Foto: Javno vlasništvo.Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron) je bio engleski pjesnik, političar i plemić. Rođen je 22. januara 1788. godine u Londonu, a umro je 19. aprila 1824. godine u Misolongi. Poznat je i kao Lord Bajron.
Kao književnik smatra se vodećom ličnošću u epohi romantizma i jednim od najvećih britanskih i svjetskih pjesnika. Danas su njegove pjesme jednako popularne kao i onda kada su napisane. Njegova najpoznatija djela su: pjesme „Hodočašće Čajld Harolda“, „Don Žuan“ i „Ona hoda u ljepoti“.
Svojim stvaralaštvom nadahnuo je rad mnogih pjesnika, između ostalih Puškina (Aleksandar Sergejevič Puškin), Ljermontova (Mihail Ljermontov), Lamartina (Alphonse de Lamartine) i mnoge druge. Djelima, životom, nezadovoljstvom, protestom i duhom imao je jak uticaj na čitav evropski romantizam.
Mnogo je putovao po Evropi. Naročito je volio Italiju, gdje je proveo punih sedam godina svog života u gradovima Pizi, Veneciji i Raveni. Za vrijeme višegodišnjeg života u Italiji njegovao je prijateljske veze sa pjesnikom po imenu Persi Biš Šeli (Percy Bysshe Shelley).
Vodio je aristokratski život koji je uključivao velike dugove i ljubavne afere. Njegova zakonita ćerka se zvala Ejda Lavlejs (Ada Lovelace). Nezakonita ćerka Alegra Bajron (Allegra Byron) umrla je u djetinjstvu, a prema nekim izvorima Elizabeta Medora Lei (Elizabeth Medora Leigh) se smatra njegovim nezakonitim djetetom.
Bajrona Grci gledaju kao njihovog nacionalnog heroja budući da je dobrovoljno učestvovao u grčkom ratu za oslobođenje od Osmanskog carstva. Umro je u svojoj 36. godini života od posljedica malarije.
Lični život
Džordž Gordon Bajron je rođen u januaru davne 1788. godine u Londonu, kao sin Džona Bajrona (John Byron) i Ketrin Gordon (Catherine Gordon). Njegov otac je bio kapetan nazvan „Mad Džek“. Njegova majka je bila potomak kardinala Bitona (Jakova I Škotskog) koja je naslijedila imovinu grofoviji Aberdeenshire u Škotskoj. Ona je bila druga supruga kapetana Džeka, odnosno oca Džordža Bajrona.
Očev drugi brak, kao i prvi, sklopljen je iz koristoljublja. Naime, kako bi dobio pravo na posjede svoje druge supruge u Škotskoj, Džon Bajron je svom prezimenu dodao prezime svoje supruge, Gordon. Kasnije je Bajronova majka, kako bi platila nastale dugove svog supruga, morala prodati zemlju i titulu, te je tako ostala bez nasljedstva, pa je živjela od prihoda iz godišnje naknade od 150 funti. Prvi brak je ostvario sa ženom koju je zavodio dok je još bila u braku sa prvim mužem. Oženio se sa njom čim se razvela od supruga. Prema prvoj suprugi odnosio se hladno, po mnogima i brutalno. Umrla je nakon rođenja druge ćerke Avguste (Augusta), jedine preživjele Bajronove polusestre.
Iako je rođen i rastao u plemićkoj porodici, za vrijeme njegovog djetinjstva porodicu je zadesilo siromaštvo. Rano je ostao bez oca. Brigu o njemu, odnosno cijeloj porodici preuzela je njegova majka. Svakako je odrastanje uz nesrećnu i nervoznu majku ostavilo traga na kasniji Bajronov život. Isto tako, rano se suočio sa fizičkim nedostatkom, jer je bio hrom. Zbog hromosti je često bio nesrećan, ali to ga nije spriječilo da ostvaruje izvanredne rezultate u boksu, jahanju i plivanju.
Fizički je bio atraktivan, lijep mladić, pa je bio obasipan pažnjom i ljubavlju brojnih žena. Rano je naslijedio titulu lorda, imanje i zamak. S tim u vezi, pridružio se članstvu Doma lordova. Uživao je u zabavama koje je sam organizovao. Svoje ideje nije zadržavao za sebe, već ih je jasno i slobodno prezentovao okolini.
Neki su smatrali da se ne prilagođava lako datim situacijama, a bilo je i onih koji su ga smatrali buntovnikom. Konzervativno društvo nije trpio, kao i svaku vrstu lažnog morala i nametnutih pravila koja su sputavala njegove emocije, mišljenje i ponašanje.
Vodio je aristokratski život, koji je bio propraćen raznim privilegijama, ali i preprekama. Pohađao je Kembridž gdje se pojačano zanimao za čitanje i liberalno političke ideje. Slobodno vrijeme koristio je za raskalašne zabave u Londonu.
Tokom prvih pokušaja stvaranja poezije nije izazivao naročitu pažnju okoline. Godine 1807. godine je izrazio je jasne ambicije o aktivnom političkom i javnom životu, kada je pjesništvo svrstao u drugi plan.
U junu 1808. godine dobio je postdiplomski stepen magistra na Univerzitetu u Kembridžu. U to vrijeme zapao je u velike dugove. Godine 1809. postao je član Gornjeg doma u Britanskom parlamentu. Putovao je brodom u Sevilju, Lisabon, Kadiz i Gibraltar, Maltu, Atinu i Albaniju gde je posetio Ali Pašu.
Od 1809. do 1811. godine bio je na apsolventskom putovanju po Mediteranu, pa je stekao sva potrebna nadahnuća za buduću pjesničku karijeru. Prije svega, kod njega se razvilo osjećanje svjetskog bola, posebna vrsta tuge gdje se na svijet gleda najpesimističnijim očima. Ovo osjećanje postalo je sastavni dio mnogih njegovih pjesama.
Onda kada su ga sustizale prve negativne kritike, odgovarao je sa jasnim stavom šta želi ponuditi svojom poezijom, gdje je isticao svoju privrženost klasicističkim normama. Napisao je niz vrlo uspješnih istočnjačkih priča u stihu, kao i pjesmu „Hodočašće Čajlda Harolda“.
Nakon što ga je 1816. godine okolina osudila zbog grijeha i bluda povodom ljubavne afere sa sestrom Avgustom, oblikovao je lični stav u poeziji, stvarao je stihove koji odišu besmislenošću ljudskog života i iskrenom tragikom.
U težnji da izbjegne ruganje okoline u Engleskoj zbog incestoidnih skandala, otisnuo se na dugo putovanje gdje je pronalazio inspiraciju i materijal za pisanje. U Švajcarskoj je napisao djelo „Šijonski Sužanj“, gdje je iskazao svoj stav da i najveći ideali na ovom svijetu, pa tako i sloboda, gube na vrijednosti kada se obistine. Djelima je iznosio svoja razmišljanja o vječitoj tajni života i umjetničkog stvaranja. Iz toga je proizašla njegova pjesma „Don Žuan“.
Nastanio se u Italiji, najprije u Veneciji, gdje je prezirao sve ono što je englesko. Čak je i poeziju oblikovao na osnovu italijanske književne tradicije. Iz metrike je koristio otava rimu, koja mu je najviše odgovarala zbog lakoće pjesničkog pripovijedanja.
Dobrovoljno se priključio grčkoj vojsci u pokušajima da se oslobode Turaka. U Grčkoj je umro 19. aprila 1824. od malarije. Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su u Englesku. Sahranjen je u crkvi Haknol Torkard, 16. jula 1824. godine.
Pjesnička karijera
Bajron je pripadao krugu engleskih romantičara. Stvarao je poeziju koja oslikava sjetu i čežnju, pobunu protiv društva, patnju i tugovanje, te kao takav stvorio je snažan mit o romantičarima.
Iznjedrio je poseban tip junaka sa karakteristikama koje se u velikoj mjeri njemu pripisuju. Takvi likovi posjeduju idealizovan karakter. Oni su strastveni, talentovani, preziru društvo i njegove institucije, njihovu ljubav je uništilo društveno neodobravanje ili sama smrt. Odvažni su za pobunu, osuđeni na progonstvo, iza sebe imaju tajnu prošlost, povremeno su i arogantni. Njihovo veliko samopouzdanje vodi u samodestruktivnost.
Godine 1808. objavio je prvu pjesničku zbirku „Časovi dokolice“. Zbirka je izazvala buru reakcija i oštre kritike. Svemu tome oštro se suprotstavljao. Jedno od svojih najboljih dijela, „Hodočašće Čajlda Harolda” objavio je 1812. godine. Svoja mnogobrojna ljubavna iskustva prikazao je pjesmom u šesnaest pjevanja „Don Žuan“ koju je objavio 1819. godine, ali je ova pjesma ostala nedovršena.
Kada se 1812. godine vratio sa svojih putovanja objavio je djelo kojim je postao najpoznatiji pjesnik u Engleskoj „Hodočašće Čajlda Harolda“. Nakon toga je njegova slava tekla uzlaznom putanjom zahvaljujući njegovim pripovijetkama u stihu zasnovanim na događajima sa Bliskog istoka.
Čitaoci su bili očarani načinom prikazivanja mračne strane duše. Poeme su mu dvosmislene, pa kao takve ne daju jasnu sliku o njegovoj seksualnosti. Junaci čuvaju tajnu koju ne mogu da otkriju i zbog toga postaju pobunjenici protiv društva.
Njegov pjesnički opus je raznovrstan i bogat. Najznačajnija djela su mu, pored navedenih: „Đaur“ (1813. godine), „Gusar“ (1814. godine), „Lara“ (1814. godine), „Manfred“ (1816. godine).
Bajron je dobro zarađivao od prodaje svojih pjesama. One su se prodavale mnogo bolje nego pjesme engleskih pjesnika koji su stvarali prije njega. Kako u Evropi, tako i u Americi, mnogobrojni ljudi raznih starosnih, vjerskih ili ekonomskih skupina su otkrili Bajronovu poeziju koja je prštala od, do tada neviđene, jačine emocija, tako da im se činilo minijaturno i blijedo sve što su znali do tad o ljudima i njihovim iskustvima.
Italijanski političar i revolucionar Đuzepe Macini (Giuseppe Mazzini) je jednom napisao: „Nikada se vječni duh slobodnog uma nije jasnije prikazao među nama“.
U djelima je prožimao socijalne teme romantizma nadahnut borbama nekih država za nezavisnost. Tada je pisao o besmislenosti ratovanja i nedopustivosti bestidnog bogaćenja, dok je fokus usmjeravao na junaka kao običnog čovjeka. Svojom poezijom je uticao na promjenu evropskih književnih shvatanja.
Njegova djela nose veliku emocionalnu težinu junaka. Osjećanje svjetskog bola učinilo je da postane i ostane jedan od najvećih ličnosti romantizma koji je njegovim dolaskom dobio novi pravac.
Ljubavni život
Sa samo deset godina Bajron je postao lord, svakako jedna od velikih prednosti u njegovom životu. Već u djetinjstvu snalazile su ga nevolje. Najprije je ostao bez oca, kada je brigu o njemu vodila psihički neuravnotežena majka, koja je imala štetan uticaj na njega.
Fizički hendikep u vidu deformisanog stopala bila je još jedna od boljki njegovog djetinjstva, a i kasnijeg života, do te mjere da je ponekad molio ljekare da mu ga amputiraju.
Budući da je imao velikih problema sa hodanjem, tokom života je vodio muku sa prekomjernom težinom. Nije pomoglo ni to što je često gladovao i pio lijekove. Borba sa tjelesnom masom bila je njegova svakodnevnica.
Prvi intiman odnos sa ženom imao je u svojoj devetoj godini sa porodičnom dadiljom. Za vrijeme studija često je priređivao raskalašne zabave u Londonu i Kembridžu. Osim stalnih ljubavnica upuštao se i u odnose sa prostitutkama. Neki su vjerovali da je Bajron bio biseksualac.
Bajron je za vrijeme školovanja volio mladića iz hora po imenu Džon Edleston (John Edleston) kojeg je upoznao na Kembridžu. Njemu je posvetio nekoliko ljubavnih pjesama koje je kasnije objavio kao pjesme posvećene ženi. Ljubav i strast prema ovom mladiću bila je dio najromantičnijeg perioda Bajronovog života.
Međutim, godine 1813. izbio je skandal velikih razmjera kada se Bajron upustio u ljubavnu vezu sa svojom udatom polusestrom Avgustom Lei (Augusta Leigh), te je, nakon devet i po mjeseci od početka njihove veze, Avgusta rodila njihovu ćerku Medoru (Elizabeth Medora Leigh).
Iako je bio ponosan zbog njenog rođenja, morao je da ućutka tračeve o incestu koji su se sve više širili. Zbog toga je oženio Anabelu Milbank (Annabella Milbanke). U brak sa njim Anabela je ušla prilično optimistična, sa jasnim ciljem da ga učini boljim čovjekom.
Uskoro je shvatila da je njegov preobražaj nemoguć. Bajron je u braku bio neuračunljiv, a ona preplašena. Nakon što je rodila njihovu ćerku Avgustu Adu (Augusta Ada), zakonski se rastala od njega. Tako da je ovaj brak trajao godinu dana.
Godine 1812. upoznao je suprugu bivšeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva Vilijema Lamba (William Lamb) koja se zvala Lejdi Karolina Lamb (Lady Caroline Lamb). Ona je tada imala 27. godina. Privukla je Bajrona svojom vitkom, dječačkom figurom. Ubrzo nakon upoznavanja postali su ljubavnici.
Njihov odnos bio je turbulentan, te se zbog toga Bajron odrekao svoje ljubavnice. Zbog toga što je raskinuo vezu sa njom bila je povrijeđena, pa mu je prijetila osvetom. Progonjen strahom od osvete, utjehu je našao u zagrljaju još jedne udate žene koja se zvala Elizabeta Skot (Elizabeth Scott). Bila je to supruga Edvarda Harlija (Edward Harry). Imala je 40. godina. Zna se da je i prije Bajrona imala ljubavnike, ali i da joj je on bio posljednji.
Nakon nje se upustio u intimne odnose sa Džejn Klejmort (Jane Clairmont), koja je tada imala 17. godina. Iz ove ljubavne veze rođena je njegova ćerka Alegra (Allegra). Pod pritiskom okoline usljed tračeva o njegovoj perverznosti, Bajron je zauvijek napustio Englesku u aprilu 1816. godine.
U Italiji, tačnije u Veneciji iznajmio je sobu u jednom pansionu i ovdje pronašao ljubavnicu Marijanu Segati (Mariana Segati), suprugu vlasnika pansiona. Uskoro je započeo vezu sa drugom ljubavnicom Margaritom, te je bio primoran na usklađivanje viđanja između dvije ljubavnice, jer zbog njihove ljubomore nije htio da one to znaju.
Kada je prekinuo vezu sa Marijanom zakupio je palatu gdje je primao ljubavnice i prostitutke. Margita je još neko vrijeme bila njegova ljubavnica, kada je prihvatila ulogu njegove primarne ljubavnice i domaćice palate. Kada je Bajron izrazio želju da prekinu vezu, usljed povrijeđenosti i ljubomore, ona ga je nožem ubola u šaku, nakon čega je skočila u kanal. Za kratko vrijeme morala je prihvatiti da je njihovoj ljubavi došao kraj, pa se vratila mužu.
Godine 1818. upoznao je udatu kontesu Terezu Džukoli (Teresa Guiccioli) koja je tada imala 19 godina. Za kratko vrijeme postali su ljubavnici, a onda se Bajron uselio u njenu porodičnu kuću.
Kada je njenom mužu sve ovo zasmetalo, došlo je do rastave braka, nakon čega su Bajron i ona počeli zajednički život. Njihova veza trajala je četiri godine i jedna je od rijetkih koja je bar donekle Bajronu pružila mir. Zajednički život trajao je do 1823. godine , kada je Bajron otišao u Grčku gdje je i umro naredne godine.
Citati i izreke
- „Ko se opredijeli za laž, mora da ima dobro pamćenje“.
- „Ne plaši se neznanja, boj se lažnog znanja, jer od njega dolaze sve nesreće na svijetu“.
- „Nepovjerenje je teška oprema, koja je u stanju više da oteža nego da zaštiti“.
- „Svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa“.
- „U prvoj ljubavi žena voli ljubljenoga, a u drugima voli ljubav“.
- „Zašto ga je voljela? Radoznala budalo, ćuti! Zar je ljudska ljubav zavisna od ljudske volje?
Bibliografija
- „Zbirka pjesama“ (Fugitive Pieces, 1806. godine)
- „Pjesme povodom raznih prilika“ (Poems on Various Occasions, 1807. godine)
- „Časovi dokolice“ (1808. godine)
- „Hodočašće Čajlda Harolda“ (Childe Harold’s Pilgrimage, 1812. godine)
- „Džaur“ (1813. godine)
- „Abidoska nevjesta“ (1813. godine)
- „Gusar“ (1814. godine)
- „Lara“ (1814. godine)
- „Jevrejske melodije“ (1815. godine)
- „Opsada Korinta“ (1816. godine)
- „Manfred“ (1816. godine)
- „Parisina“ (1816. godine)
- „Bepo“ (Beppo, 1818. godine)
- „Don Žuan“ (prvo i drugo pjevanje, 1819. godine)
- „Nebo i zemlja“ (1823. godine)
- „Don Žuan“ (zaključno sa četrnaestim pjevanjem, 1823. godine)
- „Don Žuan“ (petnaesto i šesnaesto pjevanje, 1824. godine)
