Foto: Ernst Würtenberger / Javno vlasništvo.Herman Hese (Hermann Karl Hesse) je bio njemačko-švajcarski pjesnik, romansijer i slikar. Rođen je u Kalvu u Njemačkoj 02. jula 1877. godine, a umro je u Montanjoli u Švajcarskoj 09. avgusta 1962. godine. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, 1946. godine.
U početnim fazama svog literarnog rada bio je romantičar, a onda sve više pada pod uticaj orijentalne mudrosti, misticizma, psihoanalize, hindu i budističke filozofije.
Najpoznatija djela Hermana Hesea su „Sidarta“ (Siddhartha), „Stepski vuk“ (Der Steppenwolf) i „Igra staklenih perli“ (Das Glassperlenspiel).
Djetinjstvo i mladost
Herman Hese je rođen u gradu Kalv u Virtembergu, u porodici koja je služila u Bazelskoj misiji u Indiji (protestantsko misionarsko društvo). Njegova majka zvala se Marija Gundert (Marie Gundert). Njena porodica je decenijama odlazila na takve misije, a ona je rođena u jednoj od njih, 1842. godine u Indiji. O svom djetinjstvu nije imala naročito pozitivno mišljenje, budući da su je roditelji, vrlo malu, ostavili u Evropi da bi nastavili misije po Indiji.
Kada je Hese krenuo u školu počeli su se kod njega javljati određeni znakovi depresije. Od malih nogu pokazao je izrazitu sklonost prema pisanoj riječi. Njegov djed Herman Gundert (Hermann Gundert), doktor filozofije koji je tečno govorio više jezika, dao je Hermanu pristup svojoj biblioteci, koja je bila ispunjena djelima svjetske književnosti.
Od malena je, po ugledu na porodicu, definisao svoj lični stav o otporu bilo kakvom nacionalizmu, koga je njegovao tokom cijelog života. Muzika i poezija imale su značajno mjesto u njegovoj porodici. Njegova majka je pisala poeziju, a otac je bio poznat po svojim pripovijetkama. Prvi pravi uzor u pisanju bio mu je njegov polubrat Teo (Theo). Hese je u djetinjstvu pokazao talenat za pisanje poezije, a od 1889. godine znao je da želi postati pisac.
Kada je Hese imao četiri godine porodica se preselila u Basel u Švajcarskoj, a već kada je napunio šest, vratili su se u Kalvu. Najprije je pohađao Latinsku školu u Gopingenu (Göppingen) i to sa jako dobrim ocjenama, a onda u Maulbronu (Maulbronn) teologiju Evangelical Theological Seminary (Protestantski manastir). Roditelji su htjeli da im sin bude svešteno lice, vođeni ličnim misionarskim ambicijama.
U početku je Hese dobro učio. Uživao je u pisanju eseja i prevođenju klasične grčke poezije na njemački jezik. Kasnije je došao do izražaja njegov buntovni karakter, zapao je u ozbiljnu ličnu krizu, pa je pobjegao iz škole. Nakon toga je često mijenjao škole, a odnosi sa roditeljima su bili sve teži. Čak je pokušao i samoubistvo, nakon čega je jedno vrijeme proveo u mentalnoj ustanovi u Remstalu.
Godine 1893. položio je završni ispit u školi. Nastavio je svoje buntovničko ponašanje. Radio je u raznim fabrikama, ali vrlo kratko u svakoj. Išao je za svojim najvećim ciljem u životu, biti pisac i ništa drugo.
Tragao je za vlastitim identitetom. Kasnije, u svojim romanima, često se vraćao na teme lične potrage i samoanalize. Jedan od njegovih biografa Guner Deker piše da popularnost njegovih djela proizilazi iz sljedeće činjenice: „Pitanje autonomije koja prevazilazi vjerski nivo. Ono dolazi nakon vjerskog razumijevanja i nije militantno ili misionarsko, nego je otvoreno za drugačije ideje i načine života. Kao takvo, veoma je često pitanje arapskog svijeta“.
Godine 1895. započeo je posao u knjižari u Tibingenu koja je posjedovala zbirke knjiga iz područja teologije, filologije i zakona. Njegov zadatak je bio da organizuje, pakuje i arhivira knjige. Nakon završetka radnog vremena, Hese je ostajao da čita knjige. Naročito je proučavao teološke spise, ali je dosta čitao Getea (Johann Wolfgang von Goethe), Ničea (Friedrich Nietzsche) i Šilera (Friedrich Schiller) kao i grčku mitologiju.
Kako je primao platu za poslove koje je radio, 1898. godine postao je neovisan od roditelja. U ovom periodu čitao je djela njemačkih romantičara kao što su Klemens Brentano (Clemens Brentano), Jozef Frajher (Joseph Freiherr von Eichendorff), Fridrih Helderlin (Friedrich Hölderlin) i Novalis (Novalis).
Ostvarivao je prijateljske veze sa brojnim vršnjacima, ali kako je većina njih studirala na raznim univerzitetima, a on nije, često se osjećao inferiorno.
Svoju prvu Romantičnu pjesmu objavio je u književnom časopisu 1896. godine. Njegovo djelo „Jedan sat poslije ponoći“ objavljeno je 1898. godine.
Od 1899. godine Hese je radio u istaknutoj knjižari u Baselu. Dosta se razvijao duhovno i umjetnički. Družio se sa intelektualnim ljudima svoga okruženja. Naredne godine je oslobođen vojnog roka zbog vida. Takođe je bio slabih nerava i patio od učestalih glavobolja.
Godine 1901. ostvaruje svoj dugogodišnji san i odlazi na put u Italiju. Sve su se više pružale prilike da izdaje svoja djela po raznim časopisima. Majka mu je umrla 1902. godine i na njenom sprovodu nije bio prisutan.
Od 1903. godine Herman Hese je mogao da živi od pisanja. Njegova djela postaju sve popularnija u Njemačkoj. U to vrijeme dobijao je pozitivne kritike za svoj rad, uključujući pohvale Sigmunda Frojda (Sigmund Freud).
Srednje godine
Hese se ženio tri puta. Prvi put, onda kada je shvatio da može živjeti od pisanja, sa Marijom Bernouli (Maria Bernoulli). Iz ovog braka rođeno je troje djece. Tada je napisao svoj drugi roman „Ispod točka“ (Unterm Rad), objavljen 1906. godine, a pisao je i pripovijetke i poeziju. Njegova prva žena je mentalno oboljela.
Njegov sljedeći roman „Gertruda“ (Gertrud) objavljen je 1910. godine. Sve je više usvajao neke nove filozofske ideje, otkrio je teozofiju, te se uveliko zanimao za Indiju. Mnogo godina kasnije, nastaće njegovo remek-djelo „Sidarta“, proizašlo iz ovih uticaja.
Godine 1911. otišao je na dugo putovanje u Šri Lanku i Indoneziju. Ova putovanja bila su u znaku potrage za duhovnim i vjerskim iskustvima, koja će poslužiti kao inspiracija za stvaranje novih dijela.
Hese se dobrovoljno prijavio u rat 1914. godine. Pisao je eseje u kojima poziva ljude da odustanu od mržnje i pokažu humanost. Izrazito je bio protiv rata i propagande. Zbog takvog stava doživio je mržnju i podsmijeh.
Njegov otac je umro 1916. godine. Sin Martin ozbiljno se razbolio. Zbog teških životnih okolnosti, bio je prisiljen da napusti vojnu službu i započne primanje psihoterapije.
Tokom 1917. godine Hese je napisao roman „Demijan“ (Demien) koji je izašao 1919. godine, pod pseudonimom Emil Sinclair, u kome je opisao susret sa psihoanalizom.
Kada se vratio iz rata 1919. godine, razveo se od prve supruge. O njihovoj djeci brinuli su rođaci. U aprilu iste godine kupio je malenu farmu, blizu Minusija. U maju je iznajmio kuću sa četiri sobe, slično građenu kao dvorac, u Montagnoli. Ovdje je nalazio inspiraciju za pisanje, a tada je počeo i slikati. Hese je kasnije vrijeme provedeno u ovoj iznajmljenoj kući „Casa Camuzzi“, nazvao najplodnijim i najkreativnijim vremenom u svom životu.
Godine 1922. objavljena je „Sidarta“, koja prikazuje ljubav prema indijskoj kulturi i budističkoj filozofiji koje je razvio ranije u svom životu.
Herman Hese je 1923. godine dobio švajcarsko državljanstvo. Bio je veliki protivnik ratova, zalagao se sa mir u svijetu, svrstavajući se u pacifiste i antimilitariste. Mnoga njegova djela su napisana u antiratnom tonu.
Nekako je uspio u namjeri da izbjegne Drugi svjetski rat. U ratu je dobio zaštitu svojih dijela od strane njemačkog ministra propagande, ali pod uslovom da redovno objavljuje nova djela. Sa velikom zabrinutošću gledao je na dolazak nacionalsocijalista na vlast. U ratu je pružio utočište Tomasu Manu (Thomas Mann) i Bertoldu Brehtu (Bertolt Brecht). I nakon rata ostao je da živi u Švajcarskoj.
Drugi put se vjenčao sa pjevačicom Rut Venger (Ruth Wenger). Ovaj brak je trajao jako kratko jer, zbog obostranih obaveza, nisu imali vremena da se posvete jedno drugom. Poslije sloma njegovog drugog braka, Hese je bio pogođen dubokom emotivnom krizom praćenom izrazitom asocijalnosti, a ovo svoje stanje iskoristio je u pisanju svog čuvenog romana „Stepski vuk“ (Der Steppenwolf), objavljenog 1927. godine.
Glavni junak romana „Stepski vuk“ je osamljeni i nezadovoljni Harry Haller. Autor detaljno opisuje njegovo duhovno stanje kroz neprestanu borbu između njegove vučje i ljudske prirode. Jedno vrijeme, ovaj je roman bio zabranjen u SAD-u zbog opisa upotrebe droge ili neprimjerenih situacija. Najveću popularnost stekao je sedamdesetih godina prošlog vijeka, među pripadnicima hipi-pokreta.
Prva biografija Hermana Hesea napisana je za njegov pedeseti rođendan od strane njegovog prijatelja Huga Bola (Hugo Ball).
Najsrećniji njegov brak bio je sa Ninon Doblin Auslender (Ninon Dolbin Ausländer), koji je trajao sve do njene smrti, 1966. godine. U svom djelu „Putovanje na istok“ (Die Morgenlandfahrt) spominje svoju treću suprugu.
„Casa Camuzzi“ napustio je 1931. godine i preselio se sa trećom suprugom u novu kuću izgrađenu po njegovoj želji.
U sljedećih deset godina niže poznata djela. Njegov posljednji roman „Igra staklenih perli“, bio je jako popularan u Njemačkoj 1945. godine, a 1946. godine dobija Nobelovu nagradu za književnost.
U govoru povodim Nobelove nagrade istakao je da je najveći uticaj na njegovo stvaralaštvo imala filozofija sa istoka i filozofi istočnjačke orjentacije, kao što su bili Šopenhauer (Arthur Schopenhauer) ili Niče.
Posljednje godine i smrt
Hese je tokom posljednjih godina svog života napisao mnoge kratke priče, prvenstveno one iz sjećanja na djetinjstvo i pjesme u kojima je priroda bila glavna tema. Isto tako, pisao je eseje prožete ironijom. Provodio je dosta vremena u zanimanju za akvarele.
Herman Hese je umro u snu u svojoj 85. godini. Sahranjen je na groblju „San Abbondi“ u Montanjoli.
Tokom života je napisao i za sobom ostavio oko 40 knjiga: romana, pjesama, pripovijetki, studija, eseja i rasprava, koje su objavljena u 30 miliona primjeraka širom svijeta.
Citati i mudre misli
„Nije naš cilj da postanemo kao drugi, potrebno je da se međusobno razlikujemo, da naučimo da vidimo drugačije ljude od sebe i da ih poštujemo zbog toga što su“.
„Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, ali je i spokojna.. čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvijezde“.
„Suze su otopljeni led iz duše“.
„Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje“.
„Djeca nipošto nisu blažena. Ona su sposobna da osjećaju mnoge sukobe, rastrzanosti i patnju“.
„Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni“.
Bibliografija
- „Peter Kamencind“ (Peter Camenzind, 1904. godine)
- „Ispod točka“ (Unterm Rad, 1906. godine)
- „Gertruda“ (Gertrud, 1910. godine)
- „Rošalde“ (Rosshalde, 1914. godine)
- „Knulp“ (Knulp, 1915. godine)
- „Demijan“ (Demien, 1919. godine)
- „Klajn i Vagner“ (Klein und Wagner, 1919. godine)
- „Čudne vijesti sa Druge Zvezde“ (kratke priče, Märchen, 1919. godine)
- „Klingsorovo posljednje ljeto“ (Klingsors letzer Somme, 1920. godine)
- „Tumaranja“ (Wanderung: Aufzeichnungen, 1920. godine)
- „Sidarta“ (Siddhartha, 1922. godine)
- „Stepski vuk“ (Der Steppenwolf, 1927. godine)
- „Kriza: Stranice iz dnevnika“ (Krisis: Ein Stück Tagebuch, 1928. godine)
- „Narcis i Zlatousti“ (Narziss ung Goldmund, 1930. godine)
- „Putovanje na istok“ (Die Morgenlandfahrt, 1932. godine)
- „Autobiografski eseji“ (Gedenkblätter, 1937. godine)
- „Poeme“ (Die Gedichte, 1942. godine)
- „Igra staklenih perli“ (Das Glassperlenspiel, 1943. godine)
- „Ako se rat nastavi“ (eseji, Krieg und Frieden, 1946. godine)
- „Moja vjera: Eseji o životu i umjetnosti“ (My belief: Essays on Life and Art, 1976. godine)
- „Završene bajke Hermana Hesea“ (The complete Fairy Tales of Herman Hesse, 1995. godine)