zvezdom

Reprezentativne titule

  • 2007. Srebrna medalja sa Univerzijade
  • 2009. Zlatna medalja sa Univerzijade
  • 2014. Srebrna medalja sa Svetskog prvenstva
  • 2016. Srebrna medalja s Olimpijskih igara

Pojedinačne titule

  • 2017. proglašen najboljim strelcem Kupa Radivoja Koraća
  • 2016/17. uvršten u idealnu petorku Jadranske lige

 

Marko Simonović na društvenim mrežama

InstagramMarko @ Instagram
TwitterMarko @ Twitter