Foto: Javno vlasništvo.Đakomo Pučini (ital. Giacomo Puccini) je bio italijanski kompozitor. Rođen je u mjestu Luka, u Italiji 22. decembra 1858. godine, a umro je u Briselu 29. novembra 1924. godine. Na početku svoje karijere komponovao je opere u italijanskom tradicionalnom i romantičnom tonu, a poslije je pisao djela u skladu sa realističnim verismo stilom. Najpoznatije njegove opere su: „Boemi“, „Toska“, „Madam Baterflaj“ i „Turandot“.
Biografija
Pučini je rođen 1858. godine u gradu Luka, Toskana. Još neki članovi njegove porodice bili su muzičari kao on. Jedan lokalni sveštenik podučavao ga je osnovama muzičke pismenosti. On ga je naučio da svira klavir. Njegova odluka o muzičkoj karijeri proizašla je iz oduševljenja djelom „Aida“ Đuzepe Verdija (Giuseppe Verdi).
Kraljevsku stipendiju je dobio zahvaljujući pomoći jedne dvorske dame, koja je inače bila prijateljica njegove majke. Preselio se u Milano gdje je živio sa svojim bratom. Život iz tog perioda dočarao je kasnije u operi „Boemi“.
Pohađao je konzervatorij u Milanu, a jedan od profesora mu je bio kompozitor Amilkar Ponikijeli (Amilcare Ponchielli). Za vrijeme studentskih dana napisao je opere „Vili“ 1883. godine i „Edgar“ 1889. godine. Ove njegove opere smatraju se uspješnim, ali su brzo pale u zaborav. Ipak, uticale su na njegov entuzijazam te su mu donijele finansijsku korist.
Naredna opera koju je komponovao 1893. godine „Manon Lesko“ smatra se kvalitetnim djelom i danas se izvodi širom svijeta. Od finansijskih sredstava koje je zaradio ovom operom kupio je zemlju u rodnom gradu i napravio malenu kuću. Na istom mjestu je, nešto kasnije, sa prilivom većih novčanih sredstava, izgradio vilu gdje je živio skoro cijeli svoj život.
Osim mira, koji mu je bio prijeko potreban za komponovanje, mogao je da uživa u prirodi i lovu, koji je bio njegov hobi. Pučini nije vodio aktivan politički život. Zapravo ga politika uopšte nije interesovala, do te mjere da je bio ravnodušan što se tiče izbora vlasti.
Kada je napisao operu „Boemi“ njegov život se uveliko promijenio. Ova opera, do današnjih dana, spada u red najboljih svjetskih opera svih vremena. Objavom ove opere stekao je bogatstvo, ali i slavu koja ne jenjava.
Radio je predano, detaljno, u težnji da djela dovede do savršenstva. Onoliko koliko mu je uspjeh godio, toliko je svaki neuspjeh mogao da mu naruši unutrašnju ravnotežu. Kada je napisao i objavio operu „Madam Baterflaj“ doživio je jedan od svojih neuspjeha. Naime, opera je na premijeri 1904. godine izviždana.
Pokušavajući da otkrije ključ njenog neuspjeha shvatio je da je drugi čin pretjerano dug. Zbog toga je posvetio vrijeme njenoj preradi, a njena nova premijera je odigrana 1905. godine. Ovaj put je doživjela uspjeh te je često sastavni dio operskih repertoara. Prema nekim analitičarima prva verzija ove opere je bila isuviše moderna za tadašnju Italiju, što navode kao mogućnost njenog neuspjeha.
Kako bi predstavio operu „Boemi“ američkoj publici putovao je u SAD. Premijerno je predstavljena u Metropoliten operi u Njujorku. U vrijeme boravka u SAD-u javila mu se zamisao o nekoj vrsti inovativne opere, kakvu svijet još nije vidio.
Inspirisan Divljim Zapadom stvorio je operu takve tematike koju je nazvao „Kći zapada“ ili „Djevojka sa zlatnog Zapada“. Premijerno je prikazana 1910. godine u Metropoliten operi. Čast da bude dirigent je imao Artur Toskanini (Arturo Toscanini). Glavna uloga dopala je Enriku Karuzu (Enrico Caruso). Uspjeh i popularnost doživjela je u SAD-u, tačnije u Njujorku, Bostonu i Čikagu gdje je i izvođena. U Evropi je bila neshvaćena te zbog toga je izostao njen uspjeh na ovom kontinentu.
Dok je tražio ideju za novi libreto, u toku 1914. godine su mu ponudili da komponuje operetu „Lastavica“. Ponudu je prihvatio, ali zbog ratnog stanja ova opera je premijerno prikazana tek tri godine poslije u Monte Karlu.
Njegov mir na porodičnom imanju narušila je novoizgrađena fabrika pa se sa porodicom preselio u Vijaređo, na morsku obalu. Ovdje su nastale tri opere: „Plašt“, „Sestra Anđelika“ i Đani Skiki“. Inače, samo je jednom napisao komičnu operu, a to je upravo „Đani Skiki“.
Tokom 1919. godine je pisao operu „Turandot“. Mjesto radnje ove opere smješteno je u Kini. Težio je da komponuje operu bolju od prethodnih, odnosno operu koja bi predstavljala vrhunac njegove karijere, spektakularno djelo. Iako se u cijelosti posvetio ovom radu nailazio je na teškoće, prije svega što se tiče libreta.
Kada je završio dva čina i počeo rad na trećem shvatio je da neće uspjeti u naumu da ovu operu privede kraju jer je već bio ozbiljno bolestan. Zbog toga ga je mučila depresija. Sve svoje teškoće obrazložio je u pismu: „Ova opera me prožima, muči dan noć. Pored nje, sva moja do sada napisana muzika izgleda mi blijeda i smiješna. Ipak, bojim se da neću uspjeti da je završim, a ako tako bude, svijet će biti uskraćen za najljepši ljubavni duet svih vremena“.
Operu „Kalafa i Turandot“ Pučini nije dovršio jer je umro u Briselu 1924. godine poslije operacije raka grla. Iza sebe je ostavio mnogo predivnih opera. Po njegovoj želji njegovo najveće remek-djelo trebao je da dovrši kompozitor Rikardo Zandonaj (Riccardo Zandonai).
Međutim, istaknuti dirigent Arturo Toskanini (Arturo Toscanini), inače kompozitorov zet, Pučinijeve nacrte i dovršetak opere prepustio je u ruke kompozitora Franka Alfana (Franco Alfano). Kada je konačno opera komponovana u cijelosti zakazana je njena premijera u Milanskoj skali 1926. godine.
Tada je opera izvedena samo onoliko koliko je Pučini stigao da je komponuje jer je njegov zet Toskanini, ujedno i dirigent ove izvedbe, prekinuo izvedbu riječima: „Ovdje se završava djelo maestra“. Publika je tiho napustila Milansku skalu. Cijela opera je izvedena naredni dan i od tada je sastavni dio repertoara u mnogim svjetskim opernim kućama. Ovo je posljednja opera klasičnog perioda.
Ljubavni život
Pučini je 1884. godine u Luki stupio u ljubavnu vezu sa udatom ženom Elvirom Đemignjani (Elvira Gemignani), djevojački Bonturi (Bonturi). Njen muž Narsiso Đemignjani (Narciso Gemignani) je često imao vanbračne afere pa je ona u braku bila nesrećna. Utjehu je pronašla u odnosu sa kompozitorom, sa kojim je uskoro zatrudnjela. Otišla je iz Luke kako bi izbjegla tračeve. Rodila je dječaka Antonija 1886. godine u Monci.
Elvirin muž je 1903. godine ubijen. Elvira i Pučini su se vjenčali, on je zakonski priznao sina. Sa njima je živjela i Elvirina ćerka Fozka (Fosca) iz prvog braka. Ni Pučini joj u braku nije bio vjeran. Imao je vanbračne veze sa nekoliko poznatih pjevačica.
Tokom 1909. godine Elvira je optužila porodičnu sluškinju koja se zvala Dorija Manfredi (Doria Manfredi) da ima intimne odnose sa njenim mužem. Sluškinja je zbog toga izvršila samoubistvo. Poslije autopsije sve optužbe su opovrgnute jer je ova žena bila djevica. Elvira je optužena na zatvorsku kaznu od pet mjeseci. Kaznu nije služila jer je Pučini dao ogroman iznos novca članovima porodice Manfredi.
Mnogi su bili mišljenja da je nesređen porodični život Pučinija uveliko uticao na njegovu karijeru, kako u ometanju da završi djela, tako i u konstruisanju likova nadahnutim ljudima i događajima iz njegovog života.
Djela
Opere:
- „Vili“ (Le Villim, 1884. godine)
- „Edgar“ (Edgar, 1889. godine)
- „Manon Lesko“ (Manon Lescaut, 1893. godine)
- „Boemi“ (La Bohème, 1896. godine)
- „Toska“ (Tosca, 1900. godine)
- „Madam Baterflaj“ (Madamme Butterfly, 1904. godine)
- „Kći Zapada“ (La Fanciulla del West, 1910. godine)
- „Lastavica“ (La Rondine, 1917. godine)
- „Triptih“ (Il Trittico, 1918. godine)
- „Plašt“ (Il Tabarro, 1918. godine)
- „Sestra Anđelika“ (Suor Angelica, 1918. godine)
- „Đani Skiki“ (Gianni Schicchi, 1918. godine)
- „Turandot“ (Turandot, 1926. godine)
