Vojislav Šešelj

Kratke informacije

Ime i prezimeVojislav Šešelj
Datum rođenja11. oktobar 1954.
Mesto rođenjaSarajevo
DržavaSrbija
PrebivališteBeograd
ZanimanjeDoktor pravnih nauka, političar

Biografija

Vojislav Šešelj je srpski doktor pravnih nauka i političar. Predsednik je Srpske radikalne stranke (SRS), te bivši poslanik u Saveznoj skupštini i Narodnoj skupštini Republike Srbije. Bio je predsednik opštine Zemun. Rođen je 11. oktobra 1954. godine u Sarajevu. Živi i radi u Beogradu.

Međunarodni kazneni sud u Hagu ga je optužio za ratne zločine. Dobrovoljno se predao sudu u Hagu u februaru 2003. godine. Suđenje je počelo u novembru 2007. godine.

Šešelj je skoro mesec dana štrajkova glađu dok mu nije odobreno da se sam zatupa. Tri puta je kažnjen zbog nepoštovanja suda.

Nakon što je tokom suđenja proveo 11 godina i devet meseci u pritvoru u Sheveningenu, u novembru 2014. godine mu je dupušten privremeni povratak u Srbiju kako bi se podvrgnuo lečenju od raka.

Prvostepenom presudom je krajem marta 2016. godine oslobođen po svim tačkama optužnice. Dve godine kasnije, drugostepenom je proglašen krivim zbog uloge u deportaciji Hrvata iz Hrtkovaca. Osuđen je na deset godina zatvora, ali se nije morao vratiti, zbog vremena koje je već do tada proveo u pritvoru Haškog suda.

Privatni život

Vojslav Šešelj je rođen 1954. godine u Sarajevu. Ime je dobio po dedi. Otac Nikola je bio kondukter, a majka Danica domaćica. Ima rođenu sestru Dragicu.

Prva Šešeljeva supruga je bila Vesna Tunić. Sa njom ima sina Nikolu koji se rodio kad je on bio u zatvoru.

Nakon razvoda, Šešelj je bio u vezi sa pevačicom Vesnom Vukelić Vendi koja je tada imala 19 godina. Iako je bila mlada i neiskusna, imali su mnogo tema za razgovor i Vojislava je privukao njen intelekt.

Dolazila je kod njega kući, upoznala je njegovu majku i razgovarali su o braku. Pošto Vendi nije želela da bude njegova senka, raskinuli su i on je ubrzo oženio Jadranku.

Par je 1993. godine dobio sina Aleksandra, 1996. godine Mihaila i 1998. godine Vladimira.

Vojislav ima dva unuka, Nikoline sinove Vojislava i Ljubomira, koje je krstio Tomislav Nikolić.

Nikola je 2010. godine postao glavni urednik sajta Srpske radikalne stranke i sajta o svom ocu. Haški tribunal mu je pretio zatvotom i novčanom kaznom ako sa sajta ne skine knjige: „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“ i „Glupson iz Manitobe Brus Mek Farlen“.

U septembru 2015. godine, Šešelj je ušao u rijaliti šou program „Farma“ na kojoj se zadržao samo dva sata. Ponudili su mu da ostane i da se bori za glavnu nagradu, ali on je to odbio. Kristijan Golubović mu je priznao da je trebalo da ga ubije snajperom.

Takođe je redovno gostovao u emisiji „Ćirilica“, a učesnici rijalitija „Parovi“ i „Maldivi“ su mu postavljali pitanja.

Politička karijera

Vojislav Šešelj je nakon osnovne škole upisao gimnaziju. Kada je imao 17 godina, učlanio se u Savez komunista Jugoslavije, ali je ubrzo napustio ovu političku stranku.

Pravni fakultet je završio za samo dve godine i osam meseci. 1977. godine je magistrirao na temu „Marksistički koncept naoružanog naroda“.

Dve godine kasnije je odbranio doktorsku disertaciju na temu „Politička suština militarizma i fašizma“ i sa 25 godina je postao najmlađi doktor nauka u SFRJ. Od 1981. do 1984. godine je bio asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Sukobio se sa političarom Brankom Miljušom koji je takođe pretendovao na mesto asistenta. Tvrdio je da je Brankov doktorat plagijat, ali pošto su njega štitili vodeći ljudi Saveza komunista Bosne i Hercegovine, Branko Mikulić i Hamdija Pozderac, Vojislav je 1984. godine izbačen sa Fakulteta i osuđen na osam godina zatvora.

Zbog brojnih protesta i peticija, Vrhovni sud SFRJ mu je smanjio kaznu na dve godine. Šešelj je štrajkovao glađu i šest meseci je proveo u samici, ali nakon 22 meseca je oslobođen.

Ubrzo se sa porodicom preselio u Beograd. Učlanio se u Udruženje književnika Srbije i počeo je da piše i objavljuje knjige. Srpski književnik i političar Vuk Drašković mu je postao kum i prijatelj, ali kasnije su se udaljili.

Šešelj je tokom 1989. godine održao veliki broj predavanja Srbima u dijaspori, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.

Sledeće godine ga je Momčilo Đujić proizveo u čin srpskog četničkog vojvode, ali osam godina kasnije mu je oduzeo ovu titulu. Šešelj se prvo zakleo da će služiti kralju i otadžbini, a onda je za sebe rekao da je republikanac.

U januaru 1990. godine je sa Vukom Draškovićem osnovao Srpski pokret obnove (SPO), ali već u maju su se razišli. Vojislav je hteo da formira Srpski četnički pokret, ali nije mu dozvoljeno da koristi to ime.

U oktobru 1990. godine je ponovo uhapšen jer je pokušao da sruši Kuću cveća i skupljao je dobrovoljce koji bi branili Republiku Srpsku Krajinu. U zatvoru je ostao do 15. novembra kada se prvi put kandidovao za predsednika Srbije. Bio je peti sa 96 277 osvojenih glasova.

U februaru 1991. godine je osnovana Srpska radikalna stranka (SRS) i Šešelj je postao njen predsednik. Ubedljivo je pobedio protivkandidate među kojima je bio i književnik Borislav Pekić.

Zalagao se za stvaranje Velike Srbije čija bi granica na zapadu bila geografska linija Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Smatrao je da trupe Jugoslovenske narodne armije moraju biti na ovoj liniji. Dobrovoljce je slao na ratišta koja je obilazio.

Šešelj je 1992. godine potegao pištolj na studente i taksiste, ali on je tvrdio da je to bila rulja koju je predvodio Đilas i da je morao da se odbrani.

Zaslužan je za to što je u Skupštini izglasano nepoverenje vladi Milana Panića, a zatim je smenjen prvi predsednik SRJ, Dobrica Ćosić, koji se borio da ga puste iz zatvora i koji mu je materijalno pomagao.

Pošto se suprotstavljao Miloševićevom režimu, Šešelj je 1994. godine ponovo uhapšen. Proveo je godinu dana u zatvoru.

Sledeće godine je organizovao skup bez odobrenja policije, pa je još dva meseca bio u zatvoru. Napravio je koaliciju sa Demokratskom strankom i Demokratskom strankom Srbije koja se iste godine raspala.

Šešelj je 1996. godine postao predsednik opštine Zemun. Na toj funkciji je bio naredne dve godine.

Drugi put kandidovao za predsednika Srbije na izborima 1997. godine. Sa 1 125 140 osvojenih glasova je pobedio Zorana Lilića. Izbori su ponovljeni zbog nedovoljne izlaznosti, a Šešelj je u drugom krugu izgubio od SPS-ovog kandidata Milana Milutinovića. Veruje se da su rezultati falsifikovani i da je Šešelj trebalo da postane predsednik.

Vojislav Šešelj je 1998. godine postao potpredsednik u vladi Mirka Marjanovića. Naredne godine se protivio potpisivanju Kumanovskog sporazuma i članovi njegove stranke su podneli ostavke, a zatim su nastavili da obavljaju svoju dužnost.

Iz tog perioda su ostali upamćeni kontroverzni zakoni o informisanju i univerzitetima. Na osnovu njih su kažnjavani novinari koji nisu izveštavali onako kako je Vlada propisala.

Vlada je takođe postavljala dekane i rektore, a u to vreme Šešelj je postao redovni profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu. Predavao je predmet Politički sistem.

Devedesetih godina je proteran iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Obezbeđenje ga je iznosilo iz Skupštine, u jednoj raspravi je pljunuo predsedavajućeg dr Radomana Božovića, za Dragoljuba Mićunovića je rekao da je jahao popa, itd.

Uglavnom je bio u opoziciji. Kada je Milošević 1995. godine potpisao Dejtonski sporazum, smatrao ga je izdajnikom, a njegovu suprugu je nazivao prokletom Jerinom. 1998. godine je sa njim formirao koaliciju i bili su na vlasti.

Sa advokatom Nikolom Barovićem je 1997. godine gostovao u emisiji na televiziji B92. Uvredio je njegovog oca zbog čega ga je Barović polio vodom. Veruje se da je Šešeljev telohranitelj advokatu slomio nos i rebro, a Šešelj je tvrdio da se on okliznuo na koru od banane.

SRS je 2000. godine imala loše rezultate na saveznim i republičkim izborima. Dve godine kasnije, Šešelj je na predsedničkim izborima bio treći. Nije uspeo da pobedi, uprkos tome što ga je Milošević podržao iz Haga.

U januaru 2003. godine, Haški tribunal ga je optužio da je podsticao zločine protiv čovečnosti i da je kršio zakone i običaje ratovanja u Vojvodini, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Šešelj se dobrovoljno predao u februaru, a suđenje mu je počelo četiri godine kasnije.

Na izborima 2003. godine, Srpska radikalna stranka je osvojila 28 odsto glasova, ali je bila u opoziciji. 2004. godine Tomislav Nikolić je, u trci za predsednika, izgubio od Borisa Tadića.

SRS je 2006. godine podržala donošenje novog Ustava Srbije. Na vanrednim parlamentarnim izborima koji su održani naredne godine, osvojili su 81 mandat. Uprkos tome, stranka je i dalje predstavljala opoziciju jer su vladu činile DS, DSS i G17 plus.

Novi predsednički izbori su ponovo održani 2008. godine, a Tomislav Nikolić je ponovo izgubio od Borisa Tadića.

Vlasti u Prištini su proglasile nezavisnost Kosova i Metohije, pa je Srpska radikalna stranka organizovala proteste. Na vanrednim izborima SRS je zauzela drugo mesto, ali ni ovaj put nije bila u sastavu Vlade.

U julu iste godine su organizovali proteste zbog hapšenja Radovana Karadžića, a tom prilikom je stradao jedan demonstrant.

Pošto je Šešelj naredio da stranka ne podrži Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Tomislav Nikolić je podneo ostavku. Formirao je Srpsku naprednu stranku (SNS) kojoj se pridružio veliki broj radikala.

Šešeljeva supruga Jadranka se 2012. godine kandidovala za predsednika Srbije, ali je osvojila samo 3.78 odsto glasova.

U novembru 2014. godine, Šešelj je pušten na privremenu slobodu. Njegovo zdravstveno stanje se znatno pogoršalo i imao je metastaze na jetri. U Srbiji su ga dočekali članovi porodice, kolege i veliki broj simpatizera.

U to vreme su u Hrvatskoj raspisani predsednički izbori, a Šešelj je u jednoj emisiji podržao Ivu Josipovića. Iako je to shvaćeno kao provokacija, pobedila je protivkandidatkinja Kolinda Grabar – Kitarović.

Haški sud ga je 31. marta 2016. godine oslobodio krivice po svim tačkama optužnice. Na izborima za poslanike u  Narodnoj skupštini, Srpska radikalna stranka je osvojila 306 052 glasova, tj. 22 mandata.

Šešelj je nastavio da se ponaša po starom. Izazvao je diplomatski skandal jer je šefu Delegacije EU, Majklu Davenportu, puštao četničke pesme. Podržao je kandidaturu Donalda Trampa za predsednika Sjedinjenih Američkih Država i poslao mu je čestitku u kojoj je napisao:

„Prijateljstvo i savezništvo SAD i Srbije trajalo je tokom dva svetska rata i tokom hladnog rata, sve dok ratni zločinac Bil Klinton nije pokrenuo ilegalnu vojnu agresiju na našu državu kako bi skrenuo pažnju američke javnosti i medija sa svojih seksualnih afera i drugih skandala. Kao rezultat je stvorena muslimanska narko mafija u kvazi državi na Kosovu, svetoj srpskoj zemlji.

Visoko cenimo i neizmerno smo Vam zahvalni jer ste mnogo puta kritikovali bombardovanje i agresiju na Srbiju.

Nadamo se da će posle Vašeg izbora za predsednika SAD ova sramna epizoda u odnosima dve države ostati u prošlosti i da ćemo otvoriti novo, blistavo poglavlje u odnosima.

U ime Srpske radikalne stranke i svih srpskih patriota, još jednom izražavam podršku Vašim budućim poduhvatima kao predsednika SAD.“

Žalbeno veće Međunarodnog rezidualnog Mehanizma za krivične tribunale je 11. aprila 2018. godine delimično usvojilo zahtev Tužilaštva i osudilo Šešelja na deset godina zatvora zbog progona Hrvata u Vojvodini 1992. godine.

Ovom odlukom je preinačena prvostepena oslobađajuća presuda, a Šešelj je proglašen krivim po tri od devet tačaka optužnice. S obzirom na to da se u kaznu uračunava vreme koje je proveo u pritvoru, lider radikala nije služio izrečenu kaznu.

Šešelj je odlikovan:

  • Ordenom Republike Srpske;
  • Ordenom Karađorđeve zvezde prvog stepena sa lentom;
  • Ordenom Belog Anđela prvog reda;
  • Ordenom zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca.

Vojislav Šešelj je napisao preko 150 knjiga, a neke od njih su:

– „Marksistički koncept naoružanog naroda“, Književne novine, Beograd, 1983.;
– „Hajka na jeretika“, autorovo izdanje, 2. izmenjeno i dopunjeno izdanje, 1988.;
– „Optužnica protiv Josipa Broza Tita“, 1990.;
– „Knjige za lomaču“, ABC Glas, Beograd, 1991.;
– „Demokratija i dogma“, ABC Glas, Beograd, 1991.;
– „Sumrak iluzija“, ABC Glas, Beograd, 1991.;
– „Pledoaje za demokratski ustav“, ABC Glas, Beograd, 1991.;
– „Suočavanja sa samoupravljanjem“, ABC Glas, Beograd, 1991.;
– „Veleizdajnički proces“, ABC Glas, Beograd, 1991.
– „Debrozovizacija društvene svesti“, ABC Glas, Beograd, 1992.;
– „Fenomenologija balkanskog despotizma“, ABC Glas, Beograd, 1992.;
– „Horvatove ustaške fantazmagorije i druge političke rasprave“, ABC Glas, Beograd, 1992.;
– „Politička suština militarizma i fašizma“, ABC Glas, Beograd, 1992.;
– „Miloševićev zajam za preporod Kipra“, ABC Glas, Beograd, 1994.;
– „Crveni tiranin sa Dedinja“, Srpska radikalna stranka, 1995.;
– „Srpski bračni par „Čaušesku“, 1995.;
– „Veštica iz Tolstojeve ulice“, 1995.;
– „Narkomanija Vuka manitoga“, SRS, 2000.;
– „Dok patriote obnavljaju izdajnici razaraju“, Srpska radikalna stranka, 2002.;
– „Sadam Husein protiv agresivnog globalizma“, Srpska radikalna stranka, 2003.;
– „Cijin major Grujica Spasović“, Srpska radikalna stranka, 2003.;
– „Vatikan glavno Satanino gnezdo“, Srpska radikalna stranka, 2003.;
– „Četnički vojvoda pred Haškim tribunalom“, Srpska radikalna stranka, 2003.;
– „Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron“, Srpska radikalna stranka, 2004.;
– „U čeljustima kurve Del Ponte“, SRS, 2004.;
– „Đavolov šegrt zločinački rimski papa Jovan Pavle Drugi“, Srpska radikalna stranka, 2005.;
– „Svedok odbrane Slobodana Miloševića u haškom procesu“, SRS, 2005.;
– „Mafijaška pudlica Nebojša Čović“, Srpska radikalna stranka, 2005.;
– „Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton“, Srpska radikalna stranka, 2005.;
– „Lažljiva haška pederčina Džefri Najs“, Srpska radikalna stranka, 2005.;
– „Engleski pederski isprdak Toni Bler“, Srpska radikalna stranka, 2005.;
– „Stanko Subotić – Cane Žabac, kralj duvanske mafije“, Srpska radikalna stranka, 2006.;
– „Pontifeks maksimus satanističke crkve Jovan Pavle Drugi“, Srpska radikalna stranka, 2006.;
– „Rimska kurija večito žedna srpske krvi“, Srpska radikalna stranka, 2006.;
– „Antihristov namesnik zlikovački rimski papa Benedikt Šesnaesti“, Srpska radikalna stranka, 2006.;
– „Evropska unija satanistička tvorevina“, SRS, 2006.;
– „Krvave ručerde Madlen Olbrajt“, 2006.;
– „Kriminalac i ratni zločinac Havijer Solana“, SRS, 2006.;
– „Podmukli galski picopevac Žak Širak“, SRS, 2006.;
– „Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije“, SRS, 2007.

O ovom političaru su napisane sledeće knjige:

  • „Ko ste vi, Vojislave Šešelju?“, Nada Bojić, Dereta, 1992.;
  • „Vojvodin Haški trijumf“, Marina Toman, SRS, 2009.;
  • „Povratak srpskog junaka“, Marina Raguš, SRS, 2009.;
  • „Dvostruki standardi u zaštiti ljudskih prava: Slučaj Vojislava Šešelja, Fond istorijske perspektive, Moskva (Rusija), 2009.;
  • „Luča Vojvode Šešelja“, Duško Sekulić, SRS, 2009.;
  • „Vojislav Šešelj najbolji advokat na svetu“, Vesl Usthejzen, Johanezburg (Južnoafrička Republika), 2013.

Citati Vojislava Šešelja:

  • „Nikada nećemo odustati od stvaranja Velike Srbije u kojoj će biti objedinjene sve srpske zemlje istočno od linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.“
  • „To što su neki novinari prebijeni je rizik profesije. Jedan broj novinara prosto čezne za pendrekom.“
  • „Kada je ubijen Đinđić, radovao sam se i bio ponosan na to, jer je tako srpski narod oslobođen mafijaša i izdajnika. Zašto bih se sada zbog toga kajao? Ja sam saslušan zbog izjave oko krvoprolića koju sam dao pre njegovog ubistva, ali nisam naslućivao to što se Đinđiću desilo. Očekivao sam da će biti više krvoprolića i dobro je što ga nije bilo.“
  • „Nikada nisam otišao u zatvor zbog kriminala. Nikada ništa nisam ukrao, ni proneverio. Nikad nikog nisam ubio. Nisam ni povredio bez nekog baš valjanog razloga. I ponosan sam na sve svoje zatvore. Zahvaljujući odlasku u zatvor osamdesetih godina, postao sam najslavnije ime srpskog disidentskog pokreta, jugoslovenskog. Jedno vreme sam čak i Đilasa zasenio po popularnosti u celom svetu. Dakle, to je imalo svoju svrhu. Izbačen sam u prvi plan antikomunističke borbe u bivšoj Jugoslaviji.“
  • „Sutra krećem na put do konačne pobede. Misle da će meni suditi, tamo u Hagu, ali ja ću suditi Amerikancima i NATO-u. Niko ne može pobediti srpsku nacionalnu ideju.“
  • „Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić su bili moji najbliži saradnici. Zameram im što su izdali ideologiju Srpske radikalne stranke, promenili je preko noći za 180 stepeni, ali nije mi žao nijednog dana provedenog u Hagu – ja sam to želeo.“
  • „Tadić, koji je veliki izdajnik, ni za 10 godina po pitanju Kosova ne bi ovoliko izdao koliko su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, i uz njih Ivica Dačić, izdali za mesec dana… Ono što oni ne mogu da shvate, to je da su dovedeni na vlast za jednokratnu upotrebu. I Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić Amerikancima služe kao toalet papir – upotrebi i baci.“
  • „Bio sam lični prijatelj Sadama Huseina, na to sam ponosan. On je pao u borbi za slobodu svog naroda. Bio sam tri puta u poseti Iraku i dobio sam na poklon od Sadama Huseina pozlaćenu sablju. Bio je veoma obrazovan i veoma inteligentan čovek, prefinjenih manira, gospodstvenog ponašanja.“
  • „Što se tiče Haškog tribunala, to je za mene bio veliki izazov. Bio bih duboko nesrećan čovek da me nisu tužili. Onda bi to bio znak da sam u vreme ovih ratova bio niko i ništa. Valjda sam imao neku ulogu, valjda sam nešto doprinosio borbi srpskog naroda. I na svu sreću, optužili su me. Drugo, uspeo sam da pobedim Haški tribunal. Da li je to ogromna satisfakcija, da li je to vredno 12 godina života? To ostaje za sva vremena. Jednog dana biće svejedno ko je od nas umro u krevetu, ko je umro na bojnom polju, ko je umro ovamo ili onamo. Važno je delo koje ostavimo.“